Slavko Štimac je pred kamerama od 11. godine: Cijeli život na filmu

0

Ako je nekome film život i život kao film, onda je to nikom drugom do Slavku Štimcu, koji je pred kamerama od svoje jedanaeste godine kada je odigrao glavnu ulogu, dječaka Ranka u filmu Obrada Gluščevića “Vuk samotnjak”.

Osim podataka o tome da je rođen u Konjskom Brdu u Lici, 15. oktobra 1960. i podužeg spiska filmova u kojima je glumio, o Štimcu u novinskim arhivima nećete uspjeti da nađete mnogo. Prvo, zato što nerado daje intervjue, a drugo, zbog toga što je, kaže, najsličniji karakterima koje je tumačio: zatvoren, senzibilan, povučen…

Bujna karijera

Tokom nešto više od četiri decenije duge karijere, sarađivao je s najznačajnijim jugoslovenskim rediteljima i snimio gotovo pedeset filmova.

– Volim da radim. Ne samo zbog činjenice da od toga živim, nego i zato što je veoma važno da čovjek ostane u kondiciji.

Na filmu je, kaže, uglavnom bio “dobar dečko”, jer su ga izgleda reditelji doživljavali na taj način mada ima želju da se oproba u tumačenju nekih drugačijih karaktera…

– Često sam igrao takozvane pasivne glavne uloge u kojima lik, iako istovremeno vuče i jake i aktivne epizode, većinom trpi radnju. A to baš i nije lako. Jer, kada glumac “visi”, kada nema pravog aktivnog zadatka, onda se valja usmjeriti na takozvani unutrašnji momenat, u čemu glumcu, poput mikroskopa, pomaže filmska kamera – objašnjava.

Smatra da je uspio da izbjegne ono čega se svaki glumac plaši: da ne postane tipski, da ne uđe u manir. U tome mu je pomogao osjećaj za mjeru:

– Dešavalo mi se da mi ljudi kažu – gledao sam te, bio si odličan ili – čovječe, pa ti uopšte ne glumiš! Što je ideal, kompliment koji svakom glumcu prija.

Slavko priznaje da ne voli da gleda svoje filmove. Izuzetak je bio “Vuk samotnjak” koji se prikazivao na HTV-u i koji je odgledao do kraja.

– Film je bio očišćen i ispeglan, urađen tako da djeluje kao da je juče sniman. Bio sam iznenađen: ipak je to radilo dijete od desetak-dvanaest godina. A znate gdje je 1972! Sjetio sam se da je cijeli film bio nahovan, da je rađena nadsinhronizacija. Smjeste vas u gluvu sobu, daju vam slušalice na koje dobijete reper-ton s objekta i ostave vas da ponovo izgovorite cijeli tekst, bez ijedne slike. Najteže je bilo ponoviti emociju, vratiti se u stanje u kojem ste bili dok ste to igrali. Iskreno, pojedini kadrovi su me zaprepastili. Nisam mogao da vjerujem da sam odigrao na taj način.

Bio je to Slavkov prvi film. Ulogu je dobio kad su režiser Obrad Gluščević i njegov pomoćnik, glumac i reditelj Jovan Rančić tražeći djecu koja bi igrala u filmu jednog dana stigli u Liku, u mjesto u kojem je Slavko živio.

– Sjećam se čika Jova Rančić me najprije pitao kakav sam đak. Odličan, rekao sam. Bio sam bistro, komunikativno i živahno dijete. Poslije nekoliko dana, okupili smo se u hotelu na Plitvičkim jezerima, gdje je održana neka vrsta audicije. Pričao sam viceve. Kasnije su mi rekli da sam dobio glavnu ulogu u filmu “Vuk samotnjak”.

Učio snimajući

Nedugo poslije snimanja uslijedio je poziv italijanskog reditelja s kojim je, u okolini Despotovca, odmah počeo da snima novi film. Onda je došla serija “Salaš u Malom Ritu”…

Glumu je savladavao snimajući. Imao je, kaže, sreću da uči od najboljih: od Obrada Gluščevića, Branka Bauera, od velikih glumaca kakav je, recimo, bio Cica Perović…

– O glumi sam možda najviše naučio od Branka Bauera, kod njega sam ispekao zanat.

Kao već slavan, u školi nije imao popust.

– Jedne godine, ljut zbog toga što sam s nekog snimanja zaboravio da pošaljem razglednicu, direktor škole čak je pokušao da mi smanji ocjenu iz engleskog jezika. A tih godina sam često odlazio u Veliku Britaniju, odlično govorio engleski…

U Britaniju je prvi put otišao kada je, kao dječak, kod Sema Pekinpoa, radio dosnimavanje filma “Gvozdeni krst”.

Poslije toga počeo je da radi udarnički – film za filmom. Sa šesnaest godina se kao već poznat glumac doselio u Beograd. Imao je svega dvadeset godina kada je igrao u kultnim filmovima jugoslovenske kinematografije “Ko to tamo pjeva” i”Sjećaš li se Doli Bel”.

Trudio se da mu slava ne udari u glavu i kako vrijeme prolazi sve više vjeruje da je najbitnije imati čistu savjest i lako zaspati… I živjeti normalno. A porodica mu je glavni oslonac.

– Otac mu se bavio građevinom, jedno vrijeme radio je u Njemačkoj, a majka je bila domaćica, brinula se o ocu i trojici sinova. Svoje roditelje, recimo, nikada nisam vidio da se svađaju, nikada u kući nisam čuo psovku. I to je, vjerujem, bio odličan osnov da ostanem emocionalno stabilan.

Ako bi ponekad možda i uzletio, uvijek je majka bila tu da mu potkreše krila i spusti ga na zemlju.

– Zato se, i pored popularnosti, nikada nisam ponašao kao zvijezda. Uostalom, to bi bilo degradirajuće. Jer, misao da ste u bilo kojem smislu drugačiji može da bude veoma opasna – zaključuje Slavko.

press express

 

 

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.