San svakog autora je da njegova djela budu prepoznatljiva, da budu „hit“ literatura koja se  traži, čita i  za koju vlada interes, da budu prezentovana na pozorišnim daskama  i filmskim ostvarenjima za koja se traži karta više.

Za Indiru Kučuk-Sorguč, novinarku, publicistkinju i pisca, s pravom se može reći da je ostvarila taj san. Njena knjiga  „Ja, mahaluša“ bestseler je koji ruši  tiražne rekorde. Slično se dešava i sa pozorišnom predstavom na istu temu za koju vlada neviđena zainteresovanost gledalaca tako da prostori u kojima se igra postaju sve tjesniji i tjesniji. S toga se  „mahaluša“ seli tamo gdje gledalaca može biti više.

S obzirom na to da se bliži 10. decembar kada će se po njenom djelu “Ja, mahluša”  izvesti predstava u  sarajevskom Domu mladih  „Skenderija“, zamolili smo Indiru da prokomentariše  ovaj kultni događaj.

-Nezapamćen interes vlada za ovu predstavu još od same premijere koja se dogodila u proljeće ove godine, kaže Indira Kučuk-Sorguč. Karte su  bile sedmicama unaprijed rasprodate  za „Kamerni teatar“  gdje smo na repertoaru kao i u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici. Da bismo omogućili svima onima koji  nisu imali sreće da vide i pre(o)žive ovo naše „mahalanje u teatru“, odlučili smo da zaigramo i u većim prostorima kao što je Dom mladih „Skenderija“ ali i da odemo „na noge“ publici u drugim sarajevskim opštinama, kako bi ih oslobodili troškova prevoza do centra grada  a pružili im istu ansambl energiju i zadovoljstvo igranja. Dom mladih je idealan prostor za kabaretske hepeninge koji uključuju i muzičku i kazivačku interpretativnost  što će se, nadam se, pokazati kao uspješno. Vjerujem da ćemo se tako i mi i publika osjećati  glamurozno i svjetski jer ta scena izaziva respekt svih nas. Vidimo se, dakle, u subotu, 10. decembra u 20 sati u Domu mladih gdje ćemo za publiku imati i male simbolične darove.

Kako je došlo do Vaše saradnje sa glumicom Nelom Đenisijević?

-Ona je „pregulila“ glumačku sujetu i ponos i pozvala me na razgovor koji je na koncu urodio i dogovorom oko realizacije predstave. Imala je istinsku želju da igra Mahalušu jer su joj se moje priče učinile sočnim, životnim i prijemčivim za scensku ekspresiju. Osjetila je zvučnost  tog materijala i vidjela sebe u toj kompleksnoj ulozi u kojoj je i narator, i glumac više likova i pjevačica i plesačica i imitatorka – jednom riječju, umjetnik. I dobro je predosjetila.

Šta za autora bestselera znači to kada vidi da se njegovo djelo oživotvori na daskama pozorišta koje život znače?

-Od svih pratećih poslova, jer sam totalno involvirana u svaki segment nastajanja predstave, da vam pravo kažem, nisam imala vremena da razmislim o  mojim emocijama i ostvarenju želje da u vrlo kratkom vremenskom periodu moje knjige postaju najčitanije a onda  i  da scensko djelo dobije prefiks „hita“. Mnogo je bilo posla i našla sam se u jednom žrvnju koji me je vukao naprijed ne dozvoljavajući mi da napravim neko dublje preispitivanje svega dogođenog i svega doživljenog. Možda me i činjenica da hodam po ulicama ovog našeg nemilosrdnog grada hladne glave i trezveno čini da sam uvijek na oprezu i da ne umišljam sebi kako imam posebnu vrijednost s deklaracijom. Ipak, osjećam da sam prešla Rubikon i ušla iz jedne kritičarske, publicističke,  sfere u književnu i umjetničku i da je ova prekretnica, u stvari, dobitna kombinacija za mene jer sam se otvorila prema širim društvenim mrežama i tako uspostavila konekciju s onim sada već mnogobrojnim koji me čitaju. Zahvalna sam Proviđenju što me je za života počastio čašću i srećom da mogu imati svakodnevnu direktnu vezu s mojom publikom. To je link koji mi produžava život.

 “Ja,mahaluša”: Trač priče iz komšiluka ili pak autobiografska kazivanja?

-Malo je tu autobiografskog – tu i tamo neka zgoda iz vlastitog života, neka misao ili izrečena šala. Ovo su priče iz komšiluka kojima nije cilj deformisati  međuljudske odnose, karikirati ih ili ironizirati s tendencijom, nego ih ispričati onakvim kakve jesu da bi dobili taj realitet današnjice kao na dlanu. Nema tu puno filozofije – dobijem za kafom obrise neke istinite životne storije ili s distance opserviram neki fenomen između muškarca i žene, i prenesem ga na papir. Dakle, ima tu dovitljivosti sagledavanja pojava u mojoj okolini, ima puno  moje žurnalističke potrebe da govorim istinu i, naravno, subjektivne želje da ljudi na sve – pa i najveće probleme, gledaju sa one svjetle strane. Zbog toga ja u svaku priču unosim humoristični duh, pišem kako govorim i koristim se sarajevskim žargonom.

Jeste li razmišljali da se po Vašem djelu snimi neka filmska storija?

-Kako da ne. Dobila sam i ponudu od jedne domaće producentske kuće ali mislim da nisu još spremni za ovaj poduhvat jer su vremena teška i do sponzora nije lako doći. S druge strane, ne mogu razumijeti kako ovdje čovjek sam svoje mora „gurati“ pa tako ispada da oni koji su najprobitačniji i najuporniji i s naj vezama i lobijama, „proguraju“ nešto što možda i nema neku posebnost. Sve je ovdje naopako i zbog toga znam da ništa ne mogu očekivati ni od koga. A jesam li se ja lično spremna uhvatiti u koštac s tim  „nečistim silama“ naše kulturne i uopšte društvene svakodnevnice, ne mogu vam sada odgovoriti. Dajem sebi malo vremena. Možda se u međuvremenu desi čudo, i pozove me neka ozbiljna produkcija s ozbiljnim prijedlogom.

Vaši planovi za budućnost?

-Pišem odnedavno ponovo kolumne za magazin „Azra“  na istu temu muško-ženskih odnosa, s tim što su priče još rubnije i provokativnije od prethodnih jer je društvo u međuvremenu evoluiralo  ka  još većoj ekstremnosti i  beskrupuloznosti. Te će priče biti objavljene u mojoj trećoj knjizi „Ja, mahaluša 3“ koja će biti objavljena na aprilskom sajmu knjige u Skenderiji.  Mislim da ću nakon toga pokušati napraviti pandan ovoj predstavi u smislu muškog poimanja na svijet žena, problema, seksa. Predstava bi se trebala zvati „Ja, mahalac“.

Sudeći po uspjesima „mahaluše“  vjerujemo  da  i  „mahalac“  neće proći  nezapaženo.

Oni koji u ovim hladnim zimskim danima  žele osjetiti toplu atmosferu  kojom zrače priče o našoj svakodnevnici ispunjene dozom humora, svakako trebaju 10.decembra biti u sarajevskom Domu mladih „Skenderija“ gdje ih pored dobrog rasploženja  očekuju i mala iznenađenja.

eTrafika.net – Mirela Muračević

Napiši komentar