Adi Hodžić kako su ga mnogi prozvali čudom od djeteta jedan je od novinara koji sve značajnije plovi u novinarskim vodama. Nesvakidašnji stil pisanja, pjevanje, ples, gluma samo su neki od talenata i sklonosti koje posjeduje.
Još od ranog djetinjstva pa sve do danas, svojim sklonostima, nije prestajao oduševljavati sve ljude oko sebe. U razgovoru za naš portal otkrio nam je tajne vezane za svoje početke i aktivnosti koje predstavljaju sastavni dio njegovog života.
Odakle ljubav prema novinarstvu?
– Ljubav prema novinarstvu se javila još u Osnovnoj školi kada mi je još u petom razredu nastavnica Bosanskog jezika skrivajući od mene poslala moju priču u časopis „Male novine“. I tada je nekako sve i počelo. Od tada mi tekstovi redovno izlaze u mnogim dječijim časopisima. Nastavnica Gordana je prva primijetila moj talenat za umjetnost posebno za pisanje, i taj trenutak je izuzetno važan jer mnogo je bitno da imate mentora čime god da se bavite, nekoga ko vjeruje u Vas a meni tada kao dječaku je ta vrsta podrške veoma značila kako bih prepoznao i osvijestio sebe, svoje kvalitete i krenuo ovim putem na kojem sam sada. Potom je uslijedio angažman na televiziji gdje sam uređivao i vodio dječiju emisiju i to mi je pomoglo da shvatim da je novinarski posao nešto što me zaista ispunjava i čini sretnim.
Gdje pronalazite svoj kutak inspiracije u kojem svrstavate svoje ideje za pisanje?
– Ako živite svoj posao onda smatram da inspiraciju nije teško pronaći, konkretno pronalazim je svuda, u vožnji autobusom, na izložbi, pozorištu, filmu, televiziji a kada je u pitanju pisanje književnog teksta onda je to život. Kutak moje inspiracije je svakako moja radna soba uz šoljicu čaja i laptop sve ideje i zamisli se lako realizuju.
Teme koje najviše preferirate?
– Najviše volim da pišem o temama koje se tiču kulture ali takođe i temama koje muče prosječnog građanina, prema svojoj prirodi prilagodljiva sam osoba tako da bih i u npr. političkim temama sigurno naučio da plivam i to bi bio veliki izazov za mene.
Koji je vaš primarni izbor među brojnim aktivnostima u kojima ste uspješni?
– U mom slučaju je to veoma interesantno, još kao dječak prvo što sam želio jeste da budem nastavnik s obzirom na to da mi je mama prosvjetni radnik, potom se javila ljubav prema novinarstvu, a onda u Srednjoj školi želja za glumom jer su me neke teške okolnosti u tim „ludim“ godinama učinile jako senzibilnim te je gluma bila odličan bijeg od stvarnosti, na sceni sam se osjećao jedino slobodno i lijepo, tu moram svakako zahvaliti direktorici Doma kulture „Edhem Mulabdić“ Rašidi Mulalić koja me je tada angažirala u svim umjetničkim radionicama gdje sam radio kao mentor sa djecom i mladima, to mi je bilo jako lijepo iskustvo.
Kako je došlo do saradnje s jednim od najtiražnijih mjesečnika u državi ali i šire, magazinom Ljepota i Zdravlje?
– Prvenstveno, zahvaljujući urednici Jeleni Joksimović koja se oduševila mojim entuzijazmom, tekstovima i idejama. Pružila mi je potpunu slobodu a to za nas novinare kao što znate i sami je od izuzetne važnosti, dopustila mi je bukvalno da biram šta ću raditi i ja sam izabarao intervjue jer mi je intervju inače omiljena žurnalistička forma.To je na neki način prelomni trenutak u mojoj karijeri jer tada se nekako sve otvorilo, dobio sam potvrdu da to što radim ima smisla.
Poznati ste po rubrikama u kojima predstavljate mlade i urbane ljude iz BiH ali i šire, da li nam možete otkriti koji od sagovornika je ostao u Vašem najboljem sjećanju?
– Između ostalog da, radim i rubrike koje su posvećene kao što ste rekli mladim i urbanim ljudima i to je za mene posebno zadovoljstvo jer kada znate da ste nekome ko se trudi i koje na početku dali prostor i predstavili ga onda je to posebna draž, znam iz svog iskustva kako je početak izuzetno težak. Od sagovornika koji su mi do sada ostali u najboljem sjećanju jeste ipak iskusniji sagovornik, kolega Peđa Kojović koji je veliki umjetnik a opet tako jednostavan i pristupačan.
Kako biste opisali trenutnu situaciju novinarstva u BiH, da li današnji novinari teže ka profesionalnosti?
– Novinarstvo u BiH kao i regionu je uzdrmano dilentantizmom, najbolju sliku o tome vidimo na televiziji, primjer toga su reportaže inače jedan od najzahtjevnijih novinarskih formi koju kod nas rade profesionalni trgovci i frizeri ili da „novinarka“ na početku svoje karijere dobije vlastiti talk show pa do onih novinara-voditelja koji izgovaraju kao svojevremeno likovi iz čuvene predstave „Audicija“ radeći najave punih usta daveći se sponzorskim slatkišima. Jednostavno ljudi s kredibilitetom su se povukli a došli su mladi, lijepi ali kojima gledaoci ne vjeruju i to je najveći problem jer ukoliko se recipijenti počnu baviti Vašom frizurom i stylingom onda to što radite nije dobro. I zabavne emisije bi trebali voditi obrazovani i inteligentni ljudi jer znamo da takve emisije često imaju dozu komičnosti u sebi a komedija iziskuje veću iskrenost i ozbiljnost u pristupu radu nego tragedija.
Otkrili ste nam da se i pored novinarstva bavite glumom, pjevanjem, plesom… kako uspijevate organizovati vrijeme i biti aktivan u svim pomenutim poljima?
– Uspijem se nekako organizovati.Na vrijeme sam shvatio da najbolje funkcionšem kada sam zatrpan obavezama, tu najviše trpi moja porodica i prijatelji ali im to uspijevam nadknaditi svakim slobodnim trenutkom. Ukoliko se desi da ne znam šta ću sutra raditi uhvati me panika.Novinarstvo je moja primarna profesija a ovo ostalo su moji hobiji i velika ljubav, nisam želio biti profesionalni glumac ili muzičar jer ne znam kako bih svoje dvije velike ljubavi gledao kao ozbiljan posao, svojevremeno sam želio studirati Akademiju scenskih umjetnosti ali sam shvatio da vas glumi, plesu i muzici niko ne može učiti, s tim darom se rodite i to ako imate u sebi možete da ostvarite i bez posebne škole. Paradoksalno, najveći svjetski glumci su počeli kao novinari. Nadam se da ću se u budućnosti okušati i profesionalno u glumi, ali uvijek uz novinarstvo kao bazu.
Radite na scenariju za seriju i film. Odakle ljubav prema tom žanru? Da li uskoro možemo očekivati njegovo predstavljanje javnosti?
– Pisanje scenarija je sasvim logičan slijed događaja i bilo je samo pitanje vremena da sjednem i počnem s pisanjem jer sam već davno primjetio da ima veliku i bujnu maštu što najbolje znaju moji prijatelji, u stanju sam u jednom trenutku konstruisati i smisliti priču najčešće komičnog sadržaja pa mi oni često kažu da sam pozitivno lud i kreativan pa sam razmišljao da taj svoj dar koji jako zabavlja moje mnogobrojne prijatelje pokušam prenijeti i na šire mase. Inače sam u pregovorima da scenarij oživi i na tv ekranima što bi zaista bila izvanredno kako za mene tako i za ljude koji su željni nekih novih i drugačijih priča koje će im barem na trenutak uljepšati svakodnevnicu.
Vaša pripovjetka „Vjetar života“ dobila je odlične kritike, književnica Nura Bazdulj-Hubijar je između ostalog rekla kako je to „jako lijepo napisano, pismeno, dobro i pitko djelo sa naročito efektnim krajem“ o čemu se radi u priči i koliko vam znače pohvale?
– Mnogo. Dobiti tako odličnu kritiku na rad od jedne od najvećih bh. književnica je od neprocijenjivog značaja. Priča govori o mladom pijanisti Maku Kovačeviću koji je inače maturant završne godine gimnazije i veoma uspješan u sviranju klavira a da to njegova okolina ne zna, u školi nailazi na nerazumijevanje, doživljava konstantna poniženja i uvrede kako od strane učenika tako i profesora ali šta će se desiti zadnjeg dana škole na posljednjem času to Vam ostavljam da pročitate. Za priču se zainteresirao jedan izdavač iz Beograda pa bi u martu trebala izaći u knjizi zajedno sa još nekoliko priča iz regiona koje se bave problemima mladih.
Kako sebe vidite u nekon narednom peridu? Možda kao kolumnistu…
– Upravo sam u pregovorima s jednim našim magazinom o pisanju modne kolumne, pa se nadam najboljem ishodu u toj saradnji.Pisati kolumnu je veliki izazov i nešto čime bih se volio podrobnije baviti u bliskoj budućnosti jer ona kao pisana forma iziskuje kako životno tako i profesionalno iskustvo.
eTrafika.net – Mirela Muračević
