Doktor za gitare kome je neophodno radno vrijeme

1

Na broju 102 banjalučke ulice Stevana Bulajića smještena je kuća koja se na prvi pogled ne razlikuje od okolnih. Da vas put ovamo nanese, vjerovatno biste prošli i ne pogledavši je. Ipak, u njoj se nalazi prostorija u koju svakodnevno svraćaju muzičari iz Banjaluke i drugih bh. gradova. „Svraćaju“ možda nije najtačnija riječ, jer nerijetko sa drugog kraja države dođu samo zbog nje. I u njoj ostavljaju najvrijednije što imaju – instrumente.

Piše: Vanja Stokić

Na ovoj adresi ordinira jedan od najpoznatijih bh. majstora za gitare, Dario Gajić. Kao svaki doktor posvećen svom poslu, prvo sasluša tegobe svojih „pacijenata“, a zatim propisuje terapiju i sprovodi rehabilitaciju. Zbog toga je svoj servis nazvao prigodnim imenom – Ordinacija za gitariste.

U maloj sobi smješteno je mnogo toga – dva stola za rad, nekoliko polica, stolica, svjetiljki i instrumenata. I mnogo, mnogo alata. Na sve strane se nalaze spravice kojima ne znamo ime, a njihovo opisivanje bi predugo trajalo. Tu su i lakovi, ljepilo, vosak, ulja…

„Dobro je da eBay funkcioniše, pa čovjek tamo može nabaviti sve što mu je potrebno. Ono što je presudno jeste uvoz iz Amerike jer je njima gitara nacionalni instrument i kod njih je to mnogo više zastupljeno nego kod nas, veći je izbor i kvalitetniji su materijali. Banjaluka je dobro opskrbljena lakovima, ali neke specifične stvari koje su vezane za gitaru dolaze većinom iz Amerike“, objašnjava nam Gajić kada je uvidio da se gubimo među policama njegovog servisa.

Jedan zid je posvećen uspomenama i na njemu vise uramljene fotografije sa različitih svirki i koncerata, druženja i posla. Tu je i jedno malo remek djelo, crtež njegovog mlađeg brata, nastao kada je imao samo četiri godine. Mjesto na zidu je našao i jedan dio gitare. Nov, ali sa greškom pa je bilo šteta da završi u smeću. Tu je i ploča grupe ZZ Top, koja je toliko slušana da je naprosto potrošena.

U servisu smo zatekli i Džimija, zlatnog retrivera koji je prvo glumio pospanost, a zatim počeo da nam se gura u krilo. Kako ističe njegov vlasnik Dario, on mu je svakodnevni pomoćnik, pa popravke instrumenata prolaze sa jako malo stresa.

„Trudim se da se specijalizujem, da to budu isključivo gitare – električne i western akustične, da se ne miješam u druge sfere. Popravljao sam i druge slične instrumente, ali to uglavnom izbjegavam. Ne zato što ne želim pomoći nekome ili zato što ne znam, već zato što mislim da to treba raditi neko drugi“, govori nam on, te priznaje da je pred nekim kvarovima prosto nemoćan.

Uglavnom su to slučajevi teških lomova vrata gitare, kada površina drveta nije dovoljno velika da iznese zahvat.

„U tom slučaju se na CNC mašini prosijecaju kanali, u njih se stavljaju novi komadi drveta koji su ojačanje za tu vrstu loma. Za te stvari se javljam Mirzi Kovačeviću u Novom Travniku, jer je jako dobar u tome. On proizvodi gitare i ima sve potrebne mašine za to“, priča nam Gajić.

Najčešće boljke su savijeni i povijeni vratovi gitara, što se dešava prilikom promjene vlažnosti, kada drvo mijenja svoju formu. Tada on instrument prilagođava i čini ugodnim za sviranje. Takođe, gitaristi često dolaze i zbog istrošenih pragova, pa se oni bruse i poliraju, u nekim slučajevima i mijenjaju. Tu su i intervencije na električnim komponentama, kao što su prekidači, pikapi i potenciometri.

„Ponekad servisiram i dodatnu opremu poput pojačala i pedala, ali to izbjegavam. U slučaju da se ne može nigdje drugo servisirati, odradim i to. Recimo, promjena prekidača na pedalama, što je potrošni materijal“, govori on, te dodaje da ponekad dobija i reklamacije od mušterija, a desi se i da zaboravi uraditi nešto, posebno ako ima više intervencija na istom instrumentu.

Popravka instrumenata je došla sama od sebe, kada su se njegove gitare počele kvariti. Ističe da tada nije bilo nikakve škole, obuke niti YouTube servisa pomoću koga bi izučio zanat, pa je morao sam da se dovija i snalazi. Sklonost ka zanatu naslijedio je od oca, koji je uvijek nešto popravljao i imao mnogo alata.

„Poenta je bila u tome da se sređuju gitare koje mi imamo i sviramo sa bendovima, da njih održavamo. Imam utisak da je tako počelo, od jednog do drugog prijatelja koji su imali probleme na instrumentima. Onda su se počeli javljati ljudi koje ne znam“, prisjeća se Gajić svojih početaka.

Pored toga što servisira instrumente, on je i tonac na koncertima, ali je njegovo osnovno i najvažnije zanimanje muzičar. Tokom života je bio u više banjalučkih bendova – Karavan, Vizantijski sljedbenici, Carte Blanche, Metropolis, Hot Dogs Blues Band, Vanja The Frog. Trenutno svira električnu gitaru u grupi Moondance, dok sa Koljom i Grobovlasnicima svira akustičnu gitaru.

„Nikola Pejaković Kolja je redovan u mom servisu, sve njegove gitare radim ja. Tako smo se i upoznali. Tu je i Voja Aralica kao kolega iz benda Grobovlasnici. Radio sam nekoliko gitara Dženanu Lončareviću, Goranu Kovačiću, Nikoli Kević-Zrniću, Tikiju Dobrijeviću, Mikuli, Draganu Moconji, Darku Juričiću, Arsenu Čarkiću, Aleksandru Trkulji, Jasminu Komiću, Draganu Tabakoviću, Momiru Nikiću, Vladimiru Tubiću, Saši Rogiću i Dejanu Saviću iz grupe Tanker. Uskoro ću renovirati pojačalo Đuletu iz grupe Van Gogh“, nabraja on poznate muzičare kojima je servisirao instrumente.

Što se tiče gitara koje on koristi, sa grupom Moondance najčešće svira Gibson ES 345 Stereo, sa Koljom i Grobovlasnicima svira akustičnu gitaru Martin, a tu je i Fender Stratocaster Custom Shop, replika gitare iz 1966. godine.

„Kako su se mijenjale ekipe u kojima sviram, tako se mijenjao i instrument. Nisam volio da imam gitare koji stoje“, objašnjava, te dodaje da su gitaristi specifična kategorija ljudi.

Kako kaže, svi oni vole da sviraju i vole svoje instrumente, što je veza zbog koje se svi razumiju.

„Rijetke su situacije kada odbijam da popravim gitare nekome. Ima ljudi koji više vole da pričaju o gitarama nego da sviraju, oni sami sa sobom ne znaju šta hoće, pa takve situacije izbjegavam“, iskren je on.

Sarađuje sa Centrom muzičkih instrumenata i studijske opreme Artist, a u servisu mu pomažu mlađi brat Stefan i gimnazijalac Jovan Ivanov. Muzika koja se sluša u servisu zavisi od vrste posla koji se trenutno obavlja. Ako je borba sa vremenom zbog nekog roka, iz zvučnika dopire nešto umirujuće, a inače je tu malo žešća muzika.

Zbog toga što se ne bavi tipičnim poslom, sa radnim vremenom od 8 do 16h, okolina ga doživljava kao osobu koja ništa ne radi, ali Gajić ističe da će se to uskoro promijeniti jer planira otvoriti servis u nekom od poslovnih prostora i uozbiljiti cijelu priču.

„Najveći problem je što nemam radno vrijeme, pa ljudi misle da sam dostupan u bilo koje doba. Često usred noći dobijam poruke u vezi gitara. Sa druge strane, nije ni njima zgodno jer nikada ne znaju gdje sam, moraju se javiti i pitati kada sam dostupan. Prednost im je što mogu donijeti gitare tokom svog slobodnog vremena, kada njima odgovara, ali je neophodno uspostaviti radno vrijeme“, naglašava.

Dok se to ne desi, radiće kao i prethodnih godina, bez vremenskog okvira i u udobnosti svoje kuće. Ordinirati i liječiti. Kada nas je ispraćao do kapije, rekao nam je da su njegove ambicije da stvara svoju muziku. Da svira. Da se bavi svime što muzika pruža.

1 Comment

  1. Nema šta dodati! Spomenuo je sve najvažnije gitariste kojima je radio gitare! Sada je sve do njega! 🙂

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.