Besmrtni Aleksa Šantić – pjesnik dva vijeka

0

Na današnji dan 1924. godine umro je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika Aleksa Šantić.

Piše: Snježana Aničić

Na njegov razvoj u književnosti uticali su tužan život, nesrećna sudbina, teška bolest i slomljeno srce. Iako je pjesnikova porodica bila protiv njegovog književnog rada, uspio je postati ono što je oduvijek želio – pjesnik.

Nije posustajao ni onda kada su ga najviše optuživali, što zbog pjesama, što zbog izjednačavanja hrišćanskog i islamskog stanovništva.

Nesuđeni trgovac

Šantić je rođen 27. maja 1868. u Mostaru, od oca Riste i majke Mare (rođ. Aničić), gdje i provodi najveći dio svog života. S obzirom da se njegova porodica bavila trgovinom, ukućani su očekivali da će i on krenuti njihovim stopama. Imao je mnogo braće i sestara, ali je većina njih rano izgubila život.

Otac Risto je porodični posao vodio sa svojim bratom. Zajedno odlučuju da Aleksu pošalju u Trst na školovanje, gdje se školovao i njegov stariji brat. U Trstu, ujaci su mu omogućili privatnog učitelja Ljudevita Vuličevića od koga je naučio italijanski jezik.

Osim školovanja u Trstu, školovao se i u Ljubljani, gdje je naučio njemački jezik. Na Marovoj akademiji, osim trgovine, učio je pjevanje i sviranje violine. Nakon školovanja, koje je trajalo tri godine, vraća se u rodni grad.

Poslije očeve smrti, brigu o njemu preuzima stric.

Pored njegovog imena, najčešće se pominju Jovan Dučić, Svetozar Ćorović, Osman Đikić i drugi koje je upoznao u pjevačkom društvu „Gusle“. U svojoj 28. godini, postaje predsjednik srpskog pjevačkog društva „Gusle“.

Zajedno sa Ćorovićem osniva časopis „Zora“, koji je namijenjen za pouku, književnost i zabavu. Urednik novoosnovanog časopisa bio je i Atanasije Šola.

Aktivno je učestvovao u radu amaterske pozorišne družine, a ljepota i popularnost su mu doprinijele, jer je glumio glavne uloge, kraljeve, ljubavnike… Iz tog perioda, zapažen je njegov duet sa voljenom Ankom u komadu „Zidanje Ravanice“.

Za vrijeme aneksije BiH prebjegao je u Italiju i stavio se na raspolaganje srpskoj vladi, što je ponovo učinio i 1912. za vrijeme Balkanskih ratova.

Šantić je jedan od najvećih nesrećnika  u našoj književnosti kada je ljubav u pitanju. Bio je zaljubljen u Anku Tomlinović, kćerku siromašnog fotografa. Zbog različite vjere, ali i Ankinog siromaštva, biva primoran od strane porodice da je zauvijek napusti.

Međutim, Ankinim odlaskom ne prestaju Šantićeve ljubavne boli. Ponovo je uspio da zavoli, ovoga puta bogatu Zorku Šolu, ali ovaj put ona napušta njega zbog interesa svoje porodice.

O posljednjim danima pjesnikovog života, koji su bili puni bola i tuge, sačuvana su pisma njegovog brata Pere. On je, u toku dva mjeseca, redovno pisao Miloradu Pavloviću o bratovoj bolesti.

Zbog teške bolesti, nije prisustvovao drugom susretu „Sloge“ i „Gusli“  u Mostaru. Zajedno sa „Hrvojem“, „Sloga“ i „Gusle“ su  Šantiću iskazale poštovanje održavši koncert pred njegovom kućom 3. juna 1922. Pjesnik je koncert posmatrao sa prozora.

Preminuo je 2. februara 1924. od tuberkuloze.

Kada se saznalo za njegovu smrt, iako je bilo rano jutro, njegovu kuću su opkolili svi oni koji su htjeli porodici izjaviti saučešće. Tada je Šantić boravio u kući sestre Perse, koja ga je primila nakon njegovog bijega iz bolnice.

Iz cijele Hercegovine stizale su brojne delegacije na sahranu. Ljudi su pješačili i po 50 km kako bi se oprostili od mostarskog pjesnika. Sahrana je trajala punih pet sati. U ime raznih organizacija, pjevačkih društava i književnih časopisa, govorilo je 15 govornika.

Članovi „Gusli“ i „Hrvoja“ su iznijeli njegovo tijelo iz Srpskog doma i unijeli u pogrebna kola, koja su napravila krug kroz cijeli Mostar.

Pjesnik dva vijeka

Aleksa Šantić se često naziva „pjesnikom dva vijeka“,  jer je stvarao krajem XIX i početkom XX vijeka.

Od domaćih pjesnika, uzor su mu bili Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih najjači uticaj na njega je ostavio Hajnrih Hajne. Veliki uticaj na Šantića je imala i narodna književnost.

Iako je italijanski jezik znao bolje, češće je prevodio sa njemačkog, a većinom su to bila Hajneova djela. Pjesmu „Der Asra“, naš pjesnik je preveo kao „Azru“, poznatiju pod nazivom „Kraj tanana šadrvana“.

Vrhunac njegovog stvaranja je period od 1905. do 1910. godine, u to vrijeme je napisao svoje najljepše i najčitanije pjesme. Šantićev stil pisanja je jednostavan, lako shvatljiv za sve koji čitaju kako njegove pjesme, tako i ostala djela.

Od svih pjesnika, Šantić je najviše žalio za mladošću. Vjerovatno iz razloga što tada nije imao svoje najdraže pored sebe, nije se ženio, a smrt je uzela njegove najdraže.

Svoju bratsku ljubav je prenosio na porodicu, prijatelje, srpski i nesrpski narod, kao i na mrtve pjesnike kojima je često posvećivao svoje pjesme.

Sve boli i tuge u pjesmama prožete su slikom i muzikom nade i svjetlosti. Svoje stvaralačko, ali i životno interesovanje, pjesnik je usmjerio na tri vrste bića: svijeta, poezije i stvaralačko.

 Šantić (u bijelom odijelu) sa prijateljima iz časopisa Srđ

Šantić je pisao ijekavskim, a kasnije prihvata i ekavski govor koji sve češće koristi u svom pisanju i prepliće se zajedno sa ijekavicom u pojedinim pjesmama. U mnogobrojnim pjesmama, primijećena je zastupljenost turcizama.

Pisao je rodoljubive, socijalne, ljubavne, pjesme sa hrišćanskim motivima i za djecu, pripovijetke. Najpoznatije njegove drame u stihu su „Anđelija“, „Pod maglom“, „Sunce“ i „Hasanaginica“. Matica srpska je 1919. nagradila „Hasanaginicu“ koja je rađena po motivima iz narodne pjesme.

Takođe, pisao je himne za pojedina pjevačka društva, kao i za Kraljevinu Srbiju. U isto vrijeme, ta himna je i podržavana i osporavana.

Najoštriju kritiku je dobijao od Bogdana Popovića. Upravo ta kritika mu je pomogla da postane zreliji u pisanju i da se dodatno usavrši. Na početku, Šantić je sve svoje pjesme odmah slao u štampu, da bi kasnije malo kojom bio zadovoljan, te ih je nekoliko puta prerađivao (npr. „Pretprazničko veče“).

Za vrijeme Prvog svjetskog rata je bio zatvoren i optužen zbog svojih pjesama. Austrijskim vlastima su naročito zasmetale pjesme „Boka“ i „Ribari“.

Najznačajnije zbirke pjesama su: „Pesme“ (1891), „Pod maglom“ (1907), „Hasanaginica“ (1911) i „Na starim ognjištima“ (1913).

Šantićeve najpoznatije pjesme su: „Pretprazničko veče“, „Emina“, „Ostajte ovdje“, „Boka“, „Na ubogom polju“, „Mi znamo sudbu“, „Ribari“…

Šantić danas

Šantićeva biografija je poslužila za film „Moj brat Aleksa“. Njegov lik se danas nalazi na novčanici od 10 konvertibilnih maraka. Brojne škole i ulice nose njegovo ime, a Šantić je u svoju čast dobio i nekoliko spomenika. Svakako je zanimljiva činjenica da je selo u opštini Sombor (Srbija) dobilo ime po ovom pjesniku.

Spomenik u Mostaru

Neke od najljepših njegovih pjesama, našle su se i u svijetu muzike. Poznata kantautorka Jadranka Stojaković otpjevala je Šantićevu pjesmu „Što te nema“, a Himzo Polovina je izabrao možda i najpoznatiju pjesnikovu pjesmu „Eminu“. Ovu pjesmu je kasnije otpjevala i praunuka lijepe Emine, Alma Ferović Fazlić.

Šantića već odavno nema, ali je ostao njegov trag duboko u književnosti. Čini se da su njegove pjesme vječne, a samim tim i pjesnik.

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.