Pas Žućo sa banjalučke Autobuske stanice i lekcija o prijateljstvu!

0

„Mi dajemo psima naše slobodno vrijeme, raspoloživo mjesto i višak ljubavi. Zauzvrat, psi nama daju sebe cijele – to je najbolja pogodba koju je čovjek ikada sklopio.”  

Piše: Zorana Stojičić

Nedaleko od gradske vreve, u Ulici Braće Podgornika na Autobuskoj stanici u Banjaluci, na mjestu mnogih dolazaka i odlazaka, svoj dom pronašao je i jedan neobičan pas. Među velikim brojem putnika na terminalu zaluta i jedan repić. Naime, kako tvrde taksisti sa stanice, još prije deset i više godina ovaj pitomi ljubimac ostavljen je na milost i nemilost, na istom mjestu na kome obitava i dan danas.

„Vjerujte mi na riječ, psa poput njega nisam sreo nikada u životu, a i sam sam vlasnik nekoliko pasa. Imao sam vučjake i šar planince, sada imam haskije. Međutim, on je neponovljiv. Neko ga je ovdje ostavio još prije deset godina i od tada njegova ruta je put pijace, gradske čistoće, fabrike Vrbas , Vitaminke i Autobusko-željezničke stanice. On je stalno uz nas, ne voli kamione i motore, a laje samo na negativne ljude. Hranimo ga već preko deset godina i kakvo god da je vrijeme, dok je nas neće ostati gladan”, objasnio je za eTrafiku jedan od taksista.

Po priči ljudi koji se brinu za Žuću, kako su ga od milja prozvali zbog njegove žute dlake, on se ne razlikuje od čovjeka osim po tome što je, kako oni kažu, i od samog čovjeka često mnogo bolje biće. Nikada nije napao nikoga, ”dosadan” umije biti samo onda kada izgladni pa se kako taksistima, tako i putnicima umiljava da bi došao do svog obroka, a takav je da mu rijetko ko ne popusti i ne da barem parče kifle.

„Jedino se plaši grmljavine, tada se sakrije ispod jedne katedre na željezničkoj stanici i čim nepogoda prođe vrati nam se na svoje mjesto. Nekolicinu puta ga je udario automobil pa sam ga vozio veterinaru na šivanje i vjerujte mi on zna kad mu se pomaže, on to dobro pamti, pa i nakon svih nedaća nikada nije otišao od nas. Jedno vrijeme kraj njega je bila i ženka koja je naknadno prišla, ali je nažalost uginula prije dva mjeseca, tako da je opet ostao sam, ali je najbolji prijatelj svima nama ovdje na stanici. Poražavajuće je, ali ima ljudi koji imaju averziju prema životinjama pa su jedni od takvih uništili njegove kućice koje su mu ovdje postavili ljudi iz Udruženja za zaštitu životinja, čak i među nama ne gledaju sve kolege na njega kao većina nas i on tu njihovu negativnu energiju odmah prepozna pa ih zaobilazi. Ne mogu vam predočiti koliko je on srce od životinje, koliko veći čovjek od većine ljudi. Poznaje nas po zvuku automobila, po našim glasovima i ne odvaja se od nas”, istakao je taksista.

Vakcinisan je i uredan baš kao da je kućni pas, miran, povučen, pogleda punog povjerenja, radosti i radoznalosti prema svakome ko mu se samo i obrati imenom, rezervisan tek prema onoj maloj nekolicini onih kojima smeta, a opet veliki prijatelj svima. Lekcija koju ova mala životinja u vremenu otuđenosti i netrepeljivosti i taksisti koji je hrane pružaju svima nama, ne može se mjeriti niti jednom vrijednosnom jedinicom! Istorija poznaje mnogo više vjernih pasa nego prijatelja.

Ostavite komentar