Opsesija slobodom i pejzažima

0

Brdo, šuma, široki vidici, rijeka i priroda uopšte, izgradili su umjetnički karakter Branke Gligić iz Miloševog Brda kod Gradiške. Završila je studij srpskog jezika i književnosti, a slikarstvom se bavi od djetinjstva i njeni radovi stižu do najudaljenijih dijelova svijeta.

Prva omiljena alatka bila joj je olovka, zatim ugljeni štapić, tempere, da bi kasnije eksperimentisala sa drugačijim tehnikama slikanja.

“Primarno sam se opredijelila za tehniku ulja na platnu zbog neiscrpnih mogućnosti koje ona pruža. Možemo slikati gustim nanosom boje, špahtlom ili boju razrjeđivati, najčešće lanenim uljem, da dobijemo efekat akvarela. Spektar boja je neograničen, sporo se suši, te je moguće tonirati boju. I što je vrlo bitno, pri sušenju ne puca”, naglašava ona.

Ljubav prema umjetnosti naslijedila je od oca koji se bavio slikarstvom.

“Prvo prepoznavanje talenta ili bolje reći neprepoznavanje, desilo se već sa sedam godina, u osnovnoj školi. Nacrtala sam crtež na koji bih i danas bila ponosna. Međutim, učiteljica nije vjerovala da se radi o samostalnom radu. Sa dvanaest godina imala sam prvu samostalnu izložbu u osnovnoj školi ‘Mladen Stojanović’ u Podgradcima. Rad koji me je predstavio bili su Van Gogovi Suncokreti, moja reprodukcija djela najpoznatijeg postimpresioniste, te bratov portret rađen olovkom. Posebno bih izdvojila takmičenje koje se održavalo u Kini, na kojem su učestvovala djeca čitavog svijeta.”

Art of Branka Gligić (3)

Najveći uticaj na njeno sazrijevanje imali su impresionizam i postimpresionizam, ali neiscrpan izvor inspiracije su seoski pejzaži koji se mogu vidjeti na njenoj Fejsbuk stranici Art of Branka Gligić.

“Od slikara bih izdvojila fantastičnog Kloda Monea, Kamija Pisara, Eduara Manea. Od pisaca, najjači pečat su ostavili Herman Hese, Henri Miler, Alber Kami i Franc Kafka. Svaka epoha, ako joj se dovoljno posvetimo da spoznamo srž, može biti inspiracija i dati sjeme za nastanak novog rada. Slika na koju sam posebno ponosna, nastala je nakon čitanja Sofoklovog ‘Edipa na Kolonu’. Nosi ime ‘Gaj Eumenida’, po mjestu na kojem Edip misteriozno umire. Smrt kao neprevaziđen, neiscrpan motiv dio je i mog skromnog opusa”, govori Branka.

Art of Branka Gligić (12)

“Živimo u prilično primitivnom društvu, u kojem deklarisati se kao umjetnik znači biti društveno beskoristan. Ništa bolje ne prolaze mladi koji se po bilo čemu izdvajaju iz mase. Ne živim burnim životom, više mi prija osamljenost terase, sa pogledom na Kozaru i Prosaru. Moje viđenje je nešto drugačije”, otkriva Branka.

Za nju je umjetnost neizostavan dio života, potpuno uzvišena i slobodna, otima se prosječnosti, komformizmu i “sredini sredine”.

“Kada je riječ o predrasudama, ljudi slikanje ili umjetničko fotografisanje nagog ljudskog tijela doživljavaju kao vulgarno, neprimjereno. Nemaju svijest ni razumijevanje prema vječitoj potrebi i umjetnikovoj opsesiji nagim tijelima i potrebi da daju svoju predstavu istoga. Umjetnik teži slobodi, a golo ljudsko tijelo je njen simbol. Danas je veći grijeh plivati nag u rijeci ili moru, ovjekovječiti nago tijelo na platnu ili fotografiji, nego željeti zlo komšiji, učiniti preljubu ili izdati prijatelja”, ističe Branka.

Art of Branka Gligić (8)

Bez obzira na ekonomsko beznađe u kojem se nalazimo, ne treba pristajati na obezvrijeđivanje djela zarad materijalne dobiti. Tim se gubi duša djela, prodaje jedna filozofija života za male pare.

“Komercijalizacija je izdaja sebe i umjetnosti, nikog drugog. Slika sama pronađe put do kupca i često ode veoma daleko, pa i na drugi kraj svijeta. Često su to ljudi željni prizora iz svog sela, iz sredine koju su davno zamijenili onom urbanom. Dosta slika radim po želji kupaca, ali imam potpunu umjetničku slobodu. Dakle, moguće je izbjeći komercijalizaciju i u isti mah ljudima pružiti zadovoljstvo da zidove svog doma obogate prizorima iz svog rodnog kraja, pejzažima zabačenih predjela rekonstruisanih sa starih fotografija i slično”, govori Branka.

Art of Branka Gligić (4)

Što se tiče umjetničkih zahtjeva, ona izbjegava reprodukovanje i ne pristaje raditi nešto u čemu ne može ispoljiti sebe kao umjetnika, estetu i stvaraoca.

“Nisam sklona hiperprodukciji, te je broj radova na godišnjem nivou ograničen. Većina radova u kraćem vremenskom periodu pronađe novog vlasnika, što je u neku ruku i najveća satisfakcija za umjetnika. Ispred mene su godine dokazivanja i rada”, zaključila je ona.

Tekst nastao u sklopu projekta “Može i drugačije”, koji finansira Fondacija SHL

eTrafika.net – Nataša Lazukić

Art of Branka Gligić (10) Art of Branka Gligić (11) Art of Branka Gligić (9)

Ostavite komentar