Najvažnija je ljubav: Vaspitanje djece sa invaliditetom nosi više izazova

0

Djeca sa poteškoćama u razvoju još uvijek su socijalno isključena. Društvo i dalje sa predrasudama gleda na ovu populaciju, veliki broj mališana nije uključen u predškolske aktivnosti, a ni vrata svih ustanova koje rade sa djecom nisu otvorena za njih. Roditelji moraju da se edukuju da bi pomogli svojoj djeci, a jedini  pravi pokretač je ljubav. 

Majka djeteta sa Downovim sindromom Tanja Radević nastoji svoju kćerkicu uključiti u svakodnevne aktivnosti, pored procesa rehabilitacije u koji je uključena od rođenja.

“Moje dijete ide u redovni vrtić, svaki dan provodi vrijeme sa djecom bez poteškoća i od njih najviše i najlakše uči. Pokušavam je aktivno uključiti u sve svakodnevne aktivnosti – kupovinu, šetnju, odlazak kod frizera, zubara… Samo uključivanjem u redovne, svakodnevne aktivnosti može se postići da dijete postigne svoj maksimum. Samim tim, sve osobe u okruženju će takvo dijete prihvatiti kao nekoga ko je tu, ko živi sa njima, kome treba pružiti podršku i razumijevanje”, objašnjava nam Tanja, te dodaje kako nema razlike između  vaspitanja djeteta sa poteškoćama u razvoju i bez njih.

Kako kaže, postoje samo lakši i teži dani, a suočavanje  sa više izazova učinilo je zahvalnijom i za najmanji napredak njenog djeteta.

“Djeca sa Downovim sindromom su obično prilično tvrdoglava, a svi imaju intelektualne poteškoće i to im je jedna od karakteristika sa kojima se teže nosimo, jer je često teško objasniti ljudima u okruženju da naše dijete nešto radi jer ne razumije šta se od njega traži.  Naša djeca mogu zaista mnogo, samo ako im se pruži prilika da se uključe u bilo koju aktivnost. U suštini, najveći problem predstavlja okolina, koja nema razvijenu osjetljivost za našu djecu”, ističe Radevićeva.

Mnoga istraživanja pokazuju da se roditelji prema svojoj djeci odnose sa nerealnim očekivanjima ili se ponašaju previše zaštitnički. Roditelji trebaju objektivno sagledati invaliditet svoga djeteta i pomoći mu da maksimalno razvije i iskoristi svoje potencijale. U odgoju djeteta najvažnija je komunikacija kroz koju će dijete steći samopoštovanje, samovrednovanje i povjerenje u druge ljude. Diplomirana psihologinja i praktičarka transakcione analize u Dječijem edukativnom centru “Svjetlice” Valentina Ćuk kaže da kroz komunikaciju sa djetetom roditelj postavlja zahtjeve, hvali određene postupke, ali neke i kritikuje i kažnjava.

“Važno je da roditelj djeteta sa poteškoćama u razvoju ohrabri dijete da komunicira sa svojom sredinom na način koji mu je u tom trenutku dostupan, da ga ne sputava u svom strahu da će pasti, povrijediti se ili da ga drugi neće prihvatiti”, savjetuje ona.

Da bi se ova grupa uključila u društvo potrebno je edukovati ljude koji rade sa djecom, kako bi im bez straha pružili priliku da u skladu sa svojim mogućnostima učestvuju u svakodnevnim aktivnostima.

“Potrebni su rani razvojni programi za djecu sa poteškoćama, veća stručna podrška u ranim fazama njihovog  razvoja, edukacija roditelja u smislu informisanja kakve potrebe imaju njihova djeca, te psihološka  podrška”, ističe Valentina Ćuk.

Najčešće teškoće sa kojima se suočavaju roditelji djece sa invaliditetom su proces privikavanja da dijete ima invaliditet, nemogućnost radnog angažovanja, iscrpljenost uslijed pružanja dugotrajne njege, te strah za budućnost djeteta, a sve nerijetko vodi u suočavanje sa fenomenom socijalne isključenosti. Nedovoljno razvijene usluge u zajednici koje bi mogle olakšati položaj djece i roditelja, predstavljaju glavni uzrok za ovakvo stanje.

“Prvenstveno je važno da po rođenju djeteta roditelji od stručnjaka dobiju prave informacije šta je problem, kakve  potrebe ima njihovo dijete, kako će teći razvoj,  te da se obuče za provođenje  tretmana koji treba otpočeti što ranije.  Takođe, roditelje je potrebno  uputiti na adrese gdje  mogu potražiti pomoć. Veoma je važno da  razgovaraju i  sa drugim roditeljima koji imaju isto iskustvo, što je način da na prihvatljiv način dobiju odgovore na mnoga pitanja koja ih muče”, govori nam Ćuk.

down sindrom djevojcica

Da su ova djeca na margini, saglasna je i Olivera Ratković iz Centra za edukaciju “Tvoja riječ”.

“Mnogo je neznanja, predrasuda, stida… Neprihvaćeni su i njihovi roditelji, a lažne humanosti je na sve strane. Imam osećaj da je najlakše ‘sakriti’ ove mališane pod tepih. Nužno je prihvatiti problem, razgovarati i edukovati ljude”, ističe ona, te dodaje da je “naša zajednica nedovoljno  upoznata sa problemima i agonijom koju prolaze porodice čija djeca  imaju smetnje u razvoju.

“Stručne ustanove ili nemaju ovlaštenja ili nemaju kapacitete da se organizuje stručan  rad  sa ovom populacijom. Presudno za njihov napredak je kontinuitet u radu, ali veoma je važan  stručan kadar koji mora biti maksimalno posvećen ovoj veoma osjetljivoj ciljnoj grupi. Ovdje nema mjesta improvizaciji. Najbolji rezultat daju individualni tretmani. Međutim, za ove mališane je nužan i grupni rad u cilju njihove socijalizacije. Neizostavna karika je stručan kadar, koji  podrazumijeva stalna usavršavanja. Sa druge strane su roditelji koji trebaju da imaju ulogu kooterapeuta”, navodi ona, ističući da je primarni cilj Centra “Tvoja riječ” osnivanje zdrastvene ustanove za ranu intervenciju “Za majku i dijete”, koja će pružiti što veći repertoar vezanih usluga rane intervencije djeci sa razvojnim problemima, kako bi tretmani na koje djeca dolaze bili što kvalitetniji i pristupačniji. Programi bi uključivali i sisteme obuke roditelja za dnevnu njegu i vaspitanje, s obzirom na proces koji roditelji prođu od trenutka prvih uvida u postojanje problema, do ulaska u sistem vezanih usluga rane intervencije.

Upravo je rana intervencija, odnosno rana detekcija i dijagnostika razvojnih poremećaja kod djece presudna za njihov razvoj, jer se na osnovu nje dijete podvrgava stimulativnom tretmanu.

“Primarni cilj programa rada sa djecom je kombinovanje struktuiranih i polustruktuiranih seansi, individualnog i grupnog rada, te organizovanje optimalnih uslova za ispoljavanje i puni razvoj potencijala svakog pojedinačnog djeteta, jer svako dijete ima pravo na optimalan razvoj, blagovremeno djelovanje i uključivanje u društvo. U našoj sredini djeca sa razvojnim problemima imaju pravo na redovno školovanje i najveći broj djece pohađa redovnu školu na pola norme. Postoji i određeni broj djece koji nije uključen u predškolske i školske programe. Isto tako, jedan broj djece pohađa redovne vrtiće, na pola norme ili samo tri dana u sedmici. Za djecu koja su iz obližnjih manjih mjesta  situacija je još nepovoljnija“, rekla je Ratkovićeva.

Vrtić “Marija Mažar” jedini je specijalizovani vrtić u Banjaluci u kojem su svoj drugi dom pronašla djeca sa poteškoćama u razvoju. Otvoren je za svu djecu uzrasta od dvije do 15 godina.

“Djeca borave u vrtiću sa redovnom djecom, prisustvuju svim dešavanjima bilo da su u pitanju dječije predstave, posjeta mađioničara ili redovne aktivnosti obilježavanja praznika. I roditelji i djeca pokazuju veliko razumijevanje i blagonaklonost, ali su svjesna njihovog hendikepa”, govori nam vaspitačica u grupi djece sa poteškoćama u razvoju Snežana Medaković.

Pored ljubavi, pažnje i njege koju dobijaju od svojih roditelja i vaspitača, u život ove djece uključen je tim koji čine medicinski radnici, fizioterapeuti i psiholog, što doprinosi tome da je cijena  boravka u vrtiću mnogo veća u odnosu na redovnu djecu. Sve troškove u potpunosti snosi Opština.

“Naš vrtić je opremljen za djecu sa smetnjama u razvoju i nastojimo da prepreke svedemo na minimum. Kada sebi postavite prvenstveno cilj da djeci pomognete izvući maksimum njihovih sposobnosti, prepreke se rješavaju zajedno sa roditeljima i stručnim timom”, ističe vaspitačica za djecu sa invaliditetom Malina Jokić.

Ona ističe kako je najvažnije da se djeca vole, te da kada im prilazimo sa ljubavlju i strpljenjem imamo vrlo malo prepreka.

“Prva dječija reakcija su pogledi iz daljine, postepeni prilazak i pitanja zašto ne trče, zašto su stalno u kolicima, zašto ne pričaju? Uz naša objašnjenja koja oni mogu da shvate, dolazi do postepenog prihvatanja djece i navikavanja”, govori nam ona.

Neophodno je raditi na podizanju svijesti cijelog društva o osobama sa invaliditetom, počevši od nivoa porodice, kao i na unaprjeđivanju poštivanja njihovih prava, te na prilagođavanju samog sistema potrebama svakog djeteta, a ne obrnuto.

Bosna i Hercegovina potpisnica je mnogih međunarodnih dokumenata kojima se osiguravaju jednake mogućnosti djeci sa invaliditetom u ostvarivanju ljudskih prava i osnovnih sloboda ravnopravno sa drugom djecom. Ministarstvo zdravlja i socijalne zastite RS nije još donijelo niti usvojilo pravilnik o radu jedne takve zdravstvene ustanove. Ovaj podatak dovoljno govori o odnosu zvaničnih institucija prema ovoj grupi.

 

 

eTrafika.net – Anja Zulić

Ombudsman Plavi telefon Nova generacija

Zdravo da ste Za svako dijete Djeca svjetlosti

Ostavite komentar

*