Koristite razgovor umjesto pruta: Fizičko kažnjavanje ne vodi do vaspitane djece

0

Linija između vaspitanja i zlostavljanja nekada je jako tanka, naročito na Balkanu. Disciplinovanje djece ne treba da se zasniva na strahu i sili, već na izgradnji povjerenja, razumijevanja, bliskosti i uzajamnog poštovanja.

Kada govorimo o vaspitnim stilovima, zlostavljački vaspitni stil nije jedini problem. Danas se susrećemo i sa prepopustljivim i razmažujućim vaspitnim stilovima koji su takođe štetni za razvoj i socijalizaciju djeteta.

„Cilj disciplinovanja djece je  naučiti dijete kako da se pravilno ponaša, a to podrazumijeva postavljanje jasnih granica. Fizičko kažnjavanje nije zamjena za pozitivne načine disciplinovanja jer ne uči djecu kako se trebaju ponašati, već suprotno. Zato se sistemske mjere i aktivnosti moraju  usmjeriti na promociju pozitivnog roditeljstva i disciplinovanja djece nenasilnim metodama, tako da djeca od najranijeg uzrasta odrastaju u sredini bez nasilja, kako bilo koga prema djetetu, tako i djeteta prema drugima“, navodi Ombudsman za djecu Republike Srpske Nada Grahovac.

Situacije da se djeca nekontrolisano ponašaju na javnim mjestima su sve češće i predstavljaju posljedicu razmažujućeg vaspitnog stila.

„Radi se o vaspitnom stilu gdje roditelji nisu jasno postavili granice djetetu. Problem nastaje kada roditelj ili ne kazni dijete te popusti djetetovom zahtjevu, ili kada roditelj kazni dijete ali ne istraje u kazni. Nedosljednost je najkobnije ponašanje po roditelja ukoliko želi da disciplinuje dijete. Kvalitetna saradnja sa djetetom se uspostavlja kada dijete dobija dovoljno potvrda i ljubavi od svojih roditelja, a sa druge strane su jasno postavljene granice kojih se roditelji pridržavaju“, objašnjava Snežana Jondža, diplomirana psihologinja i savjetnica u superviziji Transakcione analize.

Pitali smo tri generacije roditelja

„Prava djece koja se najčešće krše jesu slobodan izbor i razmišljanje izvan granica ili izvan ‘kutije’. Smatram da su danas djeca usmjerena u samo jednom pravcu razmišljanja, bez puno izbora. Tjelesno kažnjavanje djece po meni je nepotrebno i smatram da nema učinka, djeca brzo zaborave zbog čega su to kažnjeni, tako da mislim da ima drugih adekvatnijih načina da shvate gdje su pogriješili. Najbolje vaspitne metode jesu one koje mi sami iz prakse usvojimo i vidimo da funkcionišu. One treba da ukažu djetetu šta je ispravno, ali s tim da ono to shvati, a ne da mu se nametne”, kaže Lana Medaković (23), majka jednog djeteta.

„Djetetu treba objasniti gdje je pogriješilo. Najbolje se vaspitava razgovorom, što doprinosi izgradnji povjerenja između djece i roditelja, te dijete zna da se uvijek može obratiti roditeljima ukoliko ima bilo kakav problem. Fizičko kažnjavanje samo doprinosi izgradnji straha kod djeteta, te se u kasnijim godinama može plašiti da razgovara sa roditeljima. Poenta mog vaspitanja je razgovor i povjerenje”, priča nam Gordana Ilibašić (49), majka dvoje djece.

„Osuđujem kažnjavanje djece. Najbolje metode su dogovor sa njima, pričati, pričati i neprestano pričati sa djecom. Ali opet zavisi. Ima djece sa kojom se ne možeš dogovoriti“, kaže nam Vera Radanović (79), majka jednog djeteta.

Zabrane kažnjavanja

fizicko kaznjavanje djece

U BiH fizičko kažnjavanje zabranjeno je u školama i u drugim ustanovama u kojima borave djeca, ali je prisutno u porodici. UN Komitet za prava djeteta, razmatrajući izvještaj o pravima djece u BiH, naredio je BiH da preduzme sve potrebne mjere i zabrani fizičko kažnjavanje na svakom mjestu i od bilo koga.

“Zlostavljanje djece je kada ih roditelji udaraju na takav način da povrijede dijete (šamar npr. može da povrijedi, pogotovo kada je zadat u afektu) i/ili kada im upućuju takve poruke kojima ih omalovažavaju i vrijeđaju. Ovakva ponašanja roditelja kojima se obraćaju deci iz pozicije prezira i potcjenjivanja, a pogotovo ona ponašanja koja su iz pozicije mržnje prema djetetu su veoma štetna za djecu i mogu ostaviti duboke posljedice za dijete”, navodi Snežana Jondža.

Ombudsman za djecu Republike Srpske Nada Grahovac kaže da iako je  Porodičnim zakonom utvrđeno da  roditelji ne smiju podvrgavati dijete ponižavajućim postupcima i kaznama, kao i da su roditelji dužni da zaštite dijete od različitih oblika nasilja, stepen tolerancije nasilja nad djecom u društvu je još uvijek izražen.

„Praksa  u mnogim evropskim zemljama pokazala je da nije dovoljno samo donijeti zakon o zabrani fizičkog kažnjavanja djece, jednako je važno raditi na edukaciji javnosti i pomoći roditeljima u izboru alternativnih oblika discplinovanja djece, ne zbog zakona, već zbog djeteta i njegovih potreba“, ističe Grahovčeva.

dijete nasilje

Djeca su se prije često disciplinovala batinama, tako da danas roditelji nemaju u svom iskustvu veliki repertoar drugih metoda.  U savremeno doba, izazov roditeljima predstavlja ovladati metodama disciplinovanja koje ne uključuju nasilno ponašanje prema djetetu. To je bio jedan od razloga za pokretanje „Školice za roditelje“ u Banjaluci.

„Ideja je da ‘Školica za roditelje’ bude što pristupačnija svim roditeljima, kako bi imali mogućnost da čuju i steknu vještine za što kvalitenije roditeljstvo. ‘Školica za roditelje’ je besplatna upravo da bi bila pristupačna što većem broju roditelja. Najbolji promoteri su sami roditelji koji su prošli našu ‘Školicu za roditelje’  i koji imaju iskustvo u provođenju naučenog. Povratna informacija od njih da su informacije koje su dobili tokom ‘Školice’ od koristi i da ih primjenjuju tokom vaspitanja svoje djece veoma su nam značajne i ohrabrujuće, kao i da ‘školicu’ preporučuju drugim roditeljima”, rekla je jedna od edukatorica u školi Bojana Delibašić Bjelić, diplomirana socijalna radnica.

Vremena su se drastično promijenila i iskustva koja roditelji imaju ne mogu uvijek da se primijene u današnjem dobu. Roditelji najčešće imaju najbolje namjere za svoje dijete, ali ne znaju metode kako da sprovedu ono što žele.

“Generalno mislim da nije jako veliki broj roditelja spreman da ide na edukaciju o roditeljstvu.  Prvo, jer misle kako će neko njima tamo govoriti kako da oni vaspitaju svoje dijete i da će ih osuđivati. Drugo, roditelji misle kako bi oni nekako sami po sebi trebali da znaju kako da vaspitaju svoje dijete, kao da je taj kod negdje u DNK  zapisan. Istina je da roditelji imaju dosta znanja, ali smatram da može samo koristiti ako saznaju dodatne tehnike, koje samo mogu da im olakšaju. Mislim da je potrebno informisati roditelje i one koji se spremaju za roditeljstvo o tome na koji način se edukacija sprovodi i šta oni mogu dobiti dolaskom”, rekla je Snežana Jondža.

Da živimo u društvu koje je previše tolerantno kada je u pitanju fizičko kažnjavanje djece,  ukazuju izvještaji o nasilju nad djecom kako u BiH, tako i u zemljama regiona. Prema riječima Snežane Jondže, pored tolerancije tjelesnog zlostavljanja, pitanje psihičkog zlostavljanje je skoro pa neprepoznato.

fizicko nasilje nad djetetom

Kada govorimo o prevenciji nasilja u porodici, na preporuku Ombudsmana za djecu kao sastavni dio školskog programa uvedeni su programi prevencije nasilja nad djecom. Ovi programi ne mogu dati instant rezultat, ali dugoročno predstavljaju dio ukupnih mjera i aktivnosti na prevenciji nasilja u porodici. Putem ovih programa djeca u školi od najranijih uzrasta mogu da dobiju informacije o različitim oblicima nasilja, posljedicama koje nasilje ima na njihovo odrastanje  i razvoj, kao i o potrebi da svaki oblik nasilja prijave nadležnim službama, te o obavezi službi nakon zaprimljene prijave.

Nadležne institucije svoj posao ne bi trebale završiti pozivajući se samo na najbolji interes djeteta. Kako ističe Nada Grahovac, osnovni problem je što donesene odluke ne budu obrazložene, iz čega bi se vidjelo zašto je donosena odluka u najboljem interesu djeteta.

„Ako u postupku donošenja odluke nema djeteta jer nije pitano, nije izrazilo svoj stav i mišljenje, najbolji interes je doveden u pitanje. Situacije da se odluke ne donose u zakonom određenom  roku i da postupci traju mjesecima i godinama, ili da se ne postupa po nalogu drugostepenog organa, opet dovodi u pitanje najbolji interes djeteta“, smatra ona.

Djeca nisu dovoljno upoznata sa Konvencijom o pravima djeteta, mada se iz godine u godinu vidi pomak tom polju. Na radionicama koje se tiču njihovih prava, zainteresovani su i žele da učestvuju. Pitanje je koliko su oni koji uče djecu upoznati sa Konvencijom i koliko je u praksi primjenjuju?

eTrafika.net – Anja Zulić

Ombudsman Plavi telefon Nova generacija

Zdravo da ste Za svako dijete Djeca svjetlosti

Ostavite komentar

*