Nasilje kao porodično nasljeđe: Očevo maltretiranje mi je obilježilo život

13

„Kad bi moja majka pročitala ovo i shvatila da se radi o meni, rekla bi da sve umišljam i da se naša porodica ni po čemu ne razlikuje od ostalih. Da je sve to normalno i da treba ostati unutar našeg doma“, rekla je na početku našeg razgovora.

Tatjana K. je naizgled sasvim obična djevojka. Potiče iz malog mjesta u Republici Srpskoj, prije nekoliko godina završila je fakultet i sada radi u struci u velikom gradu, daleko od rodnog mjesta. Svi koji je poznaju kažu da ima ispunjen život i da je srećna, ali naše iskustvo sa njom je potpuno drugačije. Za eTrafiku je pristala da priča o maltretiranju koje je u njenoj porodici  oduvijek prisutno.

Najranija sjećanja vezana za nasilje

Otkad znam za sebe pamtim očeva maltretiranja. U ranom djetinjstvu to nisam bila ja, već moja majka, pa smo brat i ja bili kao neke pasivne žrtve, na koje se sve to reflektovalo. Sjećam se užasno dugih vožnji do bake, dok se tata neumorno dere na nju, a ona jeca… I istrčavanja u dvorište kad god krenu da lete tanjiri po kuhinji… Te stvari su mi zauzele većinu sjećanja iz djetinjstva.

Milion puta su htjeli da se razvedu, pominjali dijeljenje stvari i djece, ali nikad to nisu uradili. Pitam se da li bi išta bilo bolje da jesu, da li bih umjesto jedne traume imala drugu ili bi sve bilo u redu. Izgleda da nikad neću saznati.

Brata i mene se klonio negdje do kraja osnovne škole. Već tad smo ušli u pubertet i htjeli smo da ostajemo poslije škole na igralištu sa drugarima, da treniramo nešto, jednostavno da osjetimo život van kuće. Sve nam je bilo zabranjeno. Zamisli da ti je zabranjeno da odeš na bazen tokom ljetnog raspusta, dok svo tvoje društvo uživa, ti sjediš kod kuće? To je stvaralo užasne frustracije i osjećaj odbačenosti, jedno vrijeme sam bila depresivna i pomišljala da pobjegnem od kuće, ali nikad nisam smogla hrabrosti.

Zabrane na sve strane

Tokom srednje škole mi je bilo najteže, uvijek sam bila obilježena u društvu.  Dopuštao mi je da ponekad izlazim u grad, ali sam se morala vraćati kući jako rano, prije 22-23 sata. Ako bi me vidio negdje sa momkom dobila bih batine, gomilu psovki i prijetnji. Nerijetko mi je govorio da sam kurva. Nikad nije bio zadovoljan mnome, bez obzira što sam bila uzorna učenica i sportistkinja. Opsjednut je kontrolom i želi znati svaki naš korak, a kada bih napravila nešto za šta je smatrao da se treba kazniti, nakon istresanja na meni prelazio je na mamu, jer me „nije bolje naučila“.

Da se ne lažemo, nisam ja poštovala te njegove zabrane. Davno sam shvatila da trebam većinu toga kriti od njega, pa sam naučila jako dobro da lažem. Ali nisu to neke velike laži kojima bih prikrivala da se drogiram ili tako nešto. Većina se svodila na to da imam sedam časova a ne šest, kako bih tih 45 minuta mogla da provedem sa simpatijom ili drugaricama.

Pokušaj opravdavanja

Često uhvatim sebe da ga pokušavam opravdati, jer je i on sam bio žrtva nasilja tokom djetinjstva, i to jako ozbiljnog! Djed je bio strastveni kockar i alkoholičar koji je redovno prebijao njega i baku. Onda je tu rat, godine na prvoj liniji, gubitak prijatelja i rodbine… Sve to je ostavilo traga na njega. Ali se onda trgnem iz tog razmišljanja  i govorim sama sebi da nema opravdanja za takve stvari i da moja porodica nije zaslužila da živi na taj način.

Nekoliko puta sam pokušavala pričati sa mamom o tome, ali ona odbija svaki razgovor. Valjda joj je lakše da se pretvara da je sve u redu, da tu to porodične stvari koje su ustaljene u našem društvu. Nikako da joj objasnim da je prvenstveno ona žrtva, jer i psihičko i fizičko nasilje nad njom traje duže i intenzivnije nego nad bratom i nada mnom. Neće ni da čuje. Sada joj je potpuno isprao mozak i počela je da misli kao on. Odgajila me je uz pitanje „Šta će ti otac reći na to?“, a sada mi govori „Kako se to ponašaš?“. Što je najgore od svega, ja sam po prirodi mirna osoba i mnogi mi kažu da sam previše suzdržana i ozbiljna.

djeca zrtve nasilje

Mučan svaki odlazak kući

Prije desetak godina sam otišla na studije u drugi grad, a postojala je velika šansa da me otac ne pusti da studiram jer nije mogao da me kontroliše ako sam daleko od kuće. A ja sam tek tada počela da živim! Bez okova, bez sputavanja i tenzija. Rijetko sam išla kući, iako su me svaki dan zvali da pitaju kada dolazim. Kad nisam imala obaveza na fakultetu izmišljala bih da ih imam, bilo mi je ugodnije sjediti u svoja četiri zida daleko od kuće, nego se nervirati kod njih. Svaki put kada bih otišla da ih posjetim uslijedilo bi isto pitanje – kad se vraćam kući. Ni sama ne znam kako su uspjeli prihvatiti to što se nikad nisam vratila, ali mislim da nikada neću biti potpuno slobodna. Iako imam svoj posao i sama se izdržavam, na mene gledaju kao na malu djevojčicu i drže mi pridike ako sam cijeli dan provela vani sa društvom, ako sam došla kasno kući… Uvijek im je imidž bio bitan, da komšije misle da smo srećna porodica, iako nismo. Drugi su nas isticali za primjer, a pojma nisu imali šta se dešava u naša četiri zida. Za sve ostale moj otac je duhovit i dobar čovjek, darežljiv i uvijek rad da vam pomogne. Za nas je on psihički bolesnik, čija će bolest vjerovatno jednog dana eskalirati i nanijeti još veću štetu drugima.

Razmišljanja o terapiji

Ne zna mnogo ljudi moju priču, rijetki su oni kojima sam se usudila otvoriti. Reakcije su bile svakakve, neki su ostajali zatečeni ako bih u detalje prepričavala svađe, izgovorene riječi i batine, dok su neki bili potpuno ravnodušni. Recimo, najbolja prijateljica u srednjoj je znala za moje probleme i jednom sam joj se žalila zbog najnovije scene koju mi je pripredio. Samo me je kratko pitala zar se nisam već navikla na to…

Dugo mi je trebalo da bez suza pričam o svemu što se dešavalo i što još uvijek traje, valjda sam sada malo očvrsnula i posložila neke stvari u glavi. Ali mislim da sve to počinje da me sustiže. Primijetila sam da sve teže ostvarujem zdrave odnose sa ljudima, posebno sa muškarcima. Čim mi se učini da u njima ima barem trag čovjeka poput mog oca, bježim glavom bez obzira. Od mnogih ljudi sam se udaljila i sad živim u samoći, iako moja okolina nema ni najmanju predstavu o tome. Nerijetko mi pred očima bude neka scena iz djetinjstva, grlo mi se stegne i počnem da plačem. Ili me rasplače neka srećna porodica i požrtvovan otac, uhvatim sebe da im zavidim.

U posljednjih godinu dana su te situacije sve češće i plašim se da će ostaviti neke posljedice po moju psihu, pa razmišljam da posjetim psihologa. Dvoumim se jer se plašim šta će mi reći. Najviše me brine da ću se morati suočiti sa ocem i reći mu neke stvari koje potiskujem već 20 godina. Bojim se da bi me to slomilo.

eTrafika.net – Vanja Stokić

Ombudsman Plavi telefon Nova generacija

Zdravo da ste Za svako dijete Djeca svjetlosti

13 Comments

  1. Morala sam prokomentarisati jer je ova situacija identicna mojoj. Sestra i ja sa majkom trpimo sve ovo. Sada kada smo izasle na pravi put, zavrsile fakultete i postale uzorni ljudi, planira da konacno stane svemu na put i razvede se. Ne krivim je, znam da bi morale radir

    • raditi i muciti se bez njegove kakve-takve finansijske podrske. Ne znam kakav ce biti moj zivot kad se sve ovo zavrsi. Sestra jos uvijek zivi sa njima i vidim da dosta pati. Stop nasilnicima, hocu normalan zivot!

  2. Bukvalno se pronalazim u svakoj rečenici. Takvo detinjstvo sam i ja preživeo i mislim da je ostavilo doživotni pecat na mene i moju psihu. Teško je iskontrolisati sve te strahove u sebi i mislim da svako ko je imao takav problem, treba psihijatra.

  3. Izgleda da je Ista subdina sve dece alkoholicara.. Moj otac cak I kad je umro nije postalo lakse… Ako je neko raspolozan za druzenje nek se javi slobodno… Retko se nadjemo a I lako Iza istreniranog osmeha krijemo ovakve stvari.. Samo napred

  4. Ona je jos i dobro prosla ja sam maltretirana od ranog detinjstva i to sa srtrane ocuha. Kako ja tako i moja majka. I mogu samo dodati da se mora biti iznimno jak i nedozvoliti da nas to prati u zivotu. Ostaviti iza sebe i kraj price.

  5. Nastavi svoj zivot ,Moras biti jaka ne dozvoliti da ti to bude teret Zamisi da je to torba I ostavi je Idi dalje . Danas sutra ces proci pored nje sjetit ces se Ali ce manje boljeti.zivi svoj zivot Punim plucima I stvaraj svoje zdrave uspomene

  6. POVRIJEĐENA -

    bOŽE, mislila sam da sam jedina ili samo poneka osoba sa istim iskustvom! Ne znam koga više krivim, oca jer nam je to sve priredio ili majku što je dozvolila još jedan više dan da prožive njena djeca sa ogromnim strahom u očima kad otac dođe kući.. Ona je sad već stara i kaže da nije bilo načina,da nije mogla.. Da li ga ipak voli više nego nas?? Nikad joj to nisam rekla niti prebacila. Borila se kao lavica za nas i nije dozvoljavala bar ovakve besmislene zabrane, mada sam ih ja kao starije dijete ipak imala.. Kako dalje?? Odrasla žena, a opet toliko malo i slabo dijete koje čak ne može ni da prizna okolini, prijateljima,porodici traume koje je proživjela.. Boli i danas još uvijek boli. I mislim da nikad neću biti kompletna.. Kako sačuvati pogubljene živce i ostaviti smirenost za svoju porodicu i djecu..

    • Thanks anon.The article pueshlibd on Seattle Times is very well written.The speech he delivered on the luncheon didn’t interest me (I can understand – what can you expect from a 20-min talk?) very much. But he impressed me a lot.I came back and did some research about him. And that amazed me. So i decided to write something about him. I must write about this person – what he has done deeply moves me.Thanks for your feedback and the links you provided.no, we chose another picture – but somewhat similar with this one. We found that picture from wikipedia.

  7. Paraskeva -

    Devojko, budi srećna što si samostalana, završila fakultet, zaposlila se, ne zavisiš od nikoga! ako misliš da treba, javi se psihologu, a ja mislim da će puno pomoći! ja sam slične stvari doživljavala od strane oca, koji je bio pravi despot, da ne kažem tiranin! Maltretirao je majku i mene najviše… najbolji đak u školi sam bila ali on nikada nije bio zadovoljan. uskraćivanja, ograničavanja, omalovažavanja pa i batine! sve što bih pokazala da mi se sviđa ili da želim – on je zabranjivao, tako da sam naučila da krijem svoja stremljenja, jer onda piši -propalo! moja nesreća je bila što tako naivna i neiživljena, sretnem mangupa na trećoj godini faksa i udam se, jer je dobro glumio. mislila sam da će mi biti bolje i da pobegnem od oca, a desilo se da sam upala u zamku jednog psihopate. rodila sam troje dece, trpela ga 25 godina da bi me u 50 godina bukvalno izbacio na ulicu bez ičega! i šta se dešava – nemam gde, opet se vraćam kod oca! moje dve kćeri su u Americi, a sin kod oca, koji mu naravno zabranjuje da komunicira samnom! Srećna sam da su mi deca dobro, iako sam ostala sama, kod roditelja, bez ikakvih primanja, da opet zavisim od oca! PRED TOBOM JE ŽIVOT, SAMO NAPRED!

  8. Ja sam ocuhu svoje devojke polomio vilicu zbog toga. Takvi ne razumeju drugi jezik. Nisam nasilan,ali ne trpim nasilje nad zenama i decom. Toliko.

Ostavite komentar