Predstava “Romeo i Julija”, koprodukcija Radionice integracije iz Beograda i Chendra multimedija iz Prištine, poslije nedavne uspješne premijere i repriza u Beogradu, izvodiće se u maju u Prištini, iduće godine u Beču, a ima i dosta poziva iz regiona, rekao je danas Tanjugu poznati glumac i reditelj ove predstave Predrag Miki Manojlović.
Ovaj uspjeh, međutim, ne utiče na njegovu opštu ocjenu o propadanju našeg pozorišta i o lošim zakonskim uređenjima za kulturu od 2000. godine do sada.
U stranim medijima pojavila se ocjena da je nova, specifična verzija “Romea i Julije” – moguća slika pomirenja.
Manojlović je rekao da je to jedna široka formulacija, a da je njegov motiv bio to što “nema boljeg preteksta za refleksiju na ljudsku složenost u njenim ekstremima” od ove Šekspirove tragedije.
“To je bio cilj. Ja ne mogu da pomirim nikakve politike, ali mogu kao neko ko ima ideju, koncept, ko ima maštu i talenat – da uradim nešto, pa ako je to jedan korak ka nekakvom pomirenju, to je već korak od sedam milja”, rekao je Manojlović.
Bilo mu je bitno, kako je objasnio, da kroz scenografiju prikaže isti svijet na dva nivoa i odnose koji su izmiješani, ljude koji mogu da utiču na gornji nivo, a ne žele, jezike koji se prepliću, uz fantastičan Šekspirov pretekst.
“Za mene je čitava predstava refleksija na temu čovjeka kao bića ili nekakve biološke mašine koja može da eksplodira u pravcu strašne mržnje, ogromnog zla, ali i obratno – nečeg što je uzrok svijeta, a zove se ljubav, koja je tako ranjiva, tako se lako uništi, skoro da je nemoguća”, ocijenio je Manojlović.
On je istakao da ova premijera, poslije više od godinu dana rada na pripremi, pokazuje takođe da “politika može da pomogne kulturi”.
“Kada imaju ideje, i pojedinci možda mogu da promijene sekund ili dva. To se dogodilo u ovom slučaju. Želim da kažem da bez razumijevanja najodgovornijih ljudi u Srbiji i gradu Beogradu mi ne bismo imali ovu premijeru. U početku sam bio iznenađen, ali samo kratko i to ističem kao pozitivnu stvar i nadu. Ma kakav bio sistem odlučivanja u piramidi vlasti, ipak postoji šansa da tu bude neko ko to može da razumije”, rekao je Manojlović.
“Ideja je bila da se priča o ljubavi i mržnji, o komunikaciji, predstavi kao refleksija koja nije samo Šekspir nego više od toga. To je neko prepoznao i omogućio da se desi. Zahvaljujem i Narodnom pozorištu i Beogradu i ljudima koji odlučuju u Srbiji, oni to zaslužuju”, naglasio je Manojlović.
Na pitanje gdje nalazi energiju za složene projekte kojima se bavi, odgovorio je da je njegova priroda takva, da energiju ne traži nego je ona u njemu, da je i dalje radoznao i da ga još puno stvari zanima u životu, dodajući da je čak snimio i reklamu.
Popularni glumac, međutim, rijetko igra u pozorištu jer, kako kaže, nije imao vremena za to. Na sceni se može vidjeti u predstavi “Dok nas smrt ne razdvoji”, koju je i režirao u Radionici integracije.
Što se tiče stanje u domaćem pozorištu, podsjetio je da je prvi put na scenu stao još kao dijete od pet godina, a profesionalno igra od 1970. godine.
“Šta sam ja sve vidio oko scene i na sceni i koliko predstava sam vidio! Ja sam učesnik, ali i živi svjedok propadanja pozorišta, njegovog nestajanja, potonuća u beznačajnost. To nije od sad i nije od juče”, rekao je Manojlović, dodavši da je sve počelo još 50-ih godina prošlog vijeka.
Tada su ukinute tačkice za kupovinu određenih proizvoda za one koji rade težak posao. Pozorište je bilo na listi, ali je brzo skinuto. Kada je dan žalosti otkazuju se sve predstave, i one koje nisu zabavnog karaktera, primijetio je on.
“To je nerazumijevanje šta sve pozoriste jeste, kakva je ono refleksija realnosti, kakav značaj ima. Slika pozorišta je tokom svih ovih godina postajala sve bleđa i tanja. Sve što je od 2000. učinjeno na zakonskim uređenjima za kulturu i obrazovanje, samo je kraj tog procesa, na uštrb umjetnosti i pozorišta”, rekao je Manojlović.
On je ukazao na “istorijsku odgovornost ljudi koji su od 5. oktobra naovamo imali šansu, ali su je propustili”.
“Govorim samo o kulturi, ali to nije ‘samo’, to je jako mnogo, jer je kultura osnova svake države, svakog sistema, svakog čovjeka i bez toga nema ničega. Stanje u pozorištu je gore nego ikada, ali ne zbog sadašnje vlasti, prethodne vlasti su to učinile i ja stalno pitam kako je moguće da su izabrani predstavnici gradjana zaboravili osnove na kojima počiva država”, naglasio je Manojlović.
On je ocijenio da su zakonske regulative koje su donijete u prethodnom periodu dovele do toga da pozorište ne može da radi zbog nametnutih restrikcija.
S druge strane, sve je više pozorišnih akademija, mada budući glumci, dramaturzi, reditelji, neće imati gdje da se zaposle.
“Nepotreban je broj tih akademija, a broj onih koji ih završavaju je tako veliki da ne bi imali gdje da rade u šest puta većoj zemlji od naše. To isto spada u dešavanja od 5. oktobra naovamo, pitanje je ko je otvarao tolike privatne škole i zašto”, izjavio je Manojlović dodajući da se to odnosi na privatnu praksu u cijelom sistemu obrazovanja, kao i u zdravstvu.
“Od raspada Jugoslaivije i definitivnog uništenja svih starih vrijednosti, a bez stvaranja novih, mladima su ukinuti uzori. Oni idu na glumačke akademije uglavnom želeći da budu popularni, a ne razumiju da u tome zapravo nema ničeg, da je sustina u onome šta si ti, ko si i zbog čega radiš to što radiš”, istakao je Manojlović.
Tanjug
