Pronaći problem u našoj zemlji nije ni najmanje teško. U koju god sferu političkog i javnog života se zaviri, problema i nepravilnosti na pretek. Nekima smetaju, većina ih ignoriše. I opet dolazim do onoga da smo jedan potpuno nelogičan i nerazuman narod.
Mnogo je razloga za ovakvu tvrdnju, mnogo je nelogičnosti. Složiću se i da ne mora svaki čovjek, niti pojava na svijetu, biti logična i razumna.
Posljednjih nekoliko dana, čitamo, slušamo i komentarišemo događaje oko izgradnje zgrade na prostoru tzv. „Picinog parka“. Omladina se pobunila, protestvuje, čak su se uključili i opozicioni političari. Nisam znala da je to tako važan park, tačnije, nisam ni znala da je to park… A nije da nikad prije nisam vidjela park i da ga ne znam prepoznati. A možda mi pridošlice nismo još spoznali sve kvalitete i znamenitosti grada, pa tako i meni promače park.
Omladina se pobunila i iznijela svoj stav. Ne mogu reći da mi se takvo nešto ne dopada. Ali zar je taj park najveći problem našeg društva?! Zar je livada sa dvije klupe mogla da pokrene omladinu da se danima okuplja i negoduje zbog nestanka iste? Livada je mogla, a ogromna stopa nezaposlenosti nije. Jasno kao dan!
Privreda koja je na izdisaju, nije bila toliko važna, da bi bila predmet ičijeg protesta. Nepotizam, korupcija, siromaštvo, glad! Ma koga briga! Odjednom je taj famozni „park“ postao najvažnija stvar za opstanak Banjaluke.
Neka nam političari kradu, neka nemamo posao, neka ljudi gladuju, važno je da imamo klupicu u parku. Možda i jeste važno, jer će jednoga dana sigurno nekome dobro doći da na njoj odspava, jer ćemo ukoliko ovako nastavimo doći do potpune propasti.
Sistem vrijednosti je potpuno uništen. Tačnije – ne postoji. Nikako da razlučimo ono važno, od manje važnog.
Važni su i parkovi! Važne su i čiste ulice! Važno je i da nam se okolina ne zagađuje! Ali nisu ni blizu tako važni, kao što je važno da možete normalno da egzistirate i da vam neko omogući poštovanje vaših osnovnih ljudskih prava. Od čega se odmarate u parku, ako nemate posao? Kako ćete dovesti vašeg psa da prošeta u parku ako nemate novca ni da mu kupite hranu? Kako ćete dovesti dijete da se igra u parku, ako nemate uslova ni da ga rodite?
Konstantno preskačemo neke stepenice, zaboravljajući da ništa ne može da se ostvari preko noći. I šta kada spasite park, kada nemate ništa drugo. Naša zemlja je svakako jedna od rijetkih koja se može pohvaliti činjenicom da djeca žive na roditeljskoj grbači i do tridesete. Uspješno se skrivajući iza roditeljskih skuta i ne osjećamo ostale probleme u društvu.
Da su građani zahtijevali da im se obezbijede veći površine za šetnju i rekreaciju, da im se izgrade parkovi, i to bih razumjela. Ali ako šetate i odmarate u parku koji se nalazi uz samu ulicu, na jednoj od najfrekventnijih raskrsnica, kakva je razlika u odnosu na to da šetate i ulicom samom?
Park je bio povod, pa da se političarima skandira da su „lopovi“ ? Ranije nije bilo dovoljno povoda. Ranije nas nisu iznevjerili.
Naravno, sada i predsjednik i sve eminentne ličnosti iz našeg javnog života imaju nešto da kažu na tu temu. O nezaposlenosti, kriminalu, siromaštvu, prosjačenju i stotinama drugih pojava sa kojima se svakodnevno susrećemo – ništa. Nije važno. Ili je možda važno, ali ne dovoljno.
Nije mi jasno kako uvijek idemo u pogrešnom smjeru. Kada god pomislim da ima nade za ovu zemlju, desi se nešto što apsolutno potvrđuje suprotno.
A ko zna zašto je to dobro. Da ovako revnosno protestvujemo zbog mnogo većih problema, grad bi svaki dan bio blokiran.
Ni ne znadoh da će pomenuta livada, pored koje prolazim svaki dan, ujediniti omladinu, da će zasjeniti Dodika i ostale zvijezde naše političke scene. I da će svi ostali problemi postati nevidljivi. Koliko snage i moći ima u toj jednoj livadi nadomak centra Banjaluke…
eTrafika.net – Jelena Despot
