Često kritikujem političare, one koji odlučuju o životima građana koji su im ukazali povjerenje. Tačno je da ne rade ono što bi trebalo da rade. Međutim, radimo li mi? I političari i profesori i svi drugi koji bi trebalo da naprave pomak, da povuku ovo društvo naprijed dio su naroda, naroda koji čeka i traži.
Političari traže od svjetskih banaka, građani od političara i tako dobijamo društvo prosjaka. Živimo u jednoj prosjačkoj državi, u kojoj svi nešto traže. Svi imaju i znaju svoja prava, ali niko ne pominje sopstvene obaveze i dužnosti. To postaje naša karakterna osobina.
Nakon izgovaranja ružnih riječi, makar one bile i istinite, ostaje bljutav ukus u ustima. Osvaja nas osjećanje ogorčenosti prema nekom ili nečemu, a to najviše štete pravi nama samima. Jovan Dučić je rekao: „Kada bi mladost imala mudrost starca, na svijetu ne bi bilo ni jednog veselog dana.“
A kakav bi život bio bez veselih dana, uz rezervisanost, racionalnost, pragmatičnost i sve ono što mudrost nosi sa sobom? Za sve postoji vrijeme pa i za mudrost, a opet ni ta mudra vremena ne stižu za svakog. Možda je i dobro što je tako, to mudrosti daje veću cijenu. Za sve što se dešava i mladi, a i oni stariji, pa i stari krive nekoga ili svakoga do sebe samih. Svi tragaju za opravdanjem, izgovorom ili laži koja će učiniti da neko drugi bude kriv za neuspjehe. Ponavljaćemo laž više puta da bi u nju povjerovali, ponavljaćemo je u razgovoru sa drugima, svaki put čvršće vjerujući u ono što govorimo.
Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga, iz samilosti, iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno, reče Dobrica Ćosić.
Nismo krivi mi što nismo položili ispit, već što je pitanje bilo teško, profesor neraspoložen. Obnovili smo godinu zbog nekog predmeta, a ne zbog neučenja. Za neznanje nam je kriv predavač ili loš kriterijum, to što smo lako položili ispit. Da oni više traže mi bismo više i učili. Da na poslu traže više rada mi bismo više radili. Posao nemamo jer nam ga niko nije ponudio, a i ne bismo da radimo većinu poslova jer nam je ispod časti. Ne bismo da radimo mimo struke, na radnom mjestu koje ne odgovara našoj ličnosti, obrazovanju, za platu koja je manja od naših potreba, potreba koje pravimo nevezano za finansijske mogućnosti. Svi imamo dostojanstvo, ugled, ne bismo da budemo viđeni sa tacnom ili krpom. To bi nam pokvarilo imidž, slike na fejsu ne bi imale dovoljno lajkova. Lajkove dobijaju fotografije djevojaka u kratkim suknjicama sa istaknutim grudima, ili u muškom slučaju nabildano tijelo golo do pojasa. Nabildano je ne na poslu već u fensi teretani i uz hemiju.
Najviše para (koje nemamo) trošimo na alkohol, kafu i cigarete. Kafane, kafići i klubovi su uvijek puni, a narod nema posla ni para. Zavaravamo se da mi znamo da političari lažu i ne ispunjavaju obećanja. Glasamo za njih da bismo dobili nešto uz što manje truda i rada. Svi maštaju o državnim institucijama, o nekom „uvaljivanju“ negdje gdje je dobra plata, a malo posla. Kada ne uspijemo da ulovimo to mjesto, krivimo korupciju, mito, veze. Sve ono što bismo i mi koristili i što nam ne bi smetalo da smo mi ti koji su zauzeli položaj.
Japanci su nam kao narod ludi jer previše rade, a srećkovići su jer imaju. Lako je njima. Da smo mi na njihovom mjestu, mi bismo bolje znali da uživamo. Džaba njima njihove pare, kada ne znaju šta će sa njima. Mi bismo to znali najbolje, ali jebi ga, mi tih para nemamo.
Nedostaju nam lične želje i ambicije, kao i snaga da se usudimo maštati i sanjati o nečemu ka čemu ćemo trudom, radom i odricanjem krenuti. Postoji velika razlika između prosječnih i onih koje prosjek ne zanima. Prosječnom je cilj zarada od djela, stvaraocu djelo. Prvi ne vide rad i odricanje da bi se nešto postiglo, vide samo rezultat, cilj. Uspješni naporno rade, odriču se mnogih stvari i korak po korak ostvaruju ono što su sebi zacrtali. Vide i uspješni cilj. On im je kao svetionik. Na njega gledaju jednim okom, dok drugo drže na prvom talasu koji ide na njih i koji moraju prebroditi.
Kada razmislimo o tome kakvi smo, da li je ovo stanje u kome se nalazi naše društvo odraz toga? Da li bismo trebali da živimo dobro, a da ne radimo? Da kukamo da nema posla, a da ne želimo da radimo? Da trošimo, a ne štedimo? Kada vršimo poređenje našeg društva i države, radimo to upoređujući nas sa društvima i narodima razvijenijim od nas. Sa zemljama koje znaju ko su i šta hoće, gdje ljudima prioriteti nisu poput naših. Zemljama koje su i ranije bile ekonomski ispred nas.
Da li bismo mi pristali na život u trci i žurbi? Na kafu uz put do posla, ili onako s nogu? Da svaki drugi dan ne idemo na slavlja i slave, smanjimo broj državnih praznika, umanjimo broj gostiju na svadbama, ne rasipamo i ne pretjerujemo u jelu i piću? Da na izborima ne biramo manje zlo, da nam smetaju visoke plate naših predstavnika i njihov nerad?
Ako smo spremni da nešto učinimo, počnimo od riječi Dostojevskog „juče sam bio pametan pa sam htio da mijenjam svijet, danas sam mudar pa mijenjam sebe“. Kada bi svako radio na sebi, trudeći se da bude bolji čovjek prije svega, društvo bi postalo bolje, a onda bi iz tog naroda i društva izašli i bolji predstavnici tog naroda i društva.
eTrafika.net – Marko Šuka
