„Ako me se neće sjećati po drugim djelima, želim biti upamćena kao jedina žena koja je ikada glasala da ženama daju pravo glasa.“ Jeanette Rankin

Piše: Anja Zulić

Američka političarka i aktivistkinja za ženska prava, Jeanette Rankin, bila je prva žena koja je služila u Kongresu SAD-a. Pomogla je u donošenju 19. amandmana, dajući svim ženama pravo glasa. Koliko su danas i na ovim prostorima žene spremne podržati jedna drugu, solidarisati se, te o postojanju feminističkog aktivizma dotakli smo se u razgovoru sa bh. aktivistkinjama.

Aktivistkinja Oštre Nule, Milica Pralica smatra da u Bosni i Hercegovini (BiH) postoji feministički aktivizam.

„Možda nije vidljiv kao u zemljama regiona ili se ne čini prisutan kao u svijetu, ali svakako da postoji. Ove godine ćemo u Banjaluci organizovati osmi Osmomartovski marš, imamo feministički festival u Banjaluci, zatim obilježavanje borbe protiv nasilja nad ženama tj. 16 dana aktivizma. U Sarajevu i Mostaru imate festivale čija je tematika vezana za ženski aktivizam, osnaživanje žena i žensku umjetnost“, za eTrafiku govori Pralica.

Foto: Pixabay

Na lokalnom nivou postoje udruženja i fondacije koje rade na ekonomskom osnaživanju žena, prevenciji nasilja, borbi protiv trgovine ljudima, ali se o njihovom radu jako malo zna. Takve teme nisu zanimljive medijima osim kada su senzacionalističke, pa rad tih žena ostaje društveno nevidljiv.

„Po mome mišljenju i te kako je bitno da ovim organizacijama pružimo podršku. Rad u manjim lokalnim zajednicama na ovim problemima dosta je teži nego u većim centrima poput Banjaluke, Sarajeva, Mostara, Tuzle. Manja mjesta su izrazito patrijarhalne sredine u kojima svako svakoga zna, pa je žrtvu sramota prijaviti nasilje. Isto tako, vi kao osoba ili organizacija ste direktno etiketirani i laka ste meta, nedostaje uslova za rad u tim sredinama, te ljudskih ili materijalnih resursa“, govori nam Pralica.

Kada je riječ o ženskoj borbi i generalno o borbi za ljudska prava, zašto se pojedinci solidarišu sa jednom borbom, a drugom ne – može biti i zbog perspektive. Društvo ne muče isti problemi i svaki pojedinac različito pristupa njihovom rješavanju.

„Recimo, problemi sa kojima se ja susrećem u društvu nisu isti kao problemi jedne trudnice, Romkinje, lezbejke, samohrane majke, nezaposlene žene, žene koja ima neku vrstu invaliditeta, žene koja je silovana ili izložena raznim oblicima torture i nasilja i slično, ali je bitno da prepoznamo, osvjestimo i borimo se jedna za drugu, jer solidarnost je naše oružje!“, poručuje Pralica.

Potreban siguran prostor

Kako bi žene mogle da se izraze kroz različite oblike društvenog djelovanja, neophodno je da imaju i svoj prostor koji je siguran.

„Prostor u kojem možemo međusobno da se osnažujemo, stičemo povjerenje, budemo podrška jedna drugoj. Gdje ćemo  govoriti o traumama i nasilju koje svakodnevno proživljavamo. Ali isto tako je bitno da se kao žene suprotstavimo nametnutim patrijarhalnim normama u društvu, na poslu, djelovanjem kroz različite organizacije, političke stranke i slično“, govori nam Pralica.

Aktivistkinje Fondacije Cure u svome radu često odlaze na teren, naročito u mala mjesta. U patrijarhalnim sredinama najviše je kafana i kladionica, jer su to prostori u kojima muškarci djeluju. A šta je sa ženama i njihovim prostorom?

„Ženama daju malu rupu u opštinskoj sali bez toaleta. One srede i opreme taj prostor i onda im kažu da je to samo na dvije godine.  Jedan od primjera je Udruženje žena „Srce i duša“ Prokosovići, koje djeluju na  lokalnom nivou. Žene su napravile svoj prostor, a opština im nije htjela dati struju. Moraju solarne panele uvesti, a toliko su napravile za lokalnu zajednicu. I onda kada su neki sastanci samo se muškarci vide. Mediji ne prenose šta su sve one postigle, jer im to nije zanimljivo, već slikaju zvaničnike. Sada se susrećemo i sa problemom izlaska žena iz političkih partija, jer su pružile otpor tome, ali ne mogu da se nose sa pritiscima i mobingom“, govori nam aktivistkinja Fondacije Cure, Vildana Džekman.

Žene u političkim partijama moraju se izboriti za svoju poziciju, jer one tamo ne postoje, osim kao marionete zakonskih kvota.

Onog momenta kada jedna žena napravi korak i kaže: ja neću da budem u vašim dilovima i kada uz nju stane 15 žena – e to će biti solidarnost. Žene su izmanipulirane, čisto pozicionirane da budu brojke. Ali ono što jeste i što uvijek moramo da razmišljamo je pitanje patrijarhata“, komentariše Džekman.

Foto: Pixabay

Ženska solidarnost?

Za aktivistkinju Pralicu, ženska solidarnost na ovim prostorima postoji, samo kao ni aktivističke priče žena nije dovoljno zastupljena u javnosti – pa se čini kao i da je nema.

„Prije nekoliko godina smo imali Osmomartovski marš na temu Sloboda rađanju, u kojem su učestvovale sve zemlje bivše Jugoslavije, tj. tema nam je bila zajednička, a to su reproduktivna prava žena. Imamo razne primjere podrške radnicama, samohranim majkama, LGBT ženama, Romkinjama, ženama koje su doživjele nasilje“, govori nam ona.

Jedan od pozitivnih primjera ukazane podrške jeste inicijativa #ŽeneBiH, koja je započela volonterski u martu prošle godine kada su Amila Hrustić Batovanja, Masha Durkalić i Hatidža Gušić na svojim društvenim mrežama počele objavljivati vizuale s biografijom i fotografijom po jedne izuzetne žene koja je svojim radom doprinijela oblikovanju bh. društva. Kako je reakcija publike na ovaj poduhvat bila više nego pozitivna, odlučile su izdati knjigu s biografijama i ilustracijama više od 50 izuzetnih bh. žena, u čemu je učestvovalo 50 bh. ilustratorica, umjetnica i dizajnerica. Uključivanjem isključivo žena u izradu knjige, autorice projekta su željele doprinijeti vidljivosti žena i promociji njihovih radova. Izlazak knjige omogućila je crowdfunding kampanja, koja je trajala mjesec dana, a već u prvih nekoliko sati očekivani iznos bio je premašen. Ovih dana knjige #ŽeneBiH stižu na adrese onih koji su vjerovali i podržali ideju za prvu ovakvu knjigu u BiH.

Sa druge strane, žene Kruščice branile su most više od 200 dana kako bi zaštitile rijeku i jedini izvor pitke vode u svom selu. Njihova priča postala je dio dokumentarnog filma “Plavo srce”, čija je premijera bila zakazana nedaleko od Konjica. Kako bi žene prisustvovale premijeri, trebao je neko da ih zamijeni na mostu. Kada je pokrenut međunarodni poziv za žene koje žele podržati svoje sestre u Kruščici i zamijeniti ih jedan dan na mostu koje su one branile već 200 dana – podrška je izostala. Kako nam kruščičke žene Tahira i Maida B. govore, očekivale su podršku sugrađanki, najviše Vitežanki – ali one se nisu odazvale. Mijenjale su ih aktivistkinje – dvije djevojke iz Amsterdama, jedna iz Minhena i jedna iz Sarajeva.

Foto: Pexels

Iako nam se nekad samo čini da solidarnost izostaje, nekada je to zaista tako. Sa nekim problemima pojedinih žena možda i nemamo nikakvu zajedničku poveznicu, ali bi bilo dobro kada bismo ih postale svjesnije. Životi žena u manjim sredinama su značajno drugačiji, a ako ne mogu dobiti podršku, razumijevanje, solidarnost od drugih žena – kako raditi na ostalim promjenama?

Napiši komentar