fbpx

Šta pokreće ljude koji stalno daju i traže više, često se dovode u rizične situacije, ali i dalje nastavljaju da se bore za svoju viziju pravde? Kada i zašto su ušle u ovu, čini se cjeloživotnu borbu, sa nama su podijelile neke od bh. aktivistkinja.

Piše: Anja Zulić

Vildana Džekman, aktivistkinja Fondacije CURE, govori nam da je sve počelo još u djetinjstvu, kada počinje iskazivati svoj bunt. Kao osnovnoškolka zbog svojih stavova o epu Hasanaginica (koji su bili suprotni od nastavnikovih) bila je u ćošku i vukla jedinicu. Tada još nije znala da to njen feminizam progovara.

Podrži eTrafiku

„To su moje prve male revolucije koje su postojale od osnovne i srednje škole. Kasnije sam pokrenula inicijativu na fakultetu. Cilj nam je bio da smijenimo profesora sa katedre Ustavnog prava zbog njegovog neprilagođenog rada i odnosa sa studentima na predavanjima. To je bio moj prvi aktivistički korak u smislu okupljanja ljudi, pisanja dopisa, sastanaka i organizacije mirnog protesta na fakultetu“, za eTrafiku govori Vildana.

Foto: Privatna arhiva

Volontiranjem u Fondaciji CURE 2012. godine započinje Vildanin ženski aktivizam. Kao pravnica u sklopu jednog okruglog stola uočava da nje kao žene nema u Ustavu BiH – da je nevidljiva. Na osnovu tog ženskog aktivizma kasnije se razvija i mirovni aktivizam.

U stvari svi moji aktivistički putevi su se temeljli na mome bijesu i na mojoj ljutnji. Uvijek sam se ljutila i svaki put je iz te moje ljutnje izašla neka reakcija na to nešto što je nepravedno“, smatra naša sagovornica.

Za Vildanu njena najznačajnija aktivistička borba bila je za usvajanje Zakona o liječenju neplodnosti medicinski potpomognutom oplodnjom i trajala je sedam godina.

„Moj status na Fejsbuku je jako uticao na odluku o donošenju Zakona o liječenju nepolodnosti medicinski potpomognutom oplodnjom. On je doprinio, ali nije doveo do toga. Napisala sam da ću sazvati press konferenciju i imenovati sve zastupnike i zastupnice koji su glasali protiv ovog Zakona ukoliko opet padne. Sa obzirom da imam dosta ljudi koji su u medijima, koji su članovi političkih partija, posebno žene, vjerujem da je moj status pročitan. Smatram da se masa može potaknuti i da se virtuelnim putem danas može puno toga napraviti“, poručuje Vildana ali i dodaje da se ipak velike, snažne odluke mijenjaju samo izlaskom na ulice.

Foto: Privatna arhiva

Ima li mjesta strahu na protestima?

Svake godine Fondacija CURE organizuje Osmomartovski marš, kada izlaze na ulicu. CURE pružaju podršku i beogradskom i zagrebačkom prajdu.  Sa aktivizmom uvijek dolazi i rizik.

„Postoji i nešto što je adrenalinska reakcija. To mogu da razumiju samo oni koji izlaze na ulice, da se bore za svoja prava. Tada strah nadjača adrenalinska želja da vi nešto promijenite za veću dobrobit. Da radite neku stvar koja doprinosi nečemu boljem – to je nešto što je mene uvijek nosilo. Ponese me i ljutnja, onda izađem na ulicu jer smatram da moje prisustvo na ulici, iako nas je malo, može nešto da promijeni. To su stvari koje su važne i to je neodvojivi dio identiteta svake aktivistkinje. Ne možete sjediti samo u kancelariji, pisati dopise i pri tome ne izaći nikad ni na proteste ni na ulicu. Ja to ne smatram aktivizmom, ja to smatram štampaćom mašinom“, priča nam Džekman.

Kao i Vildana, aktivistkinja Oštre Nule, Milica Pralica svoje nezadovoljstvo i otpor prema nepravdi počela je da iskazuje već u vrtiću. Kasnije se to ponavlja i u osnovnoj i srednjoj školi, da bi nakon upisa studija u Banjaluci odlučila da se želi uključiti u rad neke organizacije i politički djelovati – bez učlanjenja u političku partiju. Tako se 2012. godine sa cimericama pridružuje Oštroj Nuli. Njena prva aktivnost u Oštroj Nuli bila je priprema prvog Osmomartovskog marša u Banjaluci.

„Uvijek sam reagovala na nepravdu i druge anomalije sa kojima sam se susretala kroz svoje odrastanje i obrazovanje, nekako je to uvijek bilo jače od mene. Motiviše me to što želim da reagujem na određeni društveni problem, bitno mi je da podržim građane_ke u njihovoj borbi, jer to je u stvari naša zajednička borba. Problemi drugih građana_ki u ovoj državi su i moji problemi, i da bismo riješili te probleme potrebno je da se borimo za naša prava koja su nam propisana zakonima i garantovana Ustavom. Ništa nam neće pasti sa neba niti će nam neko nešto pokloniti“, govori nam Pralica.

Milica Pralica, privatna arhiva

Kada govorimo o izlascima na proteste, Milica smatra da je strah naš najveći neprijatelj, ali i da je problem koliko smo spremni da se izložimo, borimo i solidarišemo sa drugima.

„Nas kao građane koji traže svoja prava od legitimno izabranih predstavnika vlasti ne treba biti strah. Vlast bi trebala biti ta koja bi se trebala bojati građanskog nezadovoljstva i neposluha, ali kod nas je došlo do zamjene teza. Ne treba zanemariti da vlast ima mehanizme kontrole kojim nas zastrašuje (sprovoditi silu, hapsiti i sl.) pa su građani isprepadani upravo time i boje se izaći na ulice ili na bilo koji drugi način tražiti svoja prava“, smatra Pralica.

Tokom aktivističkog djelovanja, Milica nam priča da joj je teško objasniti prijateljima i ljudima sa kojima je u kontaktu zašto je bitno izaći na ulicu i boriti se za naša prava, ali da joj je u skorije vrijeme najteže bilo gledati nasilje koje se krajem prošle godine desilo na Trgu u Banjaluci.

Foto: Privatna arhiva

Nisam znala kako da reagujem, kako da pomognem tim ljudima koje je policija brutalno premlaćivala i hapsila. Nekako mi ta naša nespremnost na zajedničko djelovanje tj. da pobijedimo taj ego ili neke dječije bolesti u sebi koje nam ne dozvoljavaju da izađemo iz svojih uloga i da zajedno uradimo nešto za nas, najteže pada – jer sistem je zvijer koja nas uvijek pojede ili načne, pa se mi pojedemo između sebe…“, govori ona.

Borba za ljudska prava ispred straha 

Slučaj u Banjaluci nije jedini kada je policija upotrijebila silu na građanima. Kako bi odbranile rijeku koja protiče kroz selo Kruščica u Federaciji, hrabre žene svojim tijelima branile su prirodu.

“Koliko smo društveno potonuli pokazuje brutalan napad specijalaca u Kruščici, koja se samo borila da zaštiti vodu, rijeku, prirodu. I sami ste vidjeli kao i ostatak svijeta snimak kako su postupali pripadnici specijalnih jedinica SBK-a, ali i naši ljekarski nalazi i ozljedni listovi dokazuju kakve smo povrede zadobile. A da ne govorimo o duševnim problemima žena, koliko je to ostavilo ožiljaka i trauma za čitav život. Živimo u društvu gdje odgovorni  ljudi u nadležnim institucijama donose zakone i potpisuju konvenciju o ljudskim pravima – a ne implementiraju to, niti poštuju ljudska prava. Policija koja mora biti u službi svih građana i štiti javna dobra i građane (čiji su i oni dio), ista ta policija tuče svoje majke, sestre, kćerke. Pitam se da li oni imaju kćerke?”, za eTrafiku govori Maida Bilal, jedna od žena Kruščice.

Foto: Andrew Burr

Nakon što su žene Kruščice uvidjele da nadležne institucije i lokalna vlast nemaju sluha da problem izgradnje MHE na rijeci Kruščici riješe razgovorom i dogovorom, za njih tada nije preostao drugi način nego da pokušaju odbraniti rijeku – fizički.

“Ta odluka je bila teška, ali i puna nade. Znamo da postoje ženska prava, da policija ne bi smjela da tuče žene, djecu, starce koji mirno izražavaju svoju volju povodom problema izgradnje MHE na prirodno čistoj i pitkoj rijeci. Nije nas bilo strah. Sjele smo na most i uradile to bez ikakvog dvoumljenja. Pazite, kada smo se poredale niti jedna žena nije ustala i otišla, hrabro smo sjele i čekale!“,  priča nam Maida B.

Kao ni kod Maide, ni kod predsjednice MZ Kruščica Tahire Tibold, mjesta za strah nije bilo.

“Na mostu se branilo temeljno ljudsko pravo, pravo na život i zdravlje. I tada ne razmišljate o strahu”, govori nam Tahira.

Foto: Fb stranica @recinemhe

Ni teški vremenski uslovi koji su se mijenjali tokom 18 mjeseci nisu bili razlog da žene odustanu. Kako nam govore, najteže im je bilo nositi se sa nepravdom i represijom policije, a fizički i psihički pritisci uticali su na svaki aspekt njihovih života. Žene Kruščice bile su i uhapšene.

“Prvi put kada su uhapšene (22 žene i jedan muškarac) i izvedeni pred sud, svi su oslobođeni onoga što im se stavljalo na teret. Drugi put (17.08.2018. god.) predstavnice MZ Kruščica su podnijele teret i stale ispred građana prihvatajući odgovorno da kao predstavnice MZ štite rijeku, prirodu i sve prirodne resurse. Naravno, sve su ponovo dobile pozive na sud i uredno se odazvale. Slučaj još nije dobio rješenje!”, priča nam Maida.

Slučaj sela Kruščica i pokušaj izgradnje hidroelektrane nije usamljen na ovim prostorima. Kako nam Tahira govori, to samo pokazuje koliko ljudska pohlepa nema straha, stida, ni milosti. Nažalost, ni odvažni potez kruščičkih žena nije ekološki osvjestio mještane sela.

“Ova mala patrijarhalna sredina je pod uticajem duhovnih i stranačkih vođa, koji su sebični i krše temeljna ljudska prava. Sebične ljude treba prisiliti da poštuju zakon, jer čin kršenja zakona – predstavlja pobunu protiv čitavog naroda koji se obavezao na njegovo poštivanje. Kada ne bude gole sječe šume i bacanje smeća, tad će svijest ove patrijarhalne sredine biti osvještena (čast pojedincima). Nažalost, tako je u cijeloj BiH. Dovoljno je da prođete vodotocima i sve ćete vidjeti. Našeg čovjeka može opametiti samo kazna”, smatra Tahira.

Iako se može činiti da ljutnja nije poželjna osobina, nekada je potrebna kako bi se neke promjene dogodile. Tako je kod naših sagovornica bijes i želja za pravednijim društvom iznjedrila pozitivne stvari. I dalje nismo sigurni jesu li se rodile kao aktivistkinje, ili su to postale, ali pokazuju da aktivizam nije i nikada ne treba biti samo za sebe, već je uvijek nešto više i šire od toga.

Napiši komentar