„Išla sam na terapije prije nekoliko godina, ali sam ih brzo prekinula, bile su mi previše stresne. Međutim, svjesna sam da imam problem, vučem traume otkako znam za sebe i često padam u depresivna stanja jer mi se vraćaju neki prizori iz djetinjstva. Voljela bih da se riješim toga, ali nikako da smognem snage. Pričala sam i sa mamom o tome. Ona smatra da sve trebam zaboraviti, ali ja to ne mogu. Previše je posljedica ostavilo na mene da bih tek tako sve izbrisala. A i nemam u sebi nikakav prekidač kojim mogu regulisati sjećanja i emocije.“
Piše: Anja Zulić
Naša sagovornica Tatjana K. odrastala je u dobrostojećoj porodici gdje joj materijalne stvari nisu nedostajale, ali se strah pojavio vrlo rano. Kako nam govori njena najranija sjećanja vezana su za svađe roditelja, duga putovanja kod bake gdje su svi bili u autu a tata se neumorno derao na mamu.
„Sjećam se da su se mama i tata često svađali i da su mi koljena klecala svaki put. Tada sam imala oko četiri godine. I dan danas tako reagujem kad me nešto zaista prepadne, noge mi se `odsijeku`“, priča nam ona.
Prema Tatjani, nasilje u njenoj porodici postoji oduvijek, a žene su ga opravdavale jer „tako mora biti“ i „tako je kod svih“. Njen deda (očev otac) bio je alkoholičar i kockar. Pijan je prebijao baku do te mjere da je bila neprepoznatljiva.
„Nisam svjedočila tome, to su priče na kojima sam odrastala. Kažu da je bacao niz stepenice, a onda nju i svoju kćerku usred noći istjerivao iz kuće. To se stalno ponavljalo, niko nikad nije pokušao da je zaštiti. Nakon 30 godina takvog života, on je teško obolio i sasvim se promijenio. Međutim, nasilje nije prekinuto, već ga je samo preuzeo njegov sin, odnosno moj otac. Inače, pored tog nasilja u kome je moj otac odrastao i kockanja koje mu je porok, vjerujem da ima i PTSP. Naravno, nikad nije išao ljekaru zbog toga, jer bi to značilo priznati da nešto nije u redu sa njim“, govori naša sagovornica.
Kako nam Tatjana govori, njen otac je kockar i okidač za nasilje mu je sve, najčešće nedostatak novca. Sjećanje na djetinjstvo sa sobom nosi i mnogo scena u kojima otac maltretira mamu.
„Kad sam imala 11-12 godina, strašno su se posvađali zbog neke gluposti. Sjećam se da su me tog dana poslali u prodavnicu i kad sam se vraćala, čula sam mamu kako se smije. Laknulo mi je jer sam mislila da su se pomirili. Kad sam ušla u kući, ona je ležala sklupčana u ćošku, očigledno je udario i oborio, a on je stajao iznad nje i psovao. Nije se smijala, vrištala je. Sve to su gledala moja braća, koji su tad imali 6 i 13 godina“, prisjeća se ona.
Naša sagovornica je srednje dijete u porodici i ima još dva brata. U početku su oni bili pasivne, posredne žrtve, dok je kasnije otac počeo da se iskaljuje i na njima.
„Smetalo mu je što sam htjela da se bavim sportom, da izlazim, da se zabavljam… Sve mi je bilo uskraćeno. Dobijao je moje rasporede časova i rasporede vožnje autobusa, da ne bih slučajno ostala u gradu pola sata duže nego što bih trebala. Život van učionice i kuće nije postojao. Kada bi saznao da imam momka, dobijala bih batine, govorio mi je da sam kurva i pitao me hoću li snimati porno filmove. To se dešavalo od 16 do 20 godine. Jednom je saznao da imam momka i mojom glavom udario u ivicu fotelje. Danas je to čovjek kome nikako nije jasno zašto ne želim nikakav kontakt sa njim“, govori nam ona.
Za Tatjaninog oca, njen mlađi brat je dosta nježan pa ga on ne smatra muškarcem. Kako nam priča, vrijeđao ga je svakodnevno, govorio mu da je smotan i nesposoban i da od njega ništa neće biti u životu. Zadavao mu je teže fizičke poslove, a onda ako ih on ne bi obavio, ponižavao ga je.
„Mlađi brat je najbolja osoba koju poznajem. On dosta toga i ne zna da se dešavalo jer je bio mali, prije nekoliko godina sam mu pričala neke stvari i ostao je zapanjen. Drago mi je što je to prošlo mimo njega. On je jedna predivna duša, jako nježan i osjećajan, koji ima savršene odnose sa svima, čak pokušava da bude dobar i sa ocem. Stariji brat je sasvim druga priča, on je preslikan otac. Na njega se najmanje obrušavao, skoro pa nikako, uvijek je postojala neka bliska veza među njima. Sada i on zajedno sa ocem maltretira mamu i mlađeg brata. To više nije onim intenzitetom kao ranije, ali se i dalje dešava. Stariji brat ponižava koga stigne i misli da je uzvišeno biće. Otac mu je usadio takav odnos prema drugima. Stariji brat je u prošlosti znao ponekad da me ošamari, onako iz čiste obijesti, da dokaže nekakvu nadmoć. Kako vrijeme prolazi, sve više liči na njega i uvjerena sam da će svojoj porodici raditi isto to što je otac radio nama“, govori naša sagovornica o svojoj braći.
Razlozi za nastanak nasilja i može li se prenijeti generacijski?
Da se u jednoj porodici pojavi patologija nasilnog ponašanja utiču različiti faktori rizika i njihova međusobna interakcija. Pokretač nasilja na našim prostorima može biti ekonomska nerazvijenost društva, društvena isključenost i siromaštvo, nivo obrazovanja, dominatna patrijarhalna shvatanja porodice, načina disciplinovanja djece itd. Kako nam govore iz Centra za socijalni rad Banjaluka, nije rijedak slučaj da se različite generacije iste porodice u različitim vremenskim periodima pojavljuju kao korisnici usluga.
„Između ostalih socijalnih slučajeva, jedan od zapaženijih je i problem transgeneracijskog prenosa zlostavljanja djece koji može dovesti do pomenute pojave u praksi. Transgeneracijski prenos nasilja u porodici odnosi se na pojavu da osobe koje su u djetinjstvu doživjele zlostavljanje u porodici, u odraslom uzrastu zlostavljaju vlastitu djecu i ostale članove porodice, najčešće supružnike. Izloženost nasilju u porodici u djetinjstvu svakako je jedan od faktora rizika da će se takvo ponašanje usvojiti kao obrazac i u odraslom uzrastu ispoljavati kao nešto normalno“, govore nam iz Centra.
Psihološkinja Azra Hrnčić-Šehić iz Medice Zenica objašnjava da je nasilje socijalni problem čitavog društva i da se u borbu protiv moraju uključiti svi – od organa vlasti do pojedinaca. Zbog učenja ponašanja po modelu bitna su rana iskustva i psihosocijalni uslovi u primarnoj porodici.
„Međutim, ne možemo reći da će sve osobe koje su izložene nasilju u prošlosti ispoljavati nasilne obrasce ponašanja u budućnosti. Isto tako, ne možemo smatrati da sve osobe koje su žrtve nasilja u sadašnjosti, bile izložene nekoj vrsti nasilja u prošlosti. To možemo posmatrati kao jedan od faktora koji mogu povećati vjerovatnoću činjenja/bivanja izloženosti nasilju ali nikako uzrokom. Da li će i u kojoj mjeri nasilje ostaviti posljedice na osobu koja je bila izložena nasilju, ovisi o dužini izloženosti nasilju, individualnim karakteristikama žrtve kao i o (ne) postojanju psihosocijalne podrške koju žrtva ima“, za eTrafiku govori Hrnčić-Šehić.
Sagovornica Tatjana K. priča nam da je njen stariji brat još u djetinjstvu u ocu prepoznao uzora i usvojio načine ponašanja.
„Otac se ljutio i galamio ako prašina nije obrisana. Onda smo mi stalno brisali prašinu, samo da on ne galami. To je brata naučilo da pomoću galame i tenzija može uticati na ponašanje drugih ljudi“, prisjeća se ona.
Kako prvo dijete, otac ga je najviše volio i stalno je isticao da je on nasljednik svega. Kada je odrastao, takav status mu je odgovarao i nije želio da ugrožava svoju poziciju.
„Zato nas nikada nije ni branio dok nas je otac napadao, iako sam ga nekoliko puta molila da interveniše. Samo se pravio da ne vidi šta se dešava“, priča nam Tatjana.
“Normalizacija“ porodičnog nasilja
„Ja sam ponašanje svog supruga opravdavala teškim djetinjstvom koje je on imao. Njegov otac je preminuo kada je on imao devet godina, a majka se preudala. Nakon toga, on je živio kod starijeg brata koji ga je kasnije istjerao, te je tad ostao sam na svijetu. Borio se kako je znao i umio. Bilo je to teško djetinjstvo i ja sam mislila da je on tada preživio puno stresa i da mu se to danas vraća, da je njegovo ponašanje takvo zbog toga. Time sam ga opravdavala. Danas sam svjesna da ja i naša djeca nismo krivi za njegovo teško djetinjstvo i da mi nismo trebali trpiti posljedice toga“, započinje svoju priču jedna od štićenica Sigurne kuće.
Naša sagovornica govori kako je ona imala lijepo djetinjstvo, odrastala je u porodici gdje nije bilo nasilja, te da se nakon udaje prvi put susrela sa njime.
„To je za mene predstavljalo šok. Nikad ranije nisam bila izložena nasilju i nisam znala šta da radim. A onda smo dobili dvoje djece. Od roditelja sam naučila da su brak i porodica jako bitni i da žena to sve održava i brine o tome. Zato kada sam se ja u svom braku prvi put susrela s nasiljem, nisam znala šta da radim. Mislila sam da treba da održim brak i porodicu pod svaku cijenu, da se borim, da se trudim da ne griješim, da se trudim više i da budem bolja žena. Očekivala sam da će moj brak biti kao brak mojih roditelja“, govori nam ona.
Kod nasilja u porodici javlja se i problem da žrtve duži vremenski period nisu svjesne da žive u nasilnom okruženju. Kako govori naša sagovornica, štićenica u Sigurnoj kući, njen suprug je pio i kada pijan dođe kući izbijali su problemi. Kroz razgovor dodaje, da ipak uviđa da problemi nisu bili samo tada već i kada je trijezan. Počelo je sa psihičkim nasiljem, ograničavanjem kretanja, pretjeranom ljubomorom, a ona je dugo to sve shvatala kao ljubav, njegovu brigu za nju ili opravdavala njegovim umorom nakon teškog posla.
„A onda se počelo dešavati i fizičko nasilje. Naša djeca su sve to gledala, slušala. A onda je i našeg starijeg sina počeo napadati i udarati.. Vremenom bi to nasilje postajalo sve učestalije, sve očekivanije. Sve svoje aktivnosti i radnje bih njemu i njegovom raspoloženju prilagođavala, trudeći se da ga ne naljutim, jer onda znam da moram da ‘platim’. Više puta sam pokušavala da se odvojim od supruga, ali nisam uspjevala, nakon nekoliko koraka koje bih uradila, opet bih se vraćala na isto, na ono od čega sam bježala. Jedni su mi govorili da griješim, drugi da ne mogu tako da živim, dok sam ja sama sebi govorila da je to potpuno normalno što mi se dešava. Bila sam rastrojena na više strana i nisam znala pravi odgovor“, priča naša sagovornica.
Tatjana K. se takođe prisjeća da je njena mama bila izgubljena, i da je u jednom periodu života govorila da će se razvesti od oca, ali to se nije dogodila. Maltretiranje je nastavljeno, a psihički je uništava i danas. Kako nam govori, njena mama je sijenka od žene, koja nema svoj život već samo egzistira u kući i udovoljava ocu.
„U doba kad je radila, morala je da vodi evidenciju o tome na šta je novac potrošen. Zamislite da svakog dana dodajete na spisak datum i onda nabrajate – hljeb 1,30 KM, ulje 2,20 KM, toalet papir 4,30 KM… Zaista ponižavajuće. Morala je da se pravda kako je potrošila novac koji je sama zaradila. Kasnije je ostala bez posla i on nije dozvoljavao da bilo gdje konkuriše, plašio se da će izgubiti kontrolu nad njom. Vremenom je izgubila sve prijateljice, čak je jedno vrijeme branio i da se druži sa rođenim sestrama. Smatrao ih je kurvama jer se još uvijek nisu udale. Kada je ostala bez posla, jako dugo mu to nije smjela reći jer se plašila njegove reakcije. Igrom slučaja sam čula taj razgovor, mislili su da su sami u kući, a ja sam bila u susjednoj sobi. Derao se na nju da je nesposobna, prijetio na razne načine. Izašla sam iz kuće jer nisam to mogla više slušati, ali sam se odmah vratila, bojala sam se šta će joj uraditi. Tražila sam je po kući i našla je sklupčanu u kupatilu. Tvrdila je da je nije tukao, ali sam ja uvjerena da jeste. Kad je vidio da sam se i ja uplela, malo je spustio loptu i meni govorio da će sve biti u redu, da ćemo preživjeti nekako iako je mama bila jedina zaposlena u to doba. Bio je blag i smirujući dok bih bila u sobi, a čim bih izašla krenuo bi da se dere na nju i da joj prijeti“, prepričava nam Tatjana.
Psihološkinja Azra Hrnčić-Šehić govori nam da nasilje u porodici ima svoju dinamiku i kada se uzmu u obzir sve strategije kojima se nasilne osobe služe da ostvare moć i kontrolu nad žrtvom, možemo razumijeti zašto je izlazak iz nasilne zajednice težak.
„Većina žrtava nasilja smatra da je ona uzrok nezadovoljstva i ljutnje kod nasilnika te da zaslužuje nasilje koje trpi. Tome svemu doprinosi i prisutnost predrasuda ‘Dobre žene ne tuku muževi’, ‘Sama je kriva/kriv za to’, ‘Nasilje je privatna stvar porodice’ i sl. Drugi dio žrtava nasilja nasilno ponašanje nasilnika opravdavaju raznim okolinskim faktorima za koje smatraju da su izvan kontrole osobe koja čini nasilje, pa tako traže opravdanje za nasilje u alkoholu koje nasilna osoba konzumira, opravdanje u njegovom umoru na poslu, bolesti, naučenom ponašanju u porodici i sl. Pomenuto mišljenje doprinosi gajenju nade da će se nasilnik promijeniti, da on u biti nije takav i da će sve biti bolje“, govori nam ona.
Takav je i primjer naše sagovornice iz Sigurne kuće, koja je smatrala da je za djecu bolje da odrastaju i sa ocem i sa majkom, pa je zbog toga ostajala sa suprugom sve dok nije počeo fizički zlostavljati starijeg sina.
„Tek tada sam počela postepeno shvatati koliko i moje dvoje djece trpe u toj nasilnoj zajednici. A onda jednom, nakon toliko godina života u nasilju, kada je fizički nasrnuo na mene i starijeg sina, ja sam pobjegla, prijavila ga policiji i policija je mene i djecu smjestila u Sigurnu kuću da budemo na sigurnom i da se oporavimo“, priča nam ona.
U Sigurnoj kući dobili su potrebnu psihološku, medicinsku i pravnu pomoć, kao i okupacionu terapiju. Djeca su napokon mogla biti djeca i igrati se bezbrižno. Ubrzo nakon što je stariji sin krenuo u novu školu, otac se pojavio i obećavajući da se pomijenio i da će sada biti bolje nagovorio ih da se vrate sa njim kući. Kako naša sagovornica dalje priča, prvih nekoliko mjeseci je sve bilo dobro, a onda je nasilje postalo gore nego što je prije bilo.
„Posljednji put prijetio mi je da će me ubiti i krenuo sjekirom prema meni, pobjegla sam i ponovo sam prijavila policiji i tražila da me po drugi put smjeste u Sigurnu kuću. Moj suprug od ranije ima puno kazni, optužnica. Boravio je i u zatvoru. Nakon prijema u Sigurnu kuću, tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv njega za nasilje nad nama i sud je dodijelio rješenje da ide u zatvor. Ali on do danas još uvijek nije otišao u zatvor. Unajmio je advokata i strah me je da će uz novac naći način da se izvuče“, govori ona.
Odlazak na fakultet u drugi grad udaljio je Tatjanu iz nasilnog okruženja, iako je to bio veliki rizik.
„Otac je bio nervozan mjesecima jer je to značilo da gubi kontrolu nada mnom. Kada sam se preselila u drugi grad, stalno je prijetio da će me uhoditi, da će slati prijatelje da istraže šta radim. Na kraju krajeva, prijetio je da će me vratiti kući i da ću prekinuti studij. A ja sam tek tad počela da živim. Daleko od svih njegovih ograničenja. ipak, te četiri godine sam živjela u strahu da će jednog dana doći po mene i vratiti me kući“, priča nam ona.
Po završetku fakulteta, naša sagovornica se zaposlila i tako osigurala svoj život daleko od porodice, iako se uplaši kada se pojavi materijalna neizvjesnost.
„Kako sam postala nezavisna od njih, tako se promijenio i moj stav prema njemu. Većinu vremena ne razgovaramo, kada odem kući izbjegavam da budemo u istoj prostoriji. Nekoliko puta je započinjao svađe, zamjerio mi što se nikad nisam vratila kući i udala. Njegov ideal je da se žena nakon školovanja vrati u rodni grad, uda i rodi djecu, a ja iskačem iz tog šablona. Kad sam imala oko 25 godina, pokrenuo je takvu svađu i ja sam mu počela odgovarati bez pardona. Rekla sam mu da me ne može više kinjiti, a on je krenuo da me udari. Sjećam se da sam ga odgurnula i rekla da ću mu vratiti za sve ove godine, samo ako me još jednom pipne. To ga je prepalo, jer je sada već star, a ja sam u formi. Od tada me ne dira, ali mami svakodnevno nabija na nos da me nije dobro vaspitala i da sam propalitet. Ja sam inače neko koga ljudi prilično cijene jer sam postigla dosta toga u životu, ali eto, za njega sam propalitet“, govori nam Tatjana K.
Prijavi nasilje!
Iz Centra za socijalni rad Banja Luka govore nam da sve više žrtava nasilja u porodici preuzima odgovornost i odlučuje prijaviti počinioca nadležnim službama sa ciljem stabilizacije sopstvene porodice i zaštite maloljetne djece. Primjer naše sagovornice Tatjane K. pokazuje koliko velike posljedice nastaju kada generacije ne poduzimaju ništa u sprječavanju nasilja.
„Imam problema u vezama, tj odnosima sa muškarcima, jer im stalno tražim mane i predviđam na koji način će me povrijediti. Nepovjerljiva sam i čim vidim makar jednu osobinu svog oca, odlazim. Desilo mi se i to da pronađem momka poput njega, nasilnika i kockara. Jedva sam se izvukla, ali se nikad nisam potpuno oporavila. Nemam mnogo ljudi oko sebe, kako godine prolaze, sve se više povlačim u samoću“, govori nam ona.
Mnoga udruženja/organizacije provode terapije za nasilne osobe, a prema zakonu postoji zaštitna mjera „Obavezan psihosocijalni tretman nasilnoj osobi“ – ali koja se rijetko izriče. Koliko Tatjana zna, niko iz njene porodice nije išao na neke terapije, ona je pokušala ali je odustala jer joj je bilo previše teško. Kako nam priča, i ona prepoznaje u sebi neka ponašanja koja je naučila od bivšeg momka nasilnika – kao npr. sitne manipulacije ljudima.
„Ne sviđa mi se to i pokušavam da to potisnem. Mama nekad kaže da sam ista otac, pa da se zato i ne volimo. Time me uvijek najviše povrijedi, nadam se da nije u pravu“, govori nam.
Teorije nesretnog djetinjstva
Istraživanje Miriam Ehrensaft i suradnika koje se sastojalo iz 20-godišnjeg praćenja 543 djece u SAD-u, pokazalo je da su poremećaji ponašanja u djetinjstvu, izloženost roditeljskom zlostavljanju i izloženost međusobnom roditeljskom zlostavljanju najznačajnije uticali na nasilničko ponašanje dječaka i djevojčica kada su odrasli.
Nasilje nije moguće iskorijeniti, ali ga je moguće pratiti, kontrolirati i raditi na suzbijanju.
