„Sve je počelo samim korišćenjem društvenih mreža, odnosno što ih više koristim to se više incidenata i neugodnosti događa. Nažalost, posao kojim se bavim (blog, kolumne, novinarstvo) iziskuje da sam i sama jako aktivna na Internetu i imam profile na svim društvenim mrežama (nekad i više profila). U inbox i dm sam znala sam dobijati, nekad češće, nekad rijeđe, ali barem jednom sedmično fotografije spolovila, videe masturbacije, linkove na porno stranice, neugodne upite, prijetnje… Doslovno je samo nebo granica. Mnoge od njih sam javno prozvala na Twitteru i prijavila profil, što su onda i drugi napravili. Slično sam doživjela i na Facebook prijavama, a jedan od najgorih slučajeva je bio Denis/Jurica koji je pootvarao profile i po nekoliko puta, na Facebooku i Instagramu, te mi se javljao čudnim porukama poput ‘i dalje ti vidim slike’“.

Piše: Snježana Aničić

Ovako svoja loša iskustva na društvenim mrežama opisuje blogerka i novinarka Ana Kolar.

Razvoj tehnologija doveo je to toga da je cyber nasilje postalo česta pojava ne samo u svijetu, nego i kod nas. Mnogi ga ne shvaćaju dovoljno ozbiljno, upravo iz razloga jer se sve događa u virtuelnom svijetu, što je jedan od glavnih razloga zašto se nasilje ne prijavljuje nadležnima.

Iz Platforme „One World Platform“ (OWP) ističu da se cyber nasilje ne prepoznaje, zbog čega se ne tretira ozbiljno. Prema njihovim riječima, „svaka prijetnja po život osobe u verbalnom obliku je nasilje, ali i ne samo to“.

Foto: Pixabay

„Često ono što krene kao prijetnja na Facebooku, prenese se u fizički prostor gdje osoba bude praćena i ucjenjivana“, objašnjava direktorica programa u OWP-u Valida Hromadžić.

Ona kaže da su žene vrlo često žrtve zbog svoga roda, zbog toga kako izgledaju i nije potrebno da urade nešto konkretno.

Takvo nasilje obično podrazumijeva iskazivanje pažnje na „čudan“ način, kao što su komentarisanje objava ili fotografija na društvenim mrežama, slanje prijetećih poruka, neprimjerenih fotografija, objavljivanje informacija i snimaka o toj osobi… Ponekad je teško otkriti ko stoji iza profila na društvenim mrežama, što u jednu ruku nasilnicima daje određenu dozu slobode. Obično koriste lažne fotografije, ime i druge lične podatke.

Iako se na početku cijela situacija čini bezazlena, s vremenom zna preći granicu pristojnosti, a opasnosti nismo ni svjesni. Tako je bilo i sa djevojkama koje su odlučile da progovore o onome kroz šta su prošle.

„Na drugoj godini fakulteta izašla sam sa drugaricama. Prošao je momak koga je poznavala jedna od njih, pozdravili su se i to je u tom trenutku bilo sve. Poslije je od nje saznao moje ime i dodao me na Facebooku. Drugarica me molila da budem ‘fina’ i da ga ne ubijem u pojam zbog njegove teške životne priče. Na početku je bio ok, klasično dopisivanje, bez ikakvog šarmiranja i zavođenja (bar s moje strane). Drugarica me i dalje molila da ga ne odbijam, jer je konačno nasmijan i raspoložen“, počinje svoju priču djevojka koja je željela da ostane anonimna.

Foto: Pixabay

Kaže, tada tome nije pridavala previše pažnje, ali je nakon nekog vremena shvatila da joj takav odnos ne odgovara.

„S vremenom je postajao naporan i ponašao se kao da smo u vezi, iako nikad nismo ni izašli. Odlučila sam da to prekinem, a onda je on promijenio ponašanje. Pokušala sam mu objasniti da naše dopisivanje nije ništa ozbiljno, a on je počeo sa vrijeđanjem. Pisao je da sam glupa i da nisam svjesna da gubim dobru priliku. Drago mi je što mu nikad nisam dala broj telefona. Nisam odgovarala na njegove poruke, pisao je i dalje, ali sam sa sobom. Prilično je bio naporan, blokirala sam ga na Facebooku, a jedno vrijeme sam izbjegavala kafić u koji je često odlazio“, govori naša sagovornica.

Sada kada razmisli, shvaća da je to bilo uznemiravanje na koje nije reagovala, ali joj je drago što je sve završilo na donekle dobar način.

Foto: Pixabay

Kroz slično je prošla i naša sljedeća ssagovornica. U to vrijeme je bila maloljetna, a društvene mreže su se tek pojavile, te nije znala da sa sobom nose i opasnosti.

„Više se i ne sjećam kako je sve počelo. Znam da je imao 25 godina i da je bio iz Zagreba (bar je tako napisao). Ispočetka je to bilo obično dopisivanje, ne često. Polako je postajalo češće, čuli smo se skoro svaki dan. Činio se kao dobra osoba, nije bio previše napadan. U to vrijeme bila sam maloljetna i ‘nova’ na Facebooku. Iskreno, nisam ni znala kakve sve opasnosti vrebaju na društvenim mrežama. Godilo mi je da sa nekim ‘razgovaram’ nakon škole, da razmjenjujemo mišljenja o raznim temama. Nakon dva-tri mjeseca tražio je da mu pišem kako sam provela dan, šta sam radila, gdje sam bila i slično. To mi je smetalo i pokušavala sam da to izbjegnem svaki put kada sam mogla. Nešto mi je stvaralo osjećaj neprijatnosti, ali nisam znala šta“, govori S. A.

Foto: Pixabay

Nakon nekog vremena počeo je sa slanjem fotografija, što je shvatila kao alarm za uzbunu.

„Malo je pisao o sebi. Počeo je da mi šalje fotografije svojih mišića, kako vježba da dobro izgleda za žene. Često je počeo da spominje da bi došao da se upoznamo, iako sam bila odlučna u tome da se to ne dogodi. Primijetila sam da prelazi granicu i da me na neki čudan način guši. Njegove poruke su često stizale u inbox i u gluho doba noći, što mi je takođe smetalo“, objašnjava S. A.

I ona je, kao i druga djevojka, odlučila da sve prekine dok ne bude kasno, ali je onda umjesto dotadašnjih ljubaznih poruka, dobila one manje prijatne.

„Jednom sam odlučila da stavim tačku na sve. Napisala sam da više nemam vremena za dopisivanje i da više ne želim da mi piše. Njegov odgovor je bio da sam nevaspitana, gruba i razmažena. Počeo je da se izražava vulgarno i stalno je ponavljao ‘da mi treba neko takav da me spremi za život’, što je samo potvrdilo da je vrijeme da ga ‘izbrišem’ sa Facebooka. Srećom, više mi se nikad nije javljao. Tada to nisam shvaćala kao uznemiravanje, mislila sam da je to normalno sa pojavom društvenih mreža“, ističe S. A.

Kako motivisati žrtve da prijave nasilje?

Ana Kolar do sada nije prijavljivala nasilje, ali ističe da joj nije ugodno i da često osjeća strah da negdje ide sama.

„Policiju za sada još nisam kontaktirala, ali palo mi je na pamet, ne samo jednom. Zbog svega toga sve se manje izlažem društvenim mrežama na način koji ili nije poslovni ili razonoda. Ne stavljam kuda se tačno krećem, ne objavljam eventualni uznemirujući sadržaj (manijaci ti šalju sliku spolovila i kad si zakopčana do grla, ali radije ih ne provociram), ne piše mi tačna adresa nigdje i doslovno svaku objavu prethodno promislim, tako da kod mene društvene mreže nikako nisu zabava i nešto što me opušta“, priča Kolar.

U OWP-u kažu da su žrtve često sumnjičave prema sistemu zbog čega se odlučuju da sve zadrže za sebe.

Foto: Pixabay

„Ljudi nemaju povjerenja u sistem, ali to je možda zato što ga nikad nisu pokušali prijaviti i sami nisu upućeni da li ono što se dešava ima elemente krivičnog djela. Ako mi ne prijavljujemo policiji, kako da oni djeluju? Online nasilje je prisutno u našoj zemlji, ako bismo prijavili prijetnje i uznemiravanje u fizičkom prostoru, zašto to ne bismo uradili i u online prostoru“, pita se Hromadžićeva.

Iz MUP-a RS ističu da postoje odgovarajući operativni mehanizmi za bezbjednost cyber prostora.

„Riječ je o Odjeljenju za visokotehnološki kriminalitet pri Upravi kriminalističke policije u MUP-u Republike Srpske. Zakon o informacionoj bezbjednosti Republike Srpske predviđa osnivanje CERT-a (Computer Emergency Response Team) kao posebne organizacione jedinice za djelovanje u hitnim slučajevima sa zadatkom koordinacije prevencije i zaštite od računarskih bezbjednosnih incidenata na internetu i drugih rizika bezbjednosti informacionih sistema organa i drugih fizičkih i pravnih lica pri Agenciji za informaciono društvo Republike Srpske“, objašnjavaju iz MUP-a.

U drugom entitetu čeka se na izmjene i dopune Krivičnog zakona.

„U FBiH je prošle godine pokrenuta inicijativa za izmjene i dopune Krivičnog zakona FBiH za sankcionisanje počinilaca online nasilja. Okupljena je radna grupa od nekoliko profesionalaca koji treba da daju svoje mišljenje o tome koje izmjene treba uraditi. Prijedlog je predat Parlementu, ali još nije došao na red na sjednici“, napominju iz OWP-a.

Slučaj Lejle Čolak

Bosnu i Hercegovinu je prije dvije godine potresao slučaj Lejle Čolak. Ona je na svom Facebook profilu iznijela mišljenje o nošenju burke i uopšte o religiji, nakon čega je dobila ozbiljne prijetnje.

Javno joj je prijetio vojnik Oružanih snaga BiH Mirza Džidić, koji je javnost pozivao na linčovanje, silovanje, posipanje benzinom i paljenje.

Zbog prijetnji i straha za život, Čolakova je odlučila da napusti državu i zatraži azil van BiH.

Emocionalne posljedice

Iako je riječ o nasilju u virtuelnom svijetu, treba naglasiti da i ono ostavlja ozbiljne posljedice. Obično je riječ o emocionalnom stanju žrtve što se može odraziti na ostale aspekte života.

„U fizičkom svijetu nasilje prestaje kada se odmaknete od nasilnika, u online svijetu ono nikad ne prestaje, jer ono što je jednom na Internetu, vrlo ga je teško skinuti. Ne postoje fizičke posljedice, ali su emocionalne jako velike. Česti su pokušaji samoubistava kada osobe više ne mogu podnijeti ono što im se dešava, samoizolacija osobe…“, rekla je Hromadžićeva.

Foto: Pixabay

Prema podacima Fondacije „Udružene žene“ iz Banjaluke, u posljednjih godinu dana skoro sve žene koje su im se javile govorile su i o dobijanju prijetećih poruka.

„U ovoj godini imali smo 10 klijentica koje su prijavile uznemiravanje putem SMS poruka“, rekla je pravna savjetnica Fondacije Lana Jajčević.

Prijavite nasilje dok ne bude kasno

Ne postoje zvanični statistički podaci o tome koliko žena je doživjelo cyber nasilje, ali je poznato da se broj razlikuje od onoga koji je prijavljen. Krivičnim zakonikom Republike Srpske propisane su sankcije za ova djela.

„Nasilje na Internetu  nije učestala pojava u Republici Srpskoj, a policijski službenici pristupaju jednako ozbiljno radu po prijavama ovakvog nasilja kao i po prijavama drugih, klasičnih, oblika nasilja“, ističu iz MUP-a.

„Udružene žene“ savjetuju da se ovakvo nasilje obavezno prijavi, bez obzira koliko se činilo bezazleno.

„Klijenticama savjetujemo da prijave cyber nasilje policiji s obzirom da smo kroz saradnju sa policijom saznali od njihovih službenika da oni imaju poseban odjel za cyber nasilje i stručnjake iz te oblasti. U više navrata sam sa klijenticama išla u policiju kada su one davale izjavu i predavale svoje telefone inspektorima kako bi se registrovale sve poruke prijetećeg sadržaja. Takođe su i kolegice iz sigurne kuće dobijale prijetnje nasilnika čija je supruga bila smještena u sigurnu kuću i u tom slučaju smo prijavile cyber nasilje putem SMS poruka“, govori Jajčevićeva.

Foto: Pixabay

Tim OWP-a takođe savjetuje da se cyber nasilje prijavi, jer kako kažu, situacija nije bezazlena.

„Svaka individua treba da bude digitalno pismena. Treba znati šta je dozvoljeno i koji su mehanizmi prijavljivanja platformi na kojima se dešava nasilje. Velika je odgovornost na nevladinim organizacijama, da promovišu koji su to momenti kada konverzacija postaje nasilna. Treba prepoznati da li je komentar nasilan, postoje li elementi krivičnog djela. Online nasilje jeste vid nasilja, nije bezazleno, nije privatna stvar i ima ogromne posljedice“, napominje Valida Hromadžić.

Hromadžićeva zaključuje da ljudi misle da o tome ne treba pričati, jer je neke stid, ali i zbog osude „sama si kriva, zašto si objavljivala… kao takav je tvoj lični problem“.

Napiši komentar