Prije tačno stotinu dana u Banjaluci je organizovano prvo okupljanje za Davida Dragičevića. Tog 26. marta građani su riješili da se okupe kako bi zapalili svijeću za ovog mladića, te izjave saučešće porodici, ali ih je dalji razvoj događaja naveo da sve do danas u tačno određeno vrijeme dolaze na Trg i visoko podižu svoju pesnicu.

Piše: Vanja Stokić

David Dragičević (21) nestao je u Banjaluci u noći između 17. i 18. marta. Šest dana se tragalo za njim, da bi njegovo tijelo bilo pronađeno 24. marta u koritu rijeke Vrbas. Već dva dana nakon pronalaska tijela, MUP RS organizovao je konferenciju za medije koja je uznemirila javnost i izazvala bijes. Darko Ilić, načelnik uprave za organizovani i teški kriminal MUP-a RS, tada je predstavio rezultate do kojih je istraga došla. Davida su optužili da je narkoman i kriminalac, povezujući ga sa pljačkom jedne kuće u Banjaluci. Takođe, njegova smrt okarakterisana je kao zadesna, uz mogućnost da se radi o samoubistvu.

Sve ovo podstaklo je stotine građana da izađu na Trg i jasno institucijama stave do znanja da ne vjeruju u njihovu verziju događaja. Građane koji svakog dana dolaze na okupljanje povezuje nekoliko stvari – empatija, suosjećanje, želja za pravdom i istinom, odsustvo straha. Iako su institucije i državni mediji okupljanja pokušavali predstaviti kao obojene revolucije, udar na ustavni poredak RS, skup terorista i šta sve ne, to je samo pojačavalo želju građana da svakog dana stoje uz Davora Dragičevića, oca pokojnog Davida.

Simboli okupljanja postali su Davidova pjesma “Klinac iz geta”, visoko podignuta pesnica, riječi “mir”, dostojanstvo”, “pravda” i “istina”, te Davor Dragičević, centralna figura okupljanja, u kome građani vide snažnu i emotivnu osobu koja može natjerati nadležne da pronađu i kazne Davidove ubice.

Okružno tužilaštvo u Banjaluci odlučilo je da nakon više od tri mjeseca pokrene istragu protiv nepoznatog lica, zbog ubistva Davida Dragičevića. Sve do sada ovaj slučaj nije bio kvalifikovan kao ubistvo.

Davor Dragičević

Po zanimanju konobar, Davor je u više navrata isticao da je ratni vojni invalid, ali nije javno podijelio priču o svom ranjavanju. Upravo ona pokazuje svu snagu koja se nalazi u ovom čovjeku.

“U trenutku ranjavanja tražio sam nogu iznad glave. Rikošet, metak… Noga je odletjela iznad glave i našao sam je nakon minuta šoka. Ostala je kraća… Da nije bilo pokojnog oca iz Švajcarske koji je dao pare, sada bih bio bez noge. Ovdje sve ide preko finansija. On je dao novac pa su me prebaciti na VMA u Beograd, gdje su bili divni ljudi. Oporavak je trajao tri godine, a dvije godine nisam stao na svoju nogu“, prisjeća se Davor, koji je u trenutku ranjavanja imao samo 23 godine, a upravo na njegovo insistiranje i odbijanje da odustane od operacije, noga mu je ponovo prišivena.

Snaga i upornost koju je pokazao prije 26 godina, ponovo su izašli na vidjelo. Ovaj put se takođe bori za dio sebe – svog sina. Te njegove osobine inspirišu Banjalučane, ali i stanovnike drugih sredina, da svakodnevno dolaze na Trg i traže istinu i pravdu. Do sada je organizovan jedan veći skup, na kome je bilo desetak hiljada ljudi, dok je drugo ovakvo okupljanje najavljeno za subotu, 07. jul, od 19 časova na Trgu Krajine.

Foto: Buka

Vladimir Stanić, student elektrotehnike i sportista, ističe da je njegov motiv dolaska na Trg beskonačna nepravda koja je nanesena Davoru i njegovoj porodici.

“Ne mogu da vjerujem šta se radi sa ovim slučajem. Nije normalno da se toliko poriče nešto što se vidi s Mjeseca, da je pokojni David mučen. Prijatno mi je kada sam tu sa tim ljudima, kada dijelimo tu atmosferu, iako mi je teško i tegobno. Osjećam grižu savjesti kada nisam tu, kada se desi dan da ne mogu doći na okupljanje”, kaže nam on.

Tokom proteklih 100 dana okupljanja, Renata Knežić, frizerka po zanimanju, nije došla sve pet puta. Kako kaže, prvi put je bila na Trgu jer je cijela situacija potresla i nije mogla vjerovati da se ovakve stvari mogu bilo kome desiti.

“Zbog Davora, svega što su ljudi proživjeli i što proživljavaju još uvijek. Davora sam poznavala samo iz viđenja, ali ne i lično. Sada smo se svi upoznali i kao porodica smo. Kad sam na Trgu osjećam se i tužno i srećno jer smo ovdje svi povezani, činimo jedni drugima dobro i pomažemo koliko možemo. Tih nekoliko dana koje nisam mogla doći mi je bilo jako teško, stalno sam ih zvala i gledala video na Fejsbuku da vidim šta se dešava. Davor je hrabar i istrajan, da nije takav okupljanja se ne bi održala, jer nam on daje snagu da budemo uz njega“, ističe Knežićeva.

Među okupljenima je i Davidova komšinica i prijateljica, djevojka sa kojom je odrastao. Upravo ova grafička dizajnerka, Sofija Grmuša, dizajnirala je Davidov potret koji se sada nalazi na majicama, naljepnicama, bedževima.

“Došla sam jer sam poznavala jako dobro Davida, živio je u mojoj ulici, odrastali smo skupa. Tu sam da podržim njegovog oca, jednostavno ne prihvatamo to što mu se desilo. Vrlo se rijetko desi da ne mogu doći, ali tih dana mi bude jako teško, nekakva praznina, kao da nisam nešto dobro uradila. Uradila sam ovaj portret za njegovu stranicu. Prije nego što je ubijen, zamolio me je da to uradim. Nisam stigla dok je bio živ, ali sam sada završila”, govori ona pokazujući nam naljepnicu sa Davidovim likom.

Zbog podrške Davoru dolazi i Ljiljana Udovčić, komšinica porodice Dragičević. Od prvog dana je na Trgu, došla je kako bi dobila informacije direktno od roditelja, a nastavila dolaziti kako bi im pružila podršku.

Uz njih sam do kraja, suosjećam sa njihovom patnjom i boli. Ljute me izjave kako je ovo obojena revolucija i da smo mi teroristi ili strani plaćenici. Ljuti me jer ništa od toga nije istina. Kao kad su na početku pisali da je David narkoman… Mi cijeli život živimo sa njima i znamo kakve su osobe, kao roditelji i komšije. Ništa od toga nije istina. Znamo zašto smo tu i ostajemo do kraja. On nikada neće ostati sam. Ljudi pokušavaju da nas odgovore od dolaska ovamo, ali ja to ne slušam. Znam zašto sam tu. Znam ko je Davor, ko je David i ko je Suzana, to su moje prve komšije”, ističe Ljiljana.

Roditeljska bol pogodila je Tanja Dabić, magacionerku Željenica RS, da od 27. marta svakog dana bude prisutna na okupljanju.

“Prvog puta sam došla jer sam 26. marta vidjela na televiziji prilog i pogodila me suza roditelja. I ja imam dijete i vidjela sam tu bol. Toliko me pogodilo da bih i sada mogla da zaplačem. Od tada sam ovdje svaki dan. Najviše bih voljela da se ovo okonča, da se nađu krivci i da se takve stvari ne ponavljaju. Više ne znam kako se osjećam ovdje, često me obuzme tuga. David je bio kap koja je prelila čašu. Do sada smo stalno šutjeli, a ovo je nešto preko čega ne možemo preći“, govori nam ona.

Tehičar energetike Vladan Malešević je prvog dana, 26. marta, htio doći na Trg kako bi zapalio svijeću za izgubljen mladi život. Međutim, konferencija za medije, koju je MUP RS organizovao tog dana, izazvala je u njemu revolt.

“Ono zbog čega sam i dalje tu je nepravda koja se dešava u gradu u kojem sam rođen. Mnogo pitanja i propusta, a nigdje odgovora nitu odgovornosti nadležnih. Teško je opisati kako se osjećam na Trgu. Nekako sam potpun, kao da sam sa svojom porodicom, kao da mi je predodređeno da budem tu svaki dan. Emocije sijevaju na sve strane, a često se smjenjuju bol, bijes i ponos, pa u nekim trenucima i sreća jer mi nešto govori da je ispravno što sam tu”, priča nam Malešević.

U Davoru vidi figuru na koju bi svaki otac trebalo da se ugleda. Vjeruje da će se slučaj riješiti, a počinioci kazniti.

“Iskreno mislim da narod u Davoru vidi neku nadu u bolje sutra, zbog pokazane energije u dosadašnjoj borbi. Sa druge strane, Davor od tih ljudi na Trgu dobija energiju za nastavak svoje borbe. Da Davor nije takav i da narod nije na Trgu, sigurno ova borba ne bi trajala ovoliko, a kako vidimo sve pokušavaju da smanje podršku Davoru”, ističe on.

Oca petoro djece, Željka Dabića, nije isključivo saosjećanje navelo da dođe na Trg, već povrede koje je David imao na tijelu.

“Krucijalna stvar koja me je navela da dođem su same povrede pokojnog Davida. Radio sam u policiji, odmah se vidi da to nije samoubistvo. Nikad se ne prostorima bivše Jugoslavije nije organizovala konferencija za medije ukoliko se radi o suicidu. Sama ta činjenica dovoljno govori”, govori nam Dabić, dodajući da su na strani Davora svi obespravljeni građani, jer je svima nanesena neka vrsta nepravde.

Tokom protekli 100 dana, među građanima okupljenima na Trgu moglo se vidjeti i lice Đorđa Vukovića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci.

“Imam nekoliko motiva za dolazak, primarni je saosjećajnost i podrška Davoru. U njemu vidim prijatelja, čovjeka, sugrađanina, lika iz djetinjstva, ratnog vojnog invalida, konobara, čestitog čovjeka, ranjenog čovjeka… U njemu vidim dramu cijelog svog naroda, svih naroda. Ne znam detalje, a žeđ za istinom je takođe jedan od poriva, ali iznad svega odnos institucija i sugrađana prema jednom čovjeku”, priča nam Vuković.

Kako kaže, kroz porodicu Dragičević sve druge porodice osjećaju strah, nesigurnost, neizvjesnost, besperspektivnost, nepovjerenje u institucije.

“Ovo je jedan probuđeni senzibilitet uspavanih, dezorjentisanih ljudi. Ovo je energija koja je kroz stotinu dana prolazila od teškog bola i patnje koju su svi dijelili, a u međuvremenu je postala ponos jednih na druge i istrajnost. To nije svojstveno ljudima ovog podneblja, da bez akcije ostanu dosljednji u želji da se sazna istina, bez obzira na mnoštvo manipulacija sa različitih strana. Sve to djeluje dosta suludo, ali čovjek i bol jednog čovjeka i potreba za istinom je ono što nepokolebljivo poziva svakog rodoljuba, humanistu, uspravnog čovjeka. To razlikuje čovjeka od vreće“, ističe on, dodajući da ljudi koji su nesigurni u sebe nisu sposobni da prepoznaju šta im je zadatak onda kad se od njih najmanje očekuje da budu uz svoje sugrađane.

Biti na strani svog naroda je uvijek jedina ispravna opcija. Ovo ovdje je moj narod, reprezentativan po svakom osnovu, po svakoj vrlini, vrijednosti, mani i sumnji“, zaključuje Vuković.

Napiši komentar