Diskriminacija prilikom zapošljavanja: Šta će mi žena od 60 godina?

0

Iako se o diskriminaciji na tržištu rada najviše govori iz ugla trudnica i porodilja, te se navode primjeri kada poslodavac na razgovoru za posao potencijalne radnice ispituje o bračnom statusu i namjerama za rađanje djece, diskriminacija je prodrla i u mnogo ranije faze – same oglase, a ne štedi ni muškarce.

Piše: Vanja Stokić

Tako se mahom traže mlađe muške ili ženske osobe, sa tačno definisanom dobnom granicom, a ponekad se daju smjernice i u vezi izgleda. Na točilicama piva moraju raditi atraktivne djevojke, dok su za dostavljače najpogodniji muškarci između 25 i 40 godina.

Neki od tih oglasa se ponavljaju već nekoliko mjeseci, jer poslodavci očigledno ne uspijevaju pronaći tačno zacrtani tip radnika, ali i ne odustaju od kriterijuma. Recimo, sobarice u hotelu Cezar iz Banjaluke moraju imati između 20 i 40 godina. Kada smo upitali za pojašnjenje, bez pardona su nam rekli kako ne žele da im se po hotelu šeta žena od 60 godina!

„Dosta se javlja djece od 18-19 godina, ali i žena od 55-60 godina. One kažu da mogu raditi bolje od onih od 30. Normalno da ne mogu, a uvjerene su da mogu. Sad tu da mi hoda žena od 60 godina…“, rekao nam je muškarac koji se javio na telefon, ne želeći da daje informacije o uslovima koje nude sobaricama. Kako kaže, o plati se „dogovara uživo“.

Ni vlasnici kafića ne žele radnike mlađe od 20 godina, kažu da su neozbiljni i nespremni za rad. Obavezno ističu da su uslovi rada odlični, a pod time podrazumijevaju da je lokal miran i pod nadzorom gazde, kao i da se zarada ispaćuje dnevno. Jedan od njih je čak naglasio kako su radnici u njegovom lokalu zaštićeni kao „bijeli medvjedi“, ali se naljutio kada smo ga pitali za ugovor, poreze i doprinose.

„Ja još nisam vidio kako vi radite, a vi mene pitate za ugovor…“, rekao nam je u telefonskom razgovoru.

Vlasnica drugog lokala je u oglasu navela kako traži konobarice do 35 godina starosti, ali nam je tokom razgovora rekla da ta granica nije fiksna.

„Ako radiš cijeli dan imaš 30 KM, ako radiš drugu smjenu imaš 20 KM. Imaš stan i jedan obrok. Spavanje i grijanje i tako… Ako ideš na prijavu, onda znaš kako to ide… Prijava i plata po dogovoru“, kaže ona, dodajući da zaposleni imaju samo jedan slobodan dan sedmično.

Godine i obrazovanje su nepovoljan faktor na tržištu rada, koji utiče i na muškarce i na žene. Poslodavci nekada ne znaju da vrše diskriminaciju, dok nekada znaju, ali ne mare za to, jer ne strahuju od kazne niti društvenog prezira. Sve to dovodi do situacije da radnici prihvataju bilo kakav posao, pod bilo kojim uslovima, vodeći se time da je bolje da rade nešto umjesto ništa.

„Zbog nepostojanja tržišta rada i loše ekonomsko-socijalne situacije i muškarci i žene su pojednako izloženi ovakvoj situaciji. Ljudi jednostavno moraju prihvatiti ono što im se nudi, za platu koja se nudi, nisu u situaciji da pregovaraju sa poslodavcem i postavljaju uslove rada. Da bi izdržavali porodicu moraju prihvatiti sve, a ne mogu naplatiti svoj rad onoliko koliko zaslužuju“, kaže nam pravnik Nermin Hanjalić, iz organizacije Vaša prava iz Sarajeva.

Istražujući ovu temu stekli smo utisak da građani iz očaja prihvataju lošije radne uslove, jer iz straha od generalno lošeg stanja u društvu misle da drugu priliku neće dobiti. Sa time se slaže i Maja Gasal Vražalica iz Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova, ali napominje da za to treba kriviti sistem i državu, te sve one koji tu situaciju nijemo posmatraju.

„Uz ovaj postotak opće nezaposlenosti, nepostojanje skale vrijednosti, politizaciju svega i svačega, nije čudno da se muškarci i žene prihvataju poslova koji su ispod njihova ranga, ali od nečega se živjeti mora. Svakako da su žene te koje su češće u situaciji da prihvataju poslove za koje će po svojim kvalifikacijama i referencama biti potplaćene, ali nemaju mnogo izbora, a kod kuće sigurno čeka najmanje četiri člana porodice koji su bez ikakvih primanja. Od stručnih svi bježe, jer bi se izgradnjom sistema vrijednosti u kojem bi struka bila ispred svega pokazalo koliko je njih na rukovodnim i pozicijama odlučivanja zapravo nesposobno. Kada bi se izgradio sistem vrijednosti, sigurna sam da bi se time smanjila stopa neravnopravnosti po bilo kojem osnovu, pa tako i po osnovu spola“, kaže ona.

Dodatni zahtjevi upućeni ženama

Pored starosne i rodne diskriminacije, ka radnicama se upućuju i dodatni zahtjevi, ističe predsjednica udruženja Oštra nula Milica Pralica. Kako navodi, od žena se očekuje da briljiraju na poslu, da se duplo više dokazuju od muškaraca, a kada dođu kući od njih se očekuje neplaćeni rad – kuhanje, čišćenje, briga o drugim ukućanima.

„Time one imaju manje vremena da se usavršavaju i postanu još konkurentnije na tržištu rada. Nevidljivi rad nije priznat u našem društvu, nema te podjele kućnog rada na partnere. Postoje sitnice koje zapravo nisu sitnice i mi protiv njih trebamo da se borimo. Uvijek moraš biti lijepa i nasmijana, sređena, vitka… Ako smo i dominantne u nekoj profesiji, poput novinarstva, rijetko ćete vidjeti žene na vodećim pozicijama. Ako su tu, one se ponašaju kao muškarci. To je put da se ona dokaže“, naglašava Pralica.

O ovoj temi se mnogo govori posljednjih godina, posebno u NVO sektoru, ali postavlja se pitanje koji jezik se koristi prilikom govora i koliko ga žene razumiju. Upravo zbog tog nerazumijevanja, diskriminacija se nerijetko povezuje sa zapadom i stranim silama.

Lako je osvijestiti ljude, ali nam nedostaju drugi korak – djelovanje. Nedostaje nam sudska praksa i to je dugotrajna borba. Ljudi odustaju na pola spora jer misle da nema smisla ili se nagode. Time se borba obesmišljava jer je interes pojedinca bitniji od interesa građana i društva. Zemlje u kojima žene imaju najveća prava su upravo zemlje koje su ekonomski najrazvijenije, poput Islanda, Švedske i Norveške“, govori Pralica, dodajući da patrijarhat nije nametnuo ulogu samo ženama, već i muškarcima, pa tako među njima postoje oni koji žele provoditi više vremena sa svojom porodicom, umjesto da budu ti koji izdržavaju svoje najbliže.

Šta je diskriminacija, a šta povreda radnog odnosa?

Fondaciji „Udružene žene“ iz Banjaluke nerijetko se obraćaju žene kako bi saznale imaju li poslodavci pravo da ih pitaju imaju li namjeru zasnivati bračnu zajednicu i rađati djecu, te koliko imaju djece. Činjenica je da je kategorija mladih žena vrlo teško zapošljiva kategorija, jer poslodavci misle da će često ići na bolovanje ako imaju malu djecu, ističe Lana Jajčević, pravnica Fondacije „Udružene žene“.

„Postoji Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine, ali žene nisu spremne da se upuste u sudske postupke. Diskriminacija se vrlo često ne prepoznaje, ona se često brka sa povredama iz radnog odnosa, kojih ima jako puno. Povrede se najčešće odnose na dobijanje otkaza u trudnoći, poslodavac se zaštiti tako što sklopi ugovor na određeno vrijeme pa prestanak ugovora znači i da ona nema nikakva prava. Poslodavci se služe svih mogućim sredstvima da bi izbjegli svoje obaveze“, govori nam Jajčević.

Ona kao glavni problem ističe to što u našoj zemlji ne postoji društvena odgovornost niti podrška.

„Nije problem prijaviti nekoga, ali one to neće uraditi sve dok je ovakva društvena klima, odnosno dok poslodavci mogu nekažnjeno činiti to što je Zakonom o ravnopravnosti polova, Zakonom o zabrani diskriminacije i Zakonom o radu zabranjeno. Inspekcija nekada izađe na teren i iskažu se određene sankcije, ali nema tu nikakve kazne za poslodavce. Pogrešnu poruku šaljemo ženama“, naglašava.

Sa pitanjima o porodici se na intervjuu za posao susrela i M. R. (30) iz Banjaluke. Kako kaže, nikada nije čula za obrnut slučaj, da muškarca pitaju planira li se ženiti i imati potomstvo.

„To je zaista žalosno, ali mi se nažalost desilo nekoliko puta. Pitali su me imam li momka, planiram li se udavati i rađati djecu. Izgleda je lakše naći posao ako ste već stvorili porodicu, nama koji to tek trebamo uraditi je dosta teže“, smatra ona.

Pozitivni primjeri rijetki, ali ih ima

Da nije sve baš toliko crno govori nam Nermin Hanjalić, te navodi primjer koji je došao do suda i koji je okončan pozitivno po žrtvu diskriminacije.

„Preduzeće je zaposlilo nekolicinu ljudi na određeno vrijeme, došlo je do promjene organizacionog oblika poslovanja firme, posao je preusmjeren na obrt, kao samostalnu pekarsku radnju. Nastavljen je rad sa nekolicinom radnika koji su bili u istoj pravnoj situaciji, ali ugovor nije prudužen dvijema radnicama koje su bile trudne, a jedna od njih je bila na trudničkom bolovanju. Sud je zaključio da je poslodavac različito postupao prema njima samo zato što su žene i što su bile u drugom stanju. Usvojen je tužbeni zahtjev, ali su se naknadno pojavili drugi problemi, jer je ugašen i taj obrt. Osnovni sud je utvrdio diskriminaciju i propisao mjere za njeno otklanjanje“, govori on.

Kako ističe, postoji više razloga zašto žrtve diskriminacije nekada ne žele sudsku zaštitu. Prvi je svakako sporost u radu sudova, jer se na presudu čeka godinama. Drugi je nemogućnost pronalaska svjedoka, jer su to većinom radne kolege, koje u većini slučajeva ne žele da učestvuju u procesu.

Na sudu se sve mora potkrijepiti dokazima, a ljudi se boje za svoje radno mjesto i ekonomsku sigurnost. Žrtva često nema nikakav trag. Sve to utiče na to da li će žrtva zapravo tražiti zaštitu. Ako nije sudski procesuirana, ne znači da diskriminacije nema u svakodnevnom životu. Ljudi trpe različite posljedice zbog različitih razloga i nisu spremi da idu na sud“, ističe Hanjalić.

Bavimo se posljedicama, a ne uzrocima

Maja Gasal Vražalica upozorava da zanemarujemo uzroke jer su otpuštanje zbog trudnoće i neprimjerena pitanja tokom intervjua za posao samo posljedica. Korijen problema leži u svijesti i u neodgovornim javnim politikama, koje ni u jednom segmentu društva nisu poradile na razbijanju staklenog stropa tradicionalne rodne uloge žene. Tako je rodna uloga žene još više naglašena u smislu tradicionalne uloge kao nositeljice domaćinstva.

„Ukoliko želimo ili imamo ambicije da se spolno izjednačimo u društvu izražajnih društvenih nejednakosti, to znači da ulazimo na teren u kojem se trebamo boriti sa tradicionalnom rodnom ulogom žene, koja preovladava u bh. društvu, i ulogom žene koja je spolno ravnopravna, a rodne uloge žena i muškaraca izjednačene. Tu nailazimo na nerazumijevanje, pa sve češće i na osudu, kojih ne manjka ni kod muškaraca, ali ni žena“, govori Gasal Vražalica.

Ona ističe da je žena danas preuzela sve ono što sistem i država nisu, a što su trebali. Tako je bh. žena nastavila živjeti u tradicionalnoj rodnoj ulozi, ali je paralelno na sebe preuzela da ruši predrasude i razbija stakleni plafon te tradicionalne rodne uloge.

„One još bivaju kažnjene u smislu nepoželjnih kandidatkinja za rukovodne, bolje plaćene pozicije javnog ili privatnog sektora. Smatra se da je muškarac mnogo fleksibilniji i da će se moći maksimalno posvetiti poslu, zadacima i izazovima,  jer on nije taj koji će otići na porodiljno, jer usprkos zakonskoj mogućnosti da i očevi uzmu roditeljsko odsustvo, rijetki su oni koji to pravo i koriste. Zatim, žene su te koje će i nakon povratka na posao tražiti produženu pauzu zbog dojenja novorođenčeta, a ako je dijete bolesno, žene su te koje ga odvode liječniku, traže slobodne dane, a ako se radi o djetetu s poteškoćama u razvoju, tek tad žene bivaju etiketirane i nepoželjne kandidatkinje za zaposlenje“, kaže ona.

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.