Asistenti ključni djeci i roditeljima, ali ne i institucijama

0

“Na fakultetu smo samo pominjali inkluzivnu nastavu, a kada sam počela raditi sa tom djecom, morala sam se sama snalaziti. Tražila sam po Internetu razvojne igre koje sam mu prilagođavala, u čemu su mi pomagali i njegovi roditelji. Niko nije došao da obuči ni nas asistente ni roditelje, tako da smo prisiljeni sami da osmišljavamo rad sa tom djecom. Angažovana sam na osnovu ugovora o djelu, a vodim se kao da radim sa srednjom, a ne sa visokom stručnom spremom. Dobijam 350 KM mjesečno, ali svaki neradni dan mi se odbija od plate. Tako sam u januaru primila samo 120 KM, a tokom godine imam samo tri ili četiri cijele plate. Nisam prijavljena, nemam naknade za prevoz ili hranu.”

Piše: Vanja Stokić

U ovih nekoliko rečenica sumira se položaj asistenata u nastavi, bez kojih djeca sa poteškoćama u razvoju ne mogu ići u školu. Biljana Guskić posljednje tri godine radi sa dječakom kome je ustanovljena umjerena mentalna retardacija sa elementima autizma. On pohađa treći razred škole “Desanka Maksimović”, u Glamočanima pored Banjaluke. Biljana je završila pedagogiju, te nije išla na dodatna usavršavanja za asistente u nastavi, osim seminara koje organizuje nevladin sektor.

“Ne trebamo se miješati u rad nastavnika, ali sam ja zajedno sa roditeljima dječaka počela da ubacujem i svoje ideje. Recimo, u prvom razredu se trebalo raditi povlačenje pravih i kosih linija, a ja sam sa njim morala prvo učiti kako da drži olovku. Tada je imao osam godina i nije mogao izvršiti nijedan nalog. Samo je sjedio u ćošku i mlatio rukicama. Nije se odazivao na svoje ime, nije znao da otvori vrata, niti da se obuje. Jedini način da ga navedem da uradi zadatak je nagrađivanje hranom. Tako je naučio da drži olovku, razumije naloge da ustane ili sjedne, da privuče stolicu, baci nešto u kantu za smeće, opere ruke… Sada on sve to može sam”, priča nam Guskić, te dodaje da stalno traži načine za razvoj ovog dječaka.

Foto: Dmitry Ratushny / Unsplash

U tome joj mnogo pomažu njegovi roditelji, koji joj pripremaju materijale.

“Kada smo učili oblike i boje, njegov tata je od drveta napravio četiri kruga u četiri boje, četiri trougla u četiri boje i tako dalje. Onda je on imao zadatak da stavlja oblik na oblik ili boju na boju, tako je na kraju savladao ovo gradivo. Vjerujem da inkluzivna nastava i rad jedan na jedan zaista pomažu toj djeci. Jako mnogo je napredovao”, govori ona, te ističe da ovog dječaka ostali đaci mnogo vole i čuvaju, te da je on postao dio njegovog društva.

Asistenti ključni za inkluziju

Upravo je inkluzija bila ovogodišnja tema tribine “Otvorena vrata”, koju udruženje Centar za edukaciju Tvoja riječ organizuje posljednjih pet godina, povodom Dana osoba sa autizmom. Predsjednica ovog udruženja Olivera Ratković rekla nam je da su asistenti u nastavi presudna stavka u realizaciji inkluzije, ali u njihovom angažovanju još uvijek postoje problemi, jer sva organizacija i dalje pada na leđa roditelja.

“Za djecu koja su kategorisana asistente plaća Ministarstvo prosvjete i kulture RS, što je dobra stvar. Učitelj može da se bavi djetetom i da mu se prilagodi, ali djetetom koje ima poteškoće treba da se bavi defektolog. Idealno bi bilo da u svakoj školi pored pedagoda i psihologa postoji i defektolog ili logoped. Poziciju asistenata bi bilo idealno da odrađuje defektolog“, naglašava ona.

Kao poseban instrument inkluzije koristi se IOP – pojedinačni školski program koji se pravi za svako dijete koje ima određene poteškoće u razvoju. Iako je zakonski obavezan, njegova realizacija varira od škole do škole.

“Primjenjuje se od škole do škole, zavisi od ljudi i nastavnog kadra, od toga da li su upućeni i koliko žele da naprave kompromis. Nešto je čista improvizacija, a mi želimo da se zakon uvijek primjenjuje, jer je tada dijete u prvom planu. Želimo individualni pristup svakom djetetu“, govori Ratković.

Isti problemi svake godine

Da se problemi sa angažovanjem asistenata u nastavi ponavljaju iz godine u godinu potvrđuje nam i Danijela Višnjić, majka dječaka sa poteškoćama u razvoju. Njen sin ide u četvrti razred i prema mišljenju komisije ima pravo na asistenta u nastavi, ali je njegovo angažovanje uvijek stres za roditelje.

Nikad nismo dočekali početak školske godine da imamo asistenta i informaciju da je njegov angažman odobren. Školska godina počinje 01. septembra, a naša djeca ne mogu da prate nastavu bez asistenata. Svake godine se iznova mora podnositi zahtjev, bez obzira što imamo nalaz i mišljenje stručne komisije. Evo konkretno, za moje dijete to mišljenje važi do kraja petog razreda. Međutim, procedura je sada takva da škola na kraju školske godine pošalje Ministarstvu zahtjev za angažman određenog broja asistenata, a potom se od Ministarstva čeka povratna informacija da je odobren angažman asistenta”, govori nam Višnjić.

Prošle godine je povratna informacija od Ministarstva stigla tek krajem septembra, pa su ugovori sa asistentima potpisivani sa tim datumom, te im se honorar računao u sladu sa tim, bez obzira što su u dogovoru sa roditeljima bili uz djecu od samog početka nastave. Na kraju je Ministarstvo finansiralo i taj preostali period, ali tek kada su udruženja i roditelji urgirali i molili da se ova situacija riješi.

Ombudsman Plavi telefon Nova generacija

Zdravo da ste Za svako dijete Djeca svjetlosti

Ostavite komentar