Jeste li se ikad pitali šta biva sa onima koji se sukobe sa zakonom? Na koji način i u kojim uslovima izdržavaju kaznu zatvora? Na sam pomen riječi “zatvor” ili “osuđenici”, mnogi se povedu predrasudama o ćelavim istetoviranim tipovima, namrgođenim i lica unakaženih ožiljcima. Uglavnom ih zamišljamo obučene u jednolične uniforme kako tamniče u zagušljivim, tamnim i zapuštenim ćelijama. Nerijetko ih nazivamo pogrdnim imenima i smještamo ih na društvene margine.

Ali kako zaista izgledaju zatvori u kojima bosanskohercegovački osuđenici izdržavaju svoje kazne zatvora? Kakav tretman imaju, o čemu najčešće razmišljaju i kako provode svoje zatvoreničke dane? Saznajte kako sve to izgleda u banjalučkom Kazneno – popravnom zavodu Tunjice. Zatvor kao što je ovaj ne izgleda stravično kako se misli i kako ga ljudi doživljavaju. Nisu to tamnice, niti su Andrićeve proklete avlije. Više liči na vojsku nego na zatvor iz nekog američkog filma. Interesantna i poražavajuća je činjenica da je 75% osuđenika ispod 35 godina života.

„Najmanje 70% osuđenika su uglavnom predratna, ratna i poratna djeca, ili potiču iz rasturenih porodica gdje vlada neimaština, alkoholizam, nezaposlenost itd“, priča vaspitač za obrazovanje, kulturno-prosvjetni rad i vjerska pitanja, Milan Jović.

Svako osuđeno lice, prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, po dolasku se upisuje u matičnu knjigu, detaljno pretresa i smješta u prijemno odeljenje, gdje boravi od 15 do 30 dana, u zavisnosti od visne kazne. U Prijemnom odjeljenju postoji tim stručnjaka kao što su pedagog, psiholog i socijalni radnik.

„Tokom boravka osuđenika u ovom odjeljenju, oni vrše upoznavanje i ispitivanje njegove ličnosti, kvalifikacije, i utvrđuju program postupanja. Nakon obrade, svaki osuđenik se klasifikuje, a zatim smjesti u određenu osuđeničku grupu“, ističe pomoćnik direktora za tretman, Zoran Benak.

Svi osuđenici imaju svog matičnog vaspitača kojem se obraćaju u slučaju potrebe. Svaki vaspitač ima grupu od oko 35 osuđenika. On prati njihov način ponašanja i odlučuje koja će biti grupa, te vodi računa o njihovom vladanju.

Osuđenici ne smiju imati novac kod sebe. Ukoliko neko od porodice uplati na depozit neki novčani iznos, osuđenik to može dići u bonovima koje može koristiti u kantini, koja je na neki način zatvorska prodavnica. Većina osuđenika je radno angažovana, i imaju naknadu za svoj rad, u visini od 50 do 100 KM koje im isplaćuje Zavod. Poslovi na kojima osuđenici rade su kuhinja, pekara, kotlovnica, radionice (limarija, bravarija, automehanika, elektrika, stolarija…), kao i vešeraj.

Kada je riječ o uslovima, većina osuđenika je zadovoljna.

„Što se tiče uslova, ja sam prezadovoljan! Ima dosta stvari koje me interesuju, pa je lakše. Bio sam i u Foči, tako da znam kako izgledaju i druge ustanove. U Foči je austrougarska zgrada, sve je starije. Sami beton, nema trave, a i daleko sam od kuće. Ma i u hotel da me odvedu dole, rekao bih da ne valja. Ovdje je ipak drugačije, blizu mi je kuća, sve…“, svjedoči osuđenik B. S.

Osuđenici ne borave u ćelijama sa rešetkama, nego je riječ o šestokrevetnim sobama. Što se tiče higijene, zatvorenici su odgovorni za njeno održavanje. Prostorije su čiste, posteljina se mijenja svakih 15 dana. Mnogo je uredno, posebno spavaonice. Kada je u pitanju zdravstvena zaštita, zatvorenici takođe nemaju primjedbi.

„S obzirom na to da imam problema sa srcem, ako ne postoje uslovi ovdje u ustanovi da se liječim adekvatno, zavodski ljekar mi napiše uputnicu, i onda uz pratnju vodnika odem na pregled u bolnicu, kod specijaliste u gradu“, ističe osuđenik Neven Zec.

U KPZ-u Tunjice dnevno se pripremi 900 obroka za kompletan odjel KPZ-a, maloljetnike, farmu i istragu. Postoji sedmični jelovnik koji sastavljaju glavni šef, doktorica i direktor. Hrana je raznolika. Kad pojedina jela dosade, vremenom se unose promjene u meni, tako da uvijek bude nešto novo. Za vrijeme posta spremaju se jela i za one osuđenike koji poste.

Svake sedmice dolaze sveštenici da pričešćuju osuđenike pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti koji su postili. Na liturgijama prisustvuje u prosjeku od 20 do 25 osuđenika, od ukupno 290, koliko ih trenutno izdržava kaznu. Mogu zapaliti svijeće, čitati vjerske knjige… Takođe, postoji i prostorija za osuđenike islamske vjeroispovijesti za njihove vjerske obrede, koja je uređena po islamskim običajima i pravilima.

„Kad se obilježava Bajram, Zavod spremi trpezu po svim islamskim običajima, meso, baklavu… Isto tako i za Božić, Vaskrs ili Uskrs priprema se sve po pravoslavnim ili katoličkim običajima. Lomi se česnica, tucaju se jaja, stolovi su ukrašeni cvijećem. Bude prekrasno…“, priča kroz osmijeh vaspitač Milan Jović.

Kad dobiju paket od porodice, uglavnom te stvari podijele sa svojim drugarima, kao u vojsci. Dakle, ovdje nema vjerske, niti bilo koje druge diskriminacije, kako tvrde mnogi od njih.

Zatvorenici svakodnevno imaju pristup medijima. Čitaju novine, gledaju televiziju, prate dnevnike… Mnogi koriste i zavodsku biblioteku, gdje mogu naći različitu literaturu, od klasika, do djela savremenih autora.

„Najviše volim čitati ‘krimiće’. Može se probrati, ali uglavnom donesu nam i od kuća“, priča jedan od korisnika biblioteke.

Najveći problemi sa kojim se ovi ljudi susreću u zatvoru su sloboda i odvojenost od porodice. „Svi naši problemi su u vezi sa porodicom, njenim egzistencijalnim pitanjima, jer ja sam fizički ovde, al’ sam psihički napolju, uz svoju porodicu, i to predstavlja meni najveći problem“, kazao nam jedan od osuđenika.

„Sve mi nedostaje. Najviše sloboda… Kad si okružen zidom, onda ti sve nedostaje. Sve ti je slatko što je izvana… one najsitnije i najveće gluposti. Najčešće razmišljam o kući, poslu, majci… majka je meni nešto posebno“, naglašava B. S.

Osuđenici imaju mnoge pogodnosti, kako unutarzavodske, tako i vanzavodske. Kad prođe pola kazne, osuđenik ima pravo da piše molbu za odlazak na vikend, u grad, na uslovni otpust. Izlazak u grad može se tražiti jednom mjesečno. Imaju dva dana za državni praznik, dva dana za slavu. Takođe, imaju pravo korišćenja godišnjeg odmora u trajanju od 18 dana. Sve su to primjeri vanzavodskih pogodnosti koje je moguće ostvariti ukoliko osuđenik ima dobro vladanje. Posjeta porodice i prijatelja jedna je od unutarzavodskih pogodnosti. Od ponašanja i zalaganja osuđenika zavisi koliko često će posjete biti dozvoljene, i ko sve može da dođe u posjetu. Za početak, mogu doći samo najbliži članovi porodice, dok se to onda vremenom proširuje na šire članove familije i prijatelje. Takođe, osuđenici imaju pravo i na intimne posjete, i to u trajanju od četiri ili dvanaest sati, što isto tako zavisi od njihovog vladanja.

Još jedna od unutarzavodskih pogodnosti je ta ukoliko osuđenik ne želi, ili ne može godišnji odmor provesti vani, postoji prostorija u kojoj ga može iskoristiti gledajući televiziju, čitajući knjige, odmarajući.

Jedan od načina komunikacije sa spoljnim svijetom je putem telefona. Prije je bilo ograničeno vrijeme korišćenja govornica, ali nedavno su uvedene nove govornice, koje imaju kodirane brojeve na karticama, po principu mobilnog telefona. Osuđenici dopunjavaju karticu dopunom koju kupe bonovima u kantini, i imaju mogućnost od 7 do 21 neograničeno zvati samo brojeve koji su memorisani na kartici.

Ljudi koji borave u zatvorima imaju pravo i na školovanje. Prošle godine bila su dva učenika koji su pohađali srednju školu i jedan student. Knjige im uglavnom donesu od kuće, ili ih neko od radnika obezbijedi. Na polaganje ispita osuđenik ide samostalno i bez nadzora, dok srednjoškolci idu uz pratnju. Ministarstvo prosvjete i kulture RS donijelo je odluku da se srednja škola vanredno može polagati samo u Širokom Brijegu. Takođe, tamo je moguće i doškolovavanje npr. za VK radnika, šofera ili neka druga zanimanja.

Slobodno vrijeme osuđenici provode uglavnom angažovani u nekoj od mnogobrojnih kulturno-umjetničkih i obrazovnih sekcija. Sve te sekcije utiču na razvoj ličnosti. Neke od njih su rezbarska, muzička, likovna i informatička sekcija, gdje oni razvijaju svoju kreativnost. O čemu najčešće razmišljaju i šta ih najviše muči, mnogi od njih iskazuju kroz svoje likovne i literarne radove, rezbarije, makete i sl.

„Svoje slobodno vrijeme ispunjavam uglavno crtanjem. Tu se odvojim od svega. Imam svoj svijet i drugo me ništa ne interesuje“, priča osuđenik, koji je ujedno i koordinator likovne sekcije.

Kada je riječ o informatičkoj sekciji, većina osuđenika je za nju zainteresovana uglavnom zbog zabave. Ali postoji i grupa osuđenika koje zanima i edukacija rada na računaru.

„Moja obaveza kao koordinatora je da im pomognem da sve ono što ja znam prenesem i na njih. Na svim računarima imaju snimljeni Krivični zakon, Zakon o krivičnom postupku, Zakon o izvršenju krivičnih sankcija itd. Kada nam je potrebno da se obratimo sudu, ili nekoj instituciji, pomoću tih zakona pišemo razne zahtjeve, žalbe i molbe, kao npr. za ujedinjenje kazni zatvora, molbe za uslovni otpust, za prekid kazne ili nešto drugo“, naglašava Neven Zec.

Između ostalog, postoje i sportske sekcije u sklopu kojih su fudbal, košarka, odbojka, stoni tenis i teretana, koja je najposjećenija. Tu se oni oslobađaju negativne energije. Uskoro će već četvrti put imati i ekipu za turnir u malom fudbalu.

„I ove godine na turniru „Borik 2013.“, takmiče se i naši osuđenici. To su mladi ljudi koji vole da se takmiče, da se dokazuju. Vodili smo ih i u muzej, pozorište, glumci su nama dolazili i igrali predstavu. Sad nastupamo na turniru, pa ćemo ih voditi na neku utakmicu. Najbolje osuđenike vodili smo na koncerte, boks mečeve, izložbe“, ističe vaspitač Milan Jović.

Rukovodstvo zajedno sa vaspitačima trudi se da uvijek priređuje neke događaje, kako bi razbili monotoniju. Bitno je da se uvijek nešto dešava, kako bi se zatvorenici približili sredini u kojoj izdržavaju kaznu, i kako bi se kasnije što lakše uklopili u društvo. Proteklog mjeseca organizovane su dvije izložbe. Jednu je umjetnički fotograf Saša Knežić predstavio osuđenicima i zaposlenima u KPZ-u.

„Za mene ovo je posebna izložba, jer ću i ja na neki način doprinijeti da ljudi koji ovdje služe kaznu krenu drugačije gledati na svijet i društvo uopšte. Ako ne kroz fotografiju, onda kroz poeziju koja prati fotografiju. Tako da se nadam da ću time pozitivno uticati na njih“, istakao je Knežić.

Druga izložba organizovana je u Domu omladine, gdje su bili izloženi likovni i rezbarski radovi osuđenika i štićenika Vaspitno – popravnog doma Tunjice. Istom prilikom promovisana je i knjiga koja nosi simboličan naziv „Drugi život“.

Organizovanje izložbi, posjeta kulturnim dešavanjima, praćenja vladanja, nagrade, zapošljavanja itd., sve to ima za svrhu da ubrza resocijalizaciju osuđenika. Bitno je da dođe do tog stadijuma da bude na korist porodici i društvu, da više ne pravi ovakve greške! Zbog toga, vrlo je bitno istaći kako se ovim ljudima ipak pruža i druga šansa, te ukoliko ju iskoriste, neka nova šansa će im se ukazati u vidu boljeg života.

I kako reče naš najpoznatiji nobelovac „Dok god ima mraka, biće i svanuća“.

 

Novinar.me – Sanja Stakić

Napiši komentar