Unazad par godina u javnosti se moglo načuti nešto o doživotnim naknadama za majke više djece i majke djece sa poteškoćama. U medijima su objavljivani tekstovi sa nepotpunim informacijama o izmjenama Zakona o socijalnoj zaštiti, kao i uvođenju ovakve naknade u Bosni i Hercegovini od septembra 2017. godine.
Piše: Anja Zulić
U zemljama regiona Crna Gora je 2016. godine takvu praksu po kojoj su roditelji koji imaju troje i više djece i 25 godina radnog staža, kao i roditelji sa četvero i više djece koji imaju 15 godina radnog staža, ostvarivali mjesečnu naknadu od 330 eura mjesečno, dok su roditelji djece sa poteškoćama dobijali 193 eura mjesečno. Roditelji su se morali odlučiti da li će primati naknadu ili platu ili ostvarivati pravo na penziju. U junu 2017. godine Vlada Crne Gore ukida ovu naknadu. U Hrvatskoj od 2016. godine postoji novčana pomoć za roditelje odgajatelje, kojom se jednom od roditelja koji brine za najmanje troje djece omogućava ostvarivanje mjesečne finansijske pomoći u visini prosječne plate.
Kada govorimo o BiH, još uvijek ne postoje konkretne informacije o ovoj temi. Željka Perišić iz Centra “Dajte nam šansu – Zvjezdice” govori nam da je u ranijem periodu bilo riječi o doživotnoj naknadi za majke više djece i majke djece sa poteškoćama, ali da ni roditelji, ni udruženja nisu upoznati da je ovakav oblik pomoći zaživio u praksi, niti obaviješteni od strane nadležnih o potencijalnim izmjenama zakona.
Majke djece sa poteškoćama, zbog brige o djetetu i nemogućnosti da usklade obaveze, najčešće napuštaju posao i tako ostaju bez materijalnih sredstava. Uvođenjem ove naknade omogućilo bi im se ostvarivanje barem nekih primanja.
„Što se tiče olakšica, majke djece sa poteškoćama ili invaliditetom prema Zakonu o socijalnoj zaštiti imaju pravo na radni odnos sa polovinom radnog vremena, s tim da primaju punu platu, odnosno polovinu primaju od poslodavca, a polovinu od Fonda za dječiju zaštitu. I tu opet dolazimo do problema, jer majke koje rade u privatnom sektoru, vrlo teško ostvaruju ovo pravo. One majke koje rade u javnom sektoru, uglavnom nemaju problema“, govori Željka o olakšicama koje trenutnuo postoje.
Biljana Kotur, predsjednica Saveza za rijetke bolesti Republike Srpske, govori nam da nije upoznata ni sa kakvim aktivnostima kada je riječ o ovoj naknadi, te da porodice djece sa rijetkim bolestima ostvaruju određena prava.
„U Banjaluci porodice sa rijetkim bolestima imaju određena prava za pojedine rijetke bolesti, npr. personalni asistent, jednokratne pomoći, redovnu tuđu njegu (iako mizernog iznosa), stipendije za đake od opštine i slično. Nažalost, to je sve na lokalnom nivou, te samim tim manji gradovi nemaju. Tuđu njegu teže ostvare i kasni im stalno, zavisno od razvijenosti opštine”, za eTrafiku govori Biljana.
Prema riječima pravnice Ane Kotur, u Bosni i Hercegovini ne postoji trajna naknada za roditelje djece sa poteškoćama. Stvari su uglavnom svedene na mogućnost dobijanja materinskog i dječijeg dodatka koji se određuju prema ukupnoj slici porodice, te na jednokratne ili u manjem broju slučajeva redovne novčane pomoći “za koje je neophodno da budete ne gladni, već na rubu života da biste ih dobili”, govori nam ona.
“Koliko je meni poznato, postoji jedino materinski dodatak koji po određenim dijelovima, primaju majke koje ispunjavaju uslove – kod redovne populacije je, osim toga što rode dijete, vezano i za nezaposlenost majke i nedostatak sredstava za izdržavanje. A kod populacije majki djece sa poteškoćama, konkretno na primjeru Banjaluke, se svede na uvećan dječiji dodatak bez imovinskog cenzusa, što takvo primanje svrstava u ono na koje ima pravo dijete. Dakle, vrlo je diskutabilno koliko su to prava roditelja, a koliko djece, jer imamo ozbiljno preplitanje u ovoj oblasti“, objašnjava nam pravnica Kotur.
Kada je riječ o prepisivanju praksi zemalja regiona, Kotur smatra da bi prepisivanje statusa roditelja njegovatelja koji postoji u Hrvatskoj bilo korisno. Tu se ne radi o nekom obliku penzije, već o socijalnoj naknadi za to što roditelj obavlja onu funkciju koju država nije obezbijedila.
„Naravno, ovdje moramo paziti koliko roditelja je u stanju tako nešto da radi, koliko dugo i pod kojim uslovima, jer je jedno od osnovnih ljudskih prava i najbitnija karika za kvalitetan život funkcionalna porodica, a mislim da se trajno gubi kvalitetna podjela uloga ako roditelja stavimo u ulogu njegovatelja za čitav život. Uostalom, tu je sve do kvalitetno postavljenog sistema, koji BiH nema, jer je upitno i pravo na rad roditelja – niko se ne školuje da bude njegovatelj svom djetetu, već da radi i zaradi da izdržava sebe i svoju porodicu“, govori ona.
Kada bi došlo do uvođenja naknade kada se radi o djetetu sa poteškoćama, roditelji bi mogli ostvarivati to pravo ukoliko ono za cilj ima izjednačavanje standarda života u odnosu na djecu iz tipične populacije. Uslov za roditelja njegovatelja bio bi da je sposoban za takav rad i da nema mogućnost, prema objektivnim kriterijumima da nađe posao.
„Radi se o najtežim slučajevima invaliditeta kod djece gdje zapravo roditelj, htio ili ne, preuzima ulogu nesređenih društvenih prilika. Potom, vrlo je bitno da to posmatramo u duhu usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa međunarodnim standardima – ovakva socijalna davanja su direktna posljedica nedostatka angažovanja države u oblasti pružanja jednakih mogućnosti, pa ako je jeftinije da svakom pojedinačno plaćamo to, onda neka ide na račun državnih budžeta. Isto tako, uz ovakve naknade bih uvela i obavezno plaćanje svih doprinosa od strane države, da vidimo koliko zapravo inertnost države košta sve nas“, za eTrafiku priča Kotur.
Naša sagovornica Biljana Kotur smatra da su majke djece sa poteškoćama njegovateljice djece 24 sata dnevno i da bi najnormalnije bilo da primaju određenu naknadu, ali i da stvari u BiH funkcionišu na drugačiji način.
“Nažalost, u ovoj zemlji često smo na ivici da izgubimo i postojeća prava, u smislu da odjednom nemamo ključne lijekove za život, tako da je malo teško pričati o takvoj naknadi”, govori nam ona.
Željka Perišić iz „Svjetlica“ kao problem vidi i to što se o ovoj temi ne govori mnogo, naročito kada su u pitanju nadoknade za majke djece sa poteškoćama u razvoju.
“Mi kao roditelji, ali i udruženja, uglavnom smo upoznati sa praksama u regionu i inostranstvu, ali svi ti modeli su vrlo teško primjenjivi kod nas, jer prije svega zahtijevaju veće novčane izdatke iz budžeta. Naravno, to ne znači da mi roditelji treba da odustanemo od traženja naših prava, već naprotiv da se svi ujedinimo i zajedničkim snagama pokušamo ovu temu nametnuti svima koji su odgovorni“, poručuje Perišićeva.
[post_ender].
