Rad sa djecom zahtijeva mnogo više od ljubavi

0

Trenutno stanje u vrtićima u Republici Srpskoj nije za pohvalu, iako se i roditelji i vaspitači nadaju boljoj budućnosti. Koliko pojedinac može uticati na poboljšanje situacije u predškolskom obrazovanju i vaspitanju pokazuje i primjer diplomirane vaspitačice Gordane Simić iz Dervente.

Njen rad su prepoznali i nadležni. U januaru ove godine Ministarstvo porodice, omladine i sporta RS joj je odobrilo projekat za priručnik „Moj vrtić i ja“. Takođe je dobitnica prošlogodišnje UNICEF-ove nagrade za najkreativnijeg pojedinca.

O kakvom priručniku je tačno riječ?

Priručnik „Moj vrtić i ja“ namijenjen je prvenstveno roditeljima, kao podrška njihovim kompetencijama i ulozi. Priručnik bi svakako trebalo da pomogne i vaspitačima, kako iskusnim, tako i tek svršenim vaspitačima, pripravnicima i volonterima predškolskog vaspitanja i obrazovanja, jer će sadržavati i konkretne primjere iz prakse odnosno radionice za djecu koje mogu služiti i roditeljima i vaspitačima. Osim adaptacije djeteta na novo okruženje, o kojem će najviše biti riječi u priručniku, dotaći ću se nekih trenutaka koji prate boravak djeteta u vrtiću, a sa kojima se roditelji nisu susretali do tada, bez obzira što im je jedno ili više djece već boravilo u predškolskoj ustanovi. Samim tim, jasno se vidi da je svako dijete individua za sebe i tako ga treba shvatiti i prihvatiti, a naravno i prilagoditi mu pedagoški podsticajno okruženje u ustanovi i dobre porodične uslove.

Šta je potrebno da bi vrtići imali dobru saradnju sa roditeljima?

Za dobar početak saradnje najbitniji su interni dogovori između roditelja i vaspitača, stručnih saradnika, a svakako razumijevanje od strane rukovodstva vrtića mora da postoji, kao dobra podloga za dalju saradnju na svakom nivou ustanove. Vaspitač i roditelj su za saradnju najbitnija karika. To podrazumijeva da vaspitač ima mnogo ljubavi, strpljena i ličnog entuzijazma usmjerenog ka djetetu i da ga može podržati u skladu sa njegovim potrebama, a roditelj mora poštovati dogovore koje je ostvario sa vaspitačem da bi saradnja bila ostvariva. Ovdje se postavlja pitanje koliko je ko spreman na kompromise, šta su i kakva pravila ponašanja, ophođenja ili slično. Ljudskost, otvorenost i moralne vrijednosti su osnova dobre saradnje između vrtića i roditelja, koja rezultira zadovoljnim i srećnim djetetom.

U čemu roditelji najčešće griješe pri adaptaciji djeteta u vrtić?

Najčešće se dešava da roditelj „prijeti“ djetetu tetama iz vrtića na način „Moraš biti dobar, reći ću teti da me ne slušaš.“ Ako se roditelj ponaša na ovakav način, sasvim je normalno da dijete ima strah od vaspitača, a samim tim dijete odbija ići u predškolsku ustanovu jer tamo postoji neko ko mu je prijetnja za nestašluke. Zatim, dosljednost pri odlučivanju koju roditelj često ne ispoštuje je problem kako za dijete tako i za roditelja, jer djetetu dozvoljava manipulaciju, a manipulacija je nešto što nikako ne smijemo kao roditelj dozvoliti. Čvrst stav i dosljednost u postupcima uči dijete istom.

Društvo često „odbacuje“ djecu koja imaju neki oblik poteškoće i smatraju da ih ne treba miješati sa „normalnom“ djecom. Mogu li se djeca sa poteškoćama uklopiti u vrtiće ili je za njih zaista potrebno otvoriti posebne vrtiće u kojima bi se radilo po posebnom programu?

Lično, nisam za klasifikovanje djece po tim osnovama. Za svako dijete mora postojati način da mu se pomogne. Možemo toliko da pri predškolskoj ustanovi obezbijedimo defektologe, logopede, socijalne radnike, specijalizovane vaspitače i asistente koji će se naći pri ruci roditelju i vaspitaču i pomoći da djeci sa određenim problemom u učenju i učešću pomognu da napreduju u skladu sa mogućnostima. Naravno da postoje ustanove u kojima moraju biti djeca kojima su osim logopeda, defektola potrebni i ljekari i stručno medicinsko osoblje. Tada je roditelj svjestan da ne može drugačije i da je takva ustanova najprihvatljivije rješenje za dijete, a samim tim i roditelja. Ti roditelji nikada neće napraviti problem zašto je to tako. Međutim, problem je sa djecom koja imaju poteškoće u učenju i učešću, bilo da se radi o nedovoljno razvijenom mentalnom sklopu ličnosti, nerazvijenoj motorici, problemima u pažnji i koncentraciji, autističnim osobinama, nedovoljno razvijenom govoru. Tu smo kao društvo posustali i roditelj je u jako teškoj situaciji jer takvo dijete nije prihvaćeno nigdje, nažalost, grubo zvuči, ali je zaista istina. Dijete ne može samostalno funkcionisati, a ne postoji mjesto gdje biste kao roditelj mogli da ga zbrinete, ako nemate finansijska sredstva da mu obezbjedite asistenta koji bi u redovnom vrtiću boravio sa djetetom, što vas uslovljava i za vaš posao i egzistenciju.

Roditelji često ne znaju kako da pripreme dijete za polazak u vrtić. Koji su Vaši savjeti?

Ako se radi o djetetu uzrasta četiri do šest godina, svakako razgovor sa djetetom pomaže. Razgovor mora biti baziran na pozitivnom mišljenju roditelja o predškolskoj ustanovi. To znači da ako roditelj djetetu govori o vrtiću kao mjestu koje pohađaju i druga djeca, njegovi drugari, da je to mjesto u kojem se djeca igraju, druže i naravno uživaju, svakako u djetetu budi pozitivna osjećanja i empatiju prema novom okruženju. Bilo bi dobro da roditelj prije samog polaska odvodi dijete u vrtić, u dogovoru sa vaspitačima, i upozna dijete sa novim okruženjem. Svaki roditelj ima pravo da traži ovakvu „uslugu“ od predškolske ustanove, pogotovo od onih ustanova u kojima ne postoji poludnevni boravak djece, radi adaptacije.

Statistički podaci pokazuju da je u našem društvu samo 14% djece uključeno u predškolsko vaspitanje i obrazovanje. U čemu je problem? Po Vašem mišljenju, postoji li mogućnost da se situacija popravi?

Nažalost, to je istina. Smatram da se nedovoljno ulaže u predškolstvo posmatrano u širem smislu. S obzirom da se predškolske ustanove, kao i zaposleni finansiraju iz budžeta lokalne zajednice, evidentno je da je situacija u vrtićima različita. Onoliko koliko budžet može podnijeti u smislu finansijske opterećenosti toliko će se i uložiti u proširenje kapaciteta, u zapošljavanje visokoobrazovanih kadrova i slično. Moramo biti realni i poći od sebe, koliko smo kao pojedinci spremni da doprinesemo u poboljšanju ovakve situacije. Koliko lični entuzijazam, volja i mogućnosti nas kao pojedinaca može doprinijeti boljem, a onda da se taj spektar doprinosa proširi dalje. Mislim da bismo uključivanjem većeg procenta djece u predškolsko vaspitanje i obrazovanje uspjeli donekle izbalansirati socio-kulturološke razlike među djecom što je veoma važno za društvenu zajednicu. Problem predškolstva kod nas se počinje izdvajati kao jedan od prioritetnih i da će sluha za isti svakako, nadam se, brzo imati oni koji mogu u svakom smislu pomoći da predškolsko vaspitanje i obrazovanje bude dostupno svima i da svako dijete ima svoje mjesto u nekoj od predškolskih ustanova.

U našem okruženju se posao vaspitača ponekad potcjenjuje i smatra se da ga može raditi svako ko iole voli djecu. Kakav zapravo treba biti dobar vaspitač? Da li je to isključivo ženski posao?

Nekada su vrtići smatrani „čuvalištima djece“. Upravo iz tih razloga se dešava da naša profesija bude potcijenjena. Nije tačno da je u našoj profesiji dovoljno samo voljeti dijete. I nije tačno da svako može čuvati djecu, a pogotovo biti vaspitač. Dobar vaspitač mora posjedovati znanje, stav i vještinu, to znači da je kompetentan. Lični entuzijazam je nešto što je posebno dragocjeno u našem poslu vaspitanja i obrazovanja predškolske djece, kao i motivacija, koja se ne traži u materijalnom smislu, već u ličnom napredovanju kroz profesiju. Ništa jače nema od lične motivacije i ličnog osjećanja da doprinosite društvu odgajajući djecu, sutra mlade pozitivne ličnosti. Lično se osjećam tako i ne postoji niko ko bi mogao da me potcijeni ili uvrijedi spuštajući profesiju vaspitača na nizak nivo, jer samim tim očigledan je njegov „doprinos društvu“. Činjenica je da se djevojke više opredjeljuju za ovaj poziv, valjda sama priroda žene i majčinski instikt utiče na izbor, ali to nije samo žensko zanimanje. U školi su podjednako i učitelji i učiteljice i ako gledate pozitivno na ulogu muškarca u vrtiću onda ćete shvatiti koliko je lakše sutra djetetu u školi ako dobije učitelja, a ne učiteljicu.

Ombudsman Plavi telefon Nova generacija

Zdravo da ste Za svako dijete Djeca svjetlosti

Ostavite komentar