Neka vas strah od poraza ne spriječi da zaigrate!

1

„Znate li zašto ljudi odustaju? Jer ne osjećaju ponos zbog onoga što rade. Zašto su sebični? Jer misle da se uvijek radi samo o njima. Kada imate veći cilj od toga, kada radite ono što radite jer želite da ispoštujete žrtvovanje drugih zbog vas, onda vas ništa neće zaustaviti, čak ni kada udarite u prepreku.”

Piše: Zorana Stojičić

Saša Kecman (30), diplomirani trener atletike na Fakultetu fizičkog vaspitanja i sporta u Banjaluci, u nevremenu je postavio svoje temelje, i od skromnog i perspektivnog, sada već bivšeg  atletičara, postao je cijenjeni trener. Radi na fizičkoj pripremi sportista, trenira zumbu i rekreativce.

„Bivši sam atletičar Atletskog kluba ’Borac’. Od malena sam bio borac za pravdu, krenulo je od karatea kojim sam se bavio tri godine, a onda sam počeo da se bavim plesom, gdje sam ostvario zapažene rezultate, sedam godina trajala je ta priča. Uz oca sam počeo da trčkaram na bivšem  Vojnom stadionu i vremenom sam se upisao u Atletski klub ’Borac’. Razbolio sam se od infektivne mononukleoze i bez obzira na doktorsku zabranu bavljenja atletikom osam mjeseci, ljubav prema sportu i nedostajanje su me i prije finalnog ozdravljenja potjerale na stazu. Otac mi je bio vrstan sportista u svoje vrijeme, i na kraju iako mu to nije vokacija, postao je moj trener i moj najveći motivator. Usmjerio sam se na atletiku i tu sam došao do nekog vrhunca na ovim prostorima”, objašnjava Saša.

Kao junior 2006. godine postaje član seniorske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Osnovna disciplina mu je bila 400 metara, na kojoj 2010. godine na svoj rođendan obara rekord BIH star 23 godine,  trčao  je i  na  60, 100 i 200 metara. Naredne godine u istom danu postaje prvak BIH u svih pet disciplina u kojima se takmičio, na 100, 200 i 400 metara, te štafete 4×100 i 4×400 metara, što je istorijsko postignuće. Proglašen je  za najboljeg mladog seniora u Republici Srpskoj 2009. godine, ujedno okitivši se titulom najboljeg sportiste grada Banjaluke. Najbolje rezultate zabilježio je u Zagrebu ( 60m- 6.95 sek), Zenici ( 100m- 10.68sek), (200m- 21.91 sek) i Varaždinu ( 400m- 48.22 sek).

„Morao sam  uporedo da radim, studiram i da se sam izdržavam, tu više nije bilo mnogo vremena koje sam mogao posvetiti isključivo atletici. Radio sam kao konobar, u prodavnici proteina, istovarao sam kamione, čistio sam za 15 maraka sedmično,  podučavao djecu plesu, vodio sam modnu agenciju ’Fortuna Models’ i još mnogo toga. Uvijek sam se trudio da radim i da se snalazim sam za sebe. Nekad sam imao samo jedne patike, bez bicikla i auta, i uprkos svemu vodio sam se ispravnim vrijednostima i smatram da sam danas odgovoran član društvene zajednice.  Do 21. godine u 11 sati sam bio u kući, jer sam vodio računa o kvalitetnom snu, nisam pio, zdravo sam se hranio, dok su moji vršnjaci mogli biti opušteniji. Često je bilo teško  zbog nedostatka novca, ali mislim da su  me skromnost, upornost i to što sam sve te godine bio vrijedan, danas učinile čovjekom kakav jesam”, ističe Kecman.

U jednom periodu trenirao je više od 5.000 djece u gradovima širom Republike Srpske. Na fakultetu je uvijek imao razumijevanje profesora zahvaljujući svojim rezultatima na stazi, a po završetku školovanja pokrenuo je  Univerzalnu školu sporta ’’Kecman’’. Atletika je bila utočište koje ga nikada nije iznevjerilo, gdje se najbolje osjećao. Prošlo je mnogo godina, ali i danas sam miris staze u njemu budi neopisive emocije, podmladi ga i vrati vrijeme nekoliko godina unazad.

„Danas ima više trenera nego klijenata i dosta je važno biti prepoznatljiv u svom poslu, zadržati kvalitet, povjerenje mušterija, ali i nastaviti raditi na sebi i usavršavati se jer možete znati mnogo, ali ne i sve. Stekao sam rejting kvalitetnog trenera i ponosan sam na tu činjenicu. Zahvaljujući pomoći prijatelja i dragih ljudi sa malim početnim kapitalom i iskrenom željom otvorio sam svoj sadašnji studio. Vremenom sam se razvio i doziram sve na pravi način, a pokrenuo sam i svoju liniju  sportske odjeće u saradnji sa kompanijom GBT”, navodi on.

Otac mu je najveći uzor u životu.

„Sve što je imao uložio je u mene, cijelu Jugoslaviju smo prešli u Jugu 45, u kojem je spavao nebrojeno puta, čekajući me da završim sa takmičenjem, jer novca za hotel nije uvijek bilo, ali roditeljska volja je iznad svake prepreke. Sestra Ksenija takođe posjeduje svoj studio i velika smo podrška jedno drugom. ”

Sašin učenik, atletičar Sait Huseinbašić, oborio je trenerov rekord na 100 metara, i time je Sašu učinio ponosnim, ove godine ponio je titulu najboljeg seniora od strane Atletskog saveza Republike Srpske, čime je opravdao njihov zajednički rad.

„Najponosniji sam na činjenicu što nikada nisam odustao, a mnogo puta je bilo strašno teško i  činilo se bezizlazno, ponosan što sam ostao isti čovjek koji sam bio i prije.  Odrastao sam u teretani u Sokolskom domu, koja radi i dan danas od 1946. godine, Sokolana i trener Sale obilježili su značajan dio mog sportskog života. U tom periodu nisam mogao da priuštim teretanu, Sale me je častio članstvom jer sam se tada spremao za izuzetno važna takmičenja. Dobio sam termin od 12 naveče do sedam ujutru, dva i po mjeseca ustajao sam u tri ujutru i od pola pet do pola sedam sam trenirao. Poderanih helanki, na -25 u sali dok me otac uvijek nesebično čekao da završim, odrađivao sam trening za treningom. Bio sam srećan sa svim što sam imao, i strijemio sam da postanem bolji i da steknem nešto svoje. Ja sam rudar u svom malom rudniku, koji ima radno vrijeme, a radi prekovremeno”, zaključuje Saša za eTrafiku.

1 Comment

Ostavite komentar