– Posmatrači vršnjačkog nasilja često nisu ni svjesni da takvim svojim ponašanjem podržavaju počinioce nasilja i njihove pomoćnike kojima je publika neophodna za nasilje, jer oni vjeruju da bez publike i nema dobre predstave. S druge strane prisutnost publike povećava patnje žrtava. Oni svojim nedjelovanjem podržavaju nasilno ponašanje i produžavaju patnju žrtava.
Razgovarao: Ognjen Tešić
Istakla je ovo u velikom intervjuu za portal eTrafika.net profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i ekspert za vršnjačko nasilje Vesna Bilić, koja dodaje kako „ćutanje i prisutnost posmatrača podstiču nasilje, odnosno na neki način daju saglasnost za ono što se događa, tako da oni nisu nedužni, nego postaju dio problema“.
– Uloga posmatrača vršnjačkog nasilja je jako važno pitanje o kojem se dovoljno ne govori. Još je Albert Einstein upozoravao da je „ovaj svijet opasno mjesto za življenje, ne zbog onih ljudi koji su zli, nego zbog onih koji u vezi toga ništa ne preduzimaju“. Posmatrači su najbrojnija grupa djece koja sa sigurne fizičke ili digitalne udaljenosti posmatraju nasilje i prema njemu se odnose ravnodušno, ne zauzimaju nikakvo stajalište. Oni su neutralni gledaoci, emocionalno odvojeni od onoga što se događa, nastupaju s pozicije „to se mene ne tiče“ ili „to nije moj problem“. Oni bi mogli žrtvama jako puno pomoći u situacijama školskog nasilja, tako da pozovu u pomoć nastavnike, da se zauzmu za njih, suprotstave počiniocima. Posebnu bi važnu ulogu mogli imati u elektronskom nasilju tako da napišu da su neki zlonamjerni komentari neistiniti, fotografije lažne i da prijave nasilje, ali najčešće oni se uopšte ne angažuju, samo mirno posmatraju zlo.
Jedan dio se ne želi uključiti u nasilje iz različitih egoističnih motiva na primjer da sami ne budu povrijeđeni, da ne dođu na loš glas i slično. Veliki broj ih se ne osjeća kompetentnim pomoći, a drugi misle da to i nije njihov posao, nego posao nastavnika.
Procjenjuje se da je jedna od slabosti dosadašnjih preventivnih programa upravo to što su fokusirani na počinioce nasilja i njihove žrtve. Danas se sve više govori o tome da se preventivni programi moraju usmjeravati prema posmatračima. Među razlozima se navode da se radi o najvećoj grupi učenika čije je ponašanje lakše promijeniti nego ponašanje njihovih vršnjaka sklonih nasilju. Nameće se potreba osposobljavanja učenika da ne ohrabruju svojim prisustvom i ćutanjem počinioca. Neohrabrivanje počinioca je prvi korak u smanjivanju nasilja jer nepodržavanje, dakle, uskraćena nagrada i izostanak publike, može uticati na smanjenje motivacije da se nasilno ponašanju.
S druge strane potrebno ih je pripremiti kako mogu pružiti podršku žrtvama, odnosno podsticati da se aktivno uključe i reaguju, stanu u odbranu, a ne da pasivno posmatraju. Upravo to može biti ključni faktor u smanjivanju vršnjačkog nasilja. S obzirom na to da neka istraživanja pokazuju da intervencije vršnjaka zaustavljaju nasilje brzo i učinkovito njihovoj je edukaciji i osnaživanju potrebno posvetiti ličnu pažnju.
Sa svim učenicima je potrebno raditi na razvoju empatije i razumijevanju za žrtve, formiranju nenasilnih stavova, moralnom senzibilitetu, prosuđivanju i postupanju u najboljem interesu drugih. Neophodno ih je podsticati da iskazuju brigu za druge, a u potrebi i međusobno pruže zaštitu.
Koji su najčešći uzroci nasilja među djecom?
– Tako složeni fenomeni kao što je vršnjačko nasilje nikad nemaju samo jedan uzrok, ali ni jednu posljedicu. Uzroci mogu biti povezani s osobinama samog djeteta. Neka djeca su impulsivnija, sklonija izljevima bijesa i nisu naučila regulisati svoje emocije i ponašanje pa češće i prema vršnjacima postupaju nasilno. S druge strane djeca se danas često podstiču da budu usmjerena na sebe (individualizam), samo su važni oni, njihove potrebe su na prvom mjestu, a drugi ljudi su manje važni. Nije važno šta ti drugi misle, žele, osjećaju pa ih oni često koriste za svoje ciljeve ili doživljavaju kao potencijalne neprijatelje, suparnike (doba nepovjerenja). Imperativ uspjeha i slave, neumjerenih ambicija podstiče ih da se za to grubo bore ne birajući sredstava. Onda se jako čudimo kada se grubo ponašaju prema vršnjacima i svojim nastavnicima, a nerijetko i prema roditeljima iako se o tome uopšte ne govori. Vjerujte, to nisu rijetke pojave. Pažnja se posvećuje obrazovanju, a vaspitavanje se zanemaruje i to je veliki, veliki problem. Zanemarujemo u kakve će osobe ta djeca izrasti.
Često se uzroci vršnjačkog nasilja povezuju uz porodicu. Naime, porodica je prvo mjesto na kojem dijete posmatra i doživljava međuljudske odnose, uči šta očekivati, kako se ponašati, koje su interpersonalne vještine potrebne i kako će ih koristiti i izvan porodične kuće. Veliki broj djece raste izložen grubim postupcima roditelja (fizičkom kažnjavanju, zanemarivanju, ali i zlostavljanju). Oni su nerijetko i svjedoci nasilja među roditeljima i visokokonfliktnih razvoda. Ono što nauče iz odnosa roditelja prema njima i odnosa među roditeljima, to utiče na njihove socijalne odnose tokom djetinjstva. Oni se na sličan način ponašaju prema svojim vršnjacima, ali i kasnije tokom života prema ljudima s kojima se susreću i žive.
I različiti faktori unutar škole mogu podsticati međuvršnjačko nasilje, počevši od onih spoljnih kao što je veličina škole, razreda i slično. zbog kojih je teže nastavnicima imati nadzor i održavati red. Ali, ipak oni unutrašnji faktori kao što je školsko ozračje ili postojanje jasnih pravila u postupanju u slučajevima nasilja imaju važniju ulogu. U školama u kojima učenici mogu zadovoljiti svoju potrebu za sigurnošću, pripadanjem, u kojima su aktivnosti adekvatno i interesantno organizovane, a pravila se poštuju i intenzivno radi na međusobnom uvažavanju, toleranciji, ozračju ravnopravnog dostojanstva i prevenciji, biće manje nasilja. Posebno je važan odnos nastavnik-učenik (bliskost, podrška, pozitivne interakcije).
Svakako treba reći da su danas i roditelji i nastavnici prilično egzistencijalno ugroženi, opterećeni, pa djeca često osjećaju da nisu zaštićena i da im odrasli nisu stvarni oslonac.
Najmanje se govori o klimi i uticajima iz šireg okruženja iako oni imaju snažan uticaj na ponašanje djece. Poruke iz društva koje podržava nasilje ili agresivne ljude koji se bogate ili postižu uspjehe nečasnim radnjama, a proglašavaju se sposobnim, snažno utiču na djecu. Šalje im se poruka da je grubo ponašanje profitabilno i poželjno.
Ovdje želim spomenuti da veliki broj djece danas živi u siromaštvu ili na rubu siromaštva, nemaju ni potrebne knjige ni pribor, loše su obučeni, a često nemaju ni za obrok u školi. Njihovi vršnjaci koji žive u daleko boljim uslovima nerijetko im se zbog toga izruguju. Zaista to djeca doživljavaju kao veliku socijalnu nepravdu. Protiv toga ne mogu ništa učiniti, ali često preseljavaju agresiju na one koji su im najbliži, a to su vršnjaci.
Treba obratiti pozornost na međupovezanost svih navedenih faktora. Dijete koje živi u teškim porodičnim uslovima i u školi će osjećati da je depresivno ili nedovoljno zaštićeno, pa će zbog frustracije često grubo reagovati prema vršnjacima.
Neophodno je spomenuti i nasilje u medijima kojem su u kontinuitetu izloženi, a sve češće i nasilje u stvarnom okruženju (provale, razbojništva, na primjer u SAD na svakih 27 sekundi bilježi se jedan čin nasilja). U takvom kontekstu nastaje vršnjačko nasilje. Samo kad kratko pogledamo sve ovo što djecu okružuje i u čemu žive, moramo se pitati zar nema i više vršnjačkog nasilja.
Da li države u regiji u dovoljnoj mjeri uočavaju problem vršnjačkog nasilja, jesu li dovoljno uključene?
– Problem je što se svi okupe oko ekstremnih slučajeva vršnjačkog nasilja, o tome se počne pisati, pronalaziti krivce, svi se zgražavaju, a nakon par dana se sve zaboravi, samo porodice djece koja su završila fatalno ili one porodice i djeca koja su oštećene dugo pate, nerijetko bez razumijevanja i pomoći okoline. Aktivnosti koje su reaktivne ne daju nikakav rezultat. Ovaj veliki problem zahtijeva ustrajan rad i jedino tako se mogu očekivati bolji rezultati. Situacija je slična u svim zemljama o kojima govorimo.
Gdje prestaje igra, a počinje zlostavljanje? Čini se da društvo često i postupke koji označavaju „prelazak granice“ opravdava „dječjim poslom“.
– Granica je prilično jasna. Zadirkivanje i sukobi među vršnjacima zbog različitog mišljenja, slušanja različite vrste muzike, komunikacijskih nesporazuma i slično dio su odrastanja. Ako se djeca upute kako mogu takve sukobe konstruktivno rješavati, ona od toga mogu imati koristi. Međutim, ako se sukobi među vršnjacima ne rješavaju oni mogu prerasti u nasilje pa i u zlostavljanje.
Za razliku od sukoba, nasilje među djecom, određuje se kao učestalo, ponavljano i namjerno nanošenje fizičke i/ili emocionalne boli, odnosno štete žrtvi koja se ne može sama odbraniti. Često se može čuti da među djecom ne može biti nasilja jer su oni podjednake fizičke snage. Iz svoga dugogodišnjeg rada u školi mogu reći da se oni često razlikuju po fizičkoj snazi iako su isto godište, ali i psihološkoj ili socijalnoj moći. Neka djeca koja su fizički slabija znaju biti psihološki nadmoćnija i znaju vrlo vješto upravljati razrednim interakcijama. Djeca koja dolaze iz bogatih ili „poznatih“ porodica (tajkuni, političari, pjevači, ugledni sportisti) znaju imati u školi privilegovane socijalne pozicije, ali često budu i žrtve vršnjačkog nasilja. Dakle, ne radi se samo o nesrazmjeru fizičke snage.
Kad se nasilje ponavlja vrlo često, više puta mjesečno i sedmično, a ima slučajeva da se to događa na dnevnoj bazi, govorimo o zlostavljanju. Dakle, zadirkivanje, nasilje i zlostavljanje nemaju isto značenje.
Pristup da su to „dječja posla“, posebno ako dolazi od nastavnika i roditelja, jednostavno je neodgovoran i opasan. Moguće da je riječ o nedovoljnom poznavanju ovog problema, ali neznanje nas ne opravdava, zar ne? Jednostavno, ne možemo zatvarati oči pred onim što se događa.
Istina, oduvijek je bilo nasilja, ali je danas to problem globalnih razmjera koji pogađa veliki broj djece i gotovo nema škole u svijetu u kojoj se o tom fenomenu ne raspravlja. Prevalencijska istraživanja pokazuju da je najmanje učestalo fizičko nasilje, koje mi tretiramo kao jedino nasilje jer su njegove posljedice vidljive, pa na njega i reagujemo. Ali, puno je izraženije verbalno nasilje (namjerna upotreba neprimjernih, uvredljivih riječi) koje se počelo prihvatati kao nešto normalno. A riječi bole i to jako i dugo. O relacijskom nasilju, odnosno manipulisanju odnosima, klevetanju, širenju neistina, uništavanje prijateljstava, prvih ljubavi i nanošenja štete ugledu, najmanje se zna iako su njegove posljedice razorne. Smatra se da čak 60% djece, posebno djevojčica doživi neki oblik relacijskog nasilja. Moderna tehnologija, internet, pametni telefoni omogućili su nove putove za stare oblike nasilja, koji se naziva elektronskim, a pogađa sve veći broj djece (prema nekim istraživanjima čak do 70%).
Raširenost ovog problema, ozbiljnost posljedice i percepcija da su djeca sve okrutnija, posebno u virtualnom svijetu, prisiljavaju nas na sagledavanje razloga koji do toga dovode i objašnjavanje posljedica. Iako sam navela ove podatke s ciljem da sagledamo razmjere problema, lično mislim da nas mora zabrinuti i bol samo jednog djeteta. Nijedno dijete ne bi trebalo biti izloženo takvim nekorektnim postupcima svojih vršnjaka i nezaštićeno.
Ima primjera gdje se djeca čak i ubijaju jer se ne mogu nositi sa nasiljem.
– Nažalost postoje brojni primjeri djece koja se nisu mogla nositi s nasiljem i zlostavljanjem svojih vršnjaka. Poznato nam je to iz našeg okruženja, a u naučnim časopisima je prikazan veliki broj takvih slučajeva.
Novija istraživanja pokazuju da nasilje, a posebno zlostavljanje, ozbiljno utiče na psihosocijalnu dobrobit djece koja ga doživljavaju. Kod dijela djece se javlja zbunjenost, uznemirenost, frustracija, stres i psihosomatske poteškoće koje se opažaju kod počinioca i žrtava. Česta je tjeskoba i negativna raspoloženja, u istraživanjima su utvrđen i povećan nivo tuge i ljutnje. Djeca koja vjeruju da mogu nešto preduzeti i da još postoji šansa da se zaštite, češće će reagovati ljutnjom. Za razliku od njih ona djeca koja misle da se ne mogu nikako suprotstaviti češće će reagovati tugom. Čini se da viktimizacija posebno povećava rizik za razvoj internaliziranih problema. Kontinuirana ili učestala izloženost vršnjačkim uvredama rezultuje negativnim viđenjem samoga sebe i osjećajem bezvrijednosti.
Žrtve uopšteno, a posebno one koje su izložene elektronskom nasilju, koje se može događati non-stop, imaju osjećaj da ne mogu uticati na događaje i situaciju u kojoj su se našle, nasilje se ponavlja i obnavlja nezavisno od njihovih reakcija, a mogućnosti zaštitite su minimalne pa se osjećaju bespomoćno. Još ako se nekom od odraslih povjere i dožive reakciju, „ma daj, to je samo zezanje, zašto si takva mimoza“ ili „riješi to sam, neću se ja miješati u dječja posla“, osjete da su potpuno sami u tom problemu. Uz to kompromitujući sadržaji, posebno snimci i fotografije, koji su dugotrajno dostupni na internetu i to potencijalno neograničenom broju ljudi, a jako se teško mogu ukloniti, čine da oni percipiraju problem kao nerješiv. Žrtvama se čini da će takvo stanje potrajati u nedogled i da nema izlaza, a što može uticati i na negativnu percepciju budućnosti. Žrtve i klasičnog (fizičkog, verbalnog, relacijskog i seksualnog) kao i elektronskog nasilja često mogu osjetiti da su bezvrijedne. To zaključuju iz uvreda koje opetovano doživljavaju od svojih vršnjaka i nebrige odraslih koji su oko njih. Oni mišljenje o sebi grade na osnovu iskaza i ponašanja drugih ljudi. Isto tako im se čini da su u takvim situacijama bespomoćni. Navedeni osjećaji bezvrijednosti, bespomoćnost i bezizlaznost koriste se za objašnjenje socijalnih uticaja na razvoj depresije kod djece i mladih. Žrtve i klasičnog i elektronskog nasilja izvještavaju o većem nivou depresije nego počinioci i djeca koja nisu uključena u nasilje. Smanjen osjećaj samopoštovanja, beznađe, bespomoćnost, bezizlaznost i depresija nerijetko se pretaču u suicidalne misli i počinjenje suicida kao ekstremu posljedicu vršnjačkog nasilja. U naučnim radovima u kojima su analizirana oproštajna pisma adolescenata koji su pokušali i izvršili suicid, kao važne faktore rizika izdvojeno je njihovo mišljenje da nasilje koje doživljavaju sagledavaju kao dugotrajan i nerješiv problem. Drugi naučnici su utvrdili da izloženost vršnjačkom nasilju čak nekoliko puta povećava vjerovatnoću pokušaja suicida, kao i vjerovatnoću da se samoubistvo izvrši. Iako vršnjačko nasilje ne mora biti jedini uzrok depresije i suicidnih ideja, on ima potencijal pogoršati nestabilnost, bezvrijednost i beznađe, posebno ako se događa učestalo i ako su povrede izrazito zlonamjerne, što snažno utiče na adolescente koji su zbog razvojnih karakteristika posebno osjetljiva i ranjiva grupa.
Zbog toga se vršnjačko nasilje zaista mora uzeti ozbiljno, a prevencija i kvalitetne intervencije nameću se kao imperativ.
Dešava li se da zlostavljači u nekom trenutku osvijeste, shvate što se dešava i da cijeli proces ostavi posljedice i na njih? Kako kod takvih primjera kazniti zlostavljača?
– U literaturi se nalaze primjeri da nasilje ostavlja posljedice i na djecu koja počine nasilje, ali su one uvijek blaže nego u slučaju žrtava. Međutim ta djeca koju niko nije ni podučavao šta je nasilje i kakve su njegove moguće posljedice, odrastu i shvate što su činili. Ja duboko vjerujem da se nije lako nositi s takvim teretom u nijednom periodu života. I takvoj djeci je pomoć potrebna. Vraćam se na ono da nisu dovoljno edukovani, a to je odgovornost društva. Sve nas to usmjerava na važnost podučavanja i senzibilisanja sve djece, nastavnika i roditelja kao i javnosti za ovaj problem. Što se tiče kažnjavanja, svi kvalitetni preventivni programi kao važnu tačku ističu da sankcije za počinjenje nasilja moraju biti jasno određene prije nego što se bilo šta dogodi i da se moraju poštovati.
Problem seksualnog nasilja među vršnjacima?
– Zahvaljujem na ovom prevažnom pitanju, koje se prešućuje, o kojem se najmanje govori.
Često se na seksualne aktivnosti bez kontakta, kakvi su lascivni komentari ili neprimjereno dodirivanje, posebno među adolescentima gleda kao na iskazivanje interesa, zavođenje ili koketiranje, a tretira se kao uobičajeno ponašanje u tom dobu. Zaista kontrolisano i primjereno iskazivanje interesa prema drugoj osobi s kojom smo u ravnopravnom odnosu može biti simpatično. Za razliku od toga seksualno uznemiravanje riječima i neželjenim neprimjernim dodirima je jednostrano ponašanje koje plaši, vrijeđa, izaziva osjećaj nemoći, ponižava i degradira žrtvu te se opravdano smatra oblikom nasilničkog ponašanja u školi.
Drugi razlog zašto se o seksualnom zlostavljanju ne govori je što ljudi pod tim pojmom samo misle na silovanje. Svjetska zdravstvena organizacija seksualno nasilje definiše kao seksualni čin, ali i pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji ugrožava dobrobit žrtve. Dakle, u takve aktivnosti spadaju i uznemiravanje, odnosno različite nekontaktne aktivnosti seksualne prirode (verbalne primjedbe i lascivni komentari, uvredljive šale, neprimjereni prijedlozi i sl.) i prisilne kontaktne aktivnosti (prisilno ljubljenje, dodirivanje intimnih dijelova tijela). To je važno znati i o tome edukovati djecu.
U jednom recentnom istraživanju provedenom u SAD-u u kojem je učestvovao 1391 učenik od 5 do 8 razreda, 34% dječaka i 28% djevojčica je navelo da učestvuju u davanju seksualnih komentara.
U drugom istraživanju u kojem je učestvovalo 900 učenika od 7-12 razreda utvrđeno da je 10% mladića i 2,5% djevojaka prisiljavalo neke od svojih vršnjaka na ljubljenje, diranje i slično. Ova ponašanja se javljaju u različitim kombinacijama.
U jednom važnom istraživanju koje su u Hrvatskoj provele Rajhvajn Bulat i Ajduković, utvrđeno je da je 18,8% srednjoškolaca bilo žrtvama seksualnog uznemiravanja, a lično zabrinjava što njih 6,6% navodi da su to doživjeli više puta, a 5,2% da to doživljavaju jednom sedmično ili češće.
Seksualni napadi i silovanja smatraju se ekstremnim oblicima, koja se često zbog osjećaja sramote i ne prijavljuju, o tome ima malo podataka, ali je dobro poznato da su posljedice najrazornije.
Ovdje svakako želim istaći da danas mladi često koriste elektronske uređaje za činjenje različitih oblika seksualnog nasilja. Budući da mogu biti anonimni njihova ponašanja su posebno gruba, često se direktno iznose seksualne želje, ali i ucjene. Posebna tema je seksting, odnosno slanje seksualiziranih fotografija i videosnimaka putem mobilnog telefona ili interneta, a bez pristanka i znanja osobe, s ciljem da one brzo i lako budu dostupne drugima. U novijem istraživanju koje provedeno među učenicima sedmog razreda, utvrđeno je da je njih 19,8% putem e-pošte ili mobilnog telefona poslalo nekome svoju golu ili polugolu fotografiju ili video, a 31,7% sami su objavili na društvenim mrežama svoje slike ili videozapise seksualiziranog sadržaja.
Ponekad su u sekstiranje uključeni stariji i iskusniji, a kad je riječ o vršnjacima nekad se slanje takvih sadržaja dogodi nenamjerno, a češće je to zlonamjerno s ciljem nanošenje štete žrtvi. Ako nemaju originalne kompromitujuće fotografije, moguće ih je urediti u Photoshopu pa kasnije njima manipulisati ili ucjenjivati žrtvu. Na primjer, ako mi ne pošalješ toliko novca, poslaću tvoju fotografiju (stvarnu ili preuređenu) tvojim roditeljima, razrednici ili objaviti na Facebooku.
O ovom sve učestalijem obliku vršnjačkog nasilja mora se više govoriti, objašnjavati njegove uzroke i razbiti famu da je to samo šala jer su posljedice vrlo opasne.
Da li bi uvođenje specijalnog predmeta u školu, koji bi se bavio ovom problematikom, barem djelomično popravilo situaciju?
– Takav bi se predmet mogao uvesti samo ako se za to prethodno edukuju nastavnici. Ja sam prva na Zagrebačkom univerzitetu uvela takav kolegij i jako dobro znam kako bi to bilo važno. U tu svrhu se mogu koristiti razredni časovi, prostora ima. Priprema sadržaja i način edukacije moraju biti atraktivan kao što je igranje uloga s rotacijom, radionice, zajednički projekti i sl., manje predavanja. Važno je iskoristiti i mogućnosti drugih predmeta, u tome posebnu ulogu može imati književnost na primjer u podsticanju empatije, ali i drugi predmeti. Nažalost, niz nesretnih događaja i znane i neznane boli naših učenika nas prisiljavaju da nešto preduzmemo.
Koliko ste zadovoljni medijskim izvještajima na temu vršnjačkog nasilja?
– S onim medijskim izvještajima kojima je bio cilj senzibilisati javnost za ovaj važan problem jako sam zadovoljna. Realni, korektni i stručni novinski članci učinili su puno dobra i pomogli djeci. S onima koji pišu senzacionalistički nevodeći računa o patnjama drugih, manje sam zadovoljna. Ali mislim da saradnja i povezivanje struke i novinara može biti višestruko korisna.
Dio ste ekspertne grupe na polju prevencije vršnjačkog nasilja. Recite nam nešto o aktivnostima unutar te grupe, planovima i Fondaciji Mahir i Aleksa.
– Na inicijativu Fondacije Mahir i Aleksa okupljena je ekspertna grupa, a prvi put smo se sastali početkom decembra 2016. u Sarajevu. REM (regionalna ekspertna mreža) je interdisciplinarna grupa u kojoj su pedagozi, psiholozi, doktori, socijalni radnici, kriminolozi, pravnici, novinari, književnici (neka oproste ako sam nekog zaboravila navesti). Svi se na neki način, sa svog stajališta bavimo vršnjačkim nasiljem. Povezuje nas namjera da zajedničkim snagama, znanjem i iskustvom, doprinesemo smanjivanju ovog velikog problema koji se prilično potcjenjuje. Pošli smo od toga da je nasilje zajednički problem, pokušavamo sinergijski tražiti odgovore kako bi minimalizovali njegove uzroke. Brzo i konstruktivno smo se dogovorili o načinu rada, ciljevima i odmah krenuli na posao. Tako da će se naš prvi simpozij održati već početkom marta u Sarajevu. Pod nazivom „Vršnjačko nasilje – znamo li dovoljno, pomažemo li učinkovito“.
Dr. sc. Vesna Bilić profesorica je na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a izvodi kolegije Pedagogija i Nasilje nad djecom. Voditeljica je doktorskog studije Rani odgoj i obvezno obrazovanje na kojem izvodi kolegij Teorije odgoja i škole i Škola i razvoj. Autorica/koautorica je više desetina naučnih radova i knjiga: Uzroci, posljedice i mogućnosti prevladavanja školskog neuspjeha, Fenomen maltretiranja djece, Nasilje nad djecom i među djecom, Odgoj u školi, Odnosi u školi – prilozi za pedagogiju odnosa, Pedagogija za učitelje i nastavnike. Autorica je prvog programa prevencije vršnjačkog nasilja u RH (Ministarstvo obrazovanja 2003.) pod nazivom Afirmacijom pozitivnih vrijednosti protiv nasilja. Bila je članica je stručnog savjeta UNICEF-a u projektu Za sigurno i poticajno okruženje u školama.
eTrafika.net
[post_ender]
