Koliko vremena bi trebalo proći kako biste prihvatili da nekoga više nema u vašem životu? Da je otišao iznenada, bez prilike da se pozdravite? Kad će glas prestati da vam drhti dok govorite o njemu, a odlasci na groblje proteći bez emotivne rastrojenosti?
Goran Terzić je bio prijatelj, u svakom smislu te riječi. Prvenstveno prijatelj, pa tek onda član redakcije i kolega. Druženja sa njim znala su trajati u nedogled, bez ikakvog pritiska, obaveze i žurbe. Tereni su tek bili posebna priča. Taj čovjek se toliko detaljno pripremao za događaje, da sam se svaki put postidjela svog neiskustva! Jednostavno nije dopuštao da ga bilo šta iznenadi.
Često se ponašao kao da mi je vršnjak, stalno je želio da obilazi događaje i fotografiše, sve mu je bilo zanimljivo. Ponekad nisam mogla da ga pratim, ne znam da li sam klonula snagom ili duhom, ali je bilo dana kada sam se osjećala starijom od tog čovjeka. A bila sam 30 godina mlađa.
O bolesti nije govorio. Znali smo da je penzionisan prije vremena, da se teško kreće i da ga svaki virus obori u krevet. Nisam mnogo zapitkivala, računala sam da će sam pričati ukoliko to želi. Nije želio. Prekasno sam saznala da se 20 godina borio sa slabim srcem, da je preživio nekoliko srčanih i moždanih udara, da su ga ljekari otpisali, dali mu još godinu dana života… A on poživio još tri, njima u inat.
Tog januara mi je za rođendan poslao doručak u kancelariju. Imao je uvijek taj očinski odnos prema meni. Znala sam da njegov rođendan dolazi za tri mjeseca, sasvim dovoljno vremena da smislim neki sjajan poklon i obradujem ga. Nismo ga dočekali, šest dana kasnije nije ga više bilo.
Sjećam se koliko mi je koža bila tijesna kad su mi javili da je umro. Nekakve izgubljenosti i buljenja u ekran, čekajući bilo kakvu informaciju.
Sjećam se kiše koja je padala na sahrani, crnih ljudi i crvenih očiju.
Sjećam se priznanja koje sam primila u njegovo ime, bez snage da kažem nešto više od „Hvala“.
Sjećam se posljednjih poruka koje smo razmijenili, dvije godine ih nisam otvorila, ali ih čuvam i dalje.
Sjećam se beskrajnog osjećaja nemoći dok lutam grobljem.
Sjećam se jedne jedine zajedničke fotografije, koju nisam sačuvala jer je bila mutna i obećali smo je ponoviti. Nismo imali kada.
Sjećam se kako su odlasci na teren počeli da sa sobom nose ogromnu tugu. Ponavljali su se isti događaji koje smo zajedno pratili, a odjednom sam ostala samo ja.
Sjećam se Nikonove krpice za brisanje objektiva koju mi je poklonio. Zakačila sam je za torbu od aparata i stalno je čačkala na terenu. Strašno sam se razočarala kad sam je izgubila.
Sjećam se koliko me je bilo stid kad god bi me kritikovao, svaki put je bio u pravu.
Sjećam se izložbe koju je silno želio organizovati. Znao je kakav prostor želi, koju tematiku, raspored fotografija, kako će katalog izgledati, koga će pozvati…
Sjećam se njegovog lica koje se ozari kad razgovara sa svojom suprugom. Beskrajno sam uživala u pričama o njihovoj ljubavi i svaki put kad bi je nazvao „draga“.
Sjećam se da je uživao u hrani i znao jelovnike svih restorana. Da sam zapisivala njegove preporuke, sada bih znala gdje pojesti najukusniju čorbu i ko pravi najsočniji čokoladni kolač u Banjaluci.
Sjećam se savjeta koje mi je davao i koji nikada nisu bili pogrešni.
Sjećam se sjajnih priča koje je pronalazio.
Sjećam se njegove ljubavi prema avijaciji.
Sjećam se njegove treme pred video intervju. „Lako bih ja da ti postavljaš pitanja.“ „Hoćeš da idemo zajedno?“ „Ne treba, mogu sam.“
Sjećam se kako me je na prevaru fotografisao za „Ljude Banjaluke“, nenaspavanu i umornu. „Ali to si prava ti… Sa tim osmijehom i pogledom u daljinu“, pokušavao se izvući.
Sjećam se svake njegove objave i onih koje su čekale spremne.
Sjećam se njegovog „Danas nisi najbolje“ kad primijeti da mi nije do šale.
Sjećam se svega, pričam o tome što više i ne dopuštam da zaboravim. Nijedna sitnica ne smije nestati.
eTrafika.net – Vanja Stokić
