Beba koja dođe na svijet prije 37. nedelje trudnoće smatra se prijevremeno rođenom. Od 200 prijevremeno rođenih beba godišnje u Republici Srpskoj, njih 20 izgubi bitku, a 60 odsto preživjelih ima trajne životne posljedice.
Hrabre majke ovih beba svoja iskustva razmjenjivale su najviše putem društvenih mreža i neformalnih grupa, a nedavno su u Banjaluci osnovale Udruženje „Mrvice“, koje za cilj ima pružanje pomoći i podrške porodicama prijevremeno rođenih beba, kao i podizanje svijesti javnosti o ovom problemu.
Borbe ovih beba i njihovih roditelja su svakodnevne, a problemi sa kojima se suočavaju ogromni. Problemi disajnih puteva, infekcije (sepsa, meningitis), gubitak vida ili sluha, epilepsija i intelektualne smetnje samo su neki od njih. Uzroci prijevremenog poroda mogu biti blizanačka trudnoća ili trudnoća sa većim brojem djece, infekcije, dijabetes, krvarenja tokom trudnoće i mnogi drugi.
“Zdravlje majke je mnogo bitno u toku trudnoće, kao i redovne kontrole, ali i kada je sve u najboljem redu dođe iznenada do prijevremenog poroda. Moramo obratiti pažnju da se prijevremeni porođaji naprosto dese i bez ikakvih objašnjenja”, govori za eTrafiku Stefani Vukašinović, jedna od majki i članica Udruženja “Mrvice”.
Iskustvo majke prijevremeno rođene bebe
Dejana Ratković nakon osam godina pokušaja da ostane u drugom stanju, u postupku vantjelesne oplodnje ostala je trudna noseći blizance. Tokom prva dva mjeseca pojavile su se komplikacije zbog hiperstimulacije (stomak se puni vodom i veličina jajnika se uvećeva), bol u preponama zbog kojeg je u osmoj nedelji trudnoće hospitalizovana, a njen život ugrožen.
„Danima sam ležala, a noćima spavala podignutog uzglavlja da voda ne bi otišla na pluća i srce. Nakon toga moja trudnoća se vodila pod rizičnom zbog konizacije grlića materice. Bila sam pod utrogestanom. Tih 28 nedelja trudnoće uglavnom sam preležala“, za govori ona za eTrafiku.
Iako su u ovom slučaju zbog blizanačke trudnoće doktori prognozirali raniji porod, niko nije vjerovao da će se to desiti tri mjeseca prije termina. U 27. nedelji Dejani je pukao vodenjak.
„Porod nije bio prirodnim putem. Na KC Banjaluka zadržana sam četiri dana, tj. držali su me pod tokolizom četiri dana, a imala sam kontrakcije svakih pet minuta. Doktori su htjeli da se bebe zadrže unutra što duže i da počne djelovati lijek za sazrijevanje pluća. Ali eto desilo se – jutro 7 sati, ja se gubim, čujem samo doktora kako govori ‘prva beba u kanalu, tahikardija, majka- tahikardija, hitno sekcija’! Budim se, ne osjećam bol, ne mislim na sebe, samo su mi u glavi moje dvije bebice. Pitam anesteziologa da li su dobro, ona odgovara da jesu. Dječaci su. Prvi blizanac rođen sa 1010 grama, 25 cm dug, abgar 0. Drugi 1220 grama, 28 cm, abgar 9. Ponovo tonem u san, bude me i odvode u sobu. Tad se javljaju razne misli, okrivljujem najviše sebe, a onda se trgnete i shvatite da to neće biti od pomoći ni vama ni bebama, shvatite realnost i tad kreće borba, prvo da uspostavite laktaciju dok ne budete spremni odlaziti kod beba“, prisjeća se Ratkovićeva.
Dejani bol nije bio toliko bitan, najvažnije joj je bilo da vidi svoje bebe. Kako nam govori njen oporavak je prošao, ali nastala je borba i velika bitka za život tih malih bića.
„Kada prvi put vidite svoje mrvice ti osjećaji se ne mogu opisati riječima, a naročito kada ih vidite iza stakla inkubatora, onako sićušne, prikopčane na bezbroj nekih cjevčica. Prva bebica je bila jako loše, prognoze doktora skoro nikakve, nije mogao podnijeti ni jedan mililitar mog mlijeka, želudac nije primao. Uslijedile su infekcije, krvarenje drugog stepena, pojavio se krvav sadržaj iz želuca. Borbe su bile iz dana u dan, iz časa u čas. Prvih 20 dana svaki moj odlazak slijedile su loše vijesti, poslije se stanje poboljšalo“, govori Ratkovićeva.
Stručnjacu savjetuju da je dodir majke za oporavak bebe od bitnog značaja, pa je Dejana počela maziti bebu. Nakon 38 dana na respiratoru, došao je dan za samostalno disanje. Od tada su čekali da kilaža dođe na 1800 rama i dobro stanje malog pacijenta kako bi otišli kući. Na odjelu OINT KC Banjaluka proveli su 68 dana, nakon čega su prebačeni na Odjeljenje patološke njege i terapije gdje su proveli 15 dana. Radi retinopatije išli su za Beograd, a sve je doprinijelo da prva beba, Damjan sa svojih devetnaest mjeseci izraste u živahnog dječaka bez ikakvih problema i posljedica.
Iako je druga beba Matej bio beba sa abgarom 9 i bez mnogo kriza, izgubio je bitku.
„Od prvog dana bio je na mom mlijeku, lijepo napredovao, skinut je sa respiratora nakon 15 dana, ali nije izdržao, nešto se desilo. Moj mali anđeo napustio je svoje roditelje i brata osamnaesti dan života“, priča ova majka.
Potrebno više kadra
Prema našim sagovornicama, UKC ima dobar stručni kadar, koji čini sve što je u njihovoj moći da zajedno sa prijevremeno rođenim bebama i nihovim roditeljima dobiju bitku za život. Međutim, još mnogo sredstava treba da se uloži da se obezbijedi oprema i dodatni kadar koji će doprinijeti boljim uslovima.
„Doktori koji rade na neonatološkim odjeljenjima intenzivne i poluintenzivne njege čine sve što je u njihovim mogućnostima kako bi pomogli prijevremeno rođenim bebama. Ali nažalost sve je veći broj prijevremenih poroda i zato bi trebalo biti više zaposlenih na ovim odjeljenjima”, govori Stefani, te dodaje da najviše nedostaje kadra koji bi pružio psihološku podršku roditeljima prijevremeno rođenih beba.
„Na mame se u ovim situacijama vrlo često zaboravi, a one su te koje prolaze sve teške trenutke sa svojim bebama”, objašnjava nam ona.
Udruženje “Mrvice” postoji jako kratko, ali sa obzirom na energiju i hrabrost koje ove majke i njihovi borci imaju, svojim radom i saradnjom sa doktorima nastojaće da doprinesu porastu broja dobijenih bitki.
[post_ender]
