Robotizacija na našim prostorima još uvijek nije isplativa

0

U sklopu Festivala nauke, koji se sutra završava sutra u Banjoj Luci, razgovarali smo sa Kostom Jovanovićem, inžinjerom modeliranja i upravljanja čovjekolikim robotima. Jovanović je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu 2009. godine, gdje trenutno radi kao asistent, ali je i na doktorskim studijama. Uz to, angažovan je na evropskom projektu najnaprednijeg robota Eccerobot. Upravo s tom temom smo započeli naš razgovor.

• Ecce robot je robot između čovjeka i humanoida. Recite nam nešto više o tom projektu.

Jovanović: To je bio jedan veliki evropski projekat koji je trajao nešto više od tri godine, a učestvovali su Univerzitet Sussex u Engleskoj, Tehnički univerzitet u Minhenu, Univerzitet u Cirihu, francuska firma Robot studio i Elektrotehnički fakultet u Beogradu. Tokom te tri godine smo napravili robota koji se zove Ecce robot i koji je nešto najpribližnije ljudskom organizmu. Svi humanoidni roboti danas su, kako mi to kažemo, antropomorfni, odnosno, njihov izgled liči na čovjeka ali ono što se nalazi ispod oklopa nije ni blizu ljudskom organizmu. A ovaj robot je baš pravljen da se pomoću vještačkih materijala sklopi čitav skelet.

• Taj robot još uvijek nema donje ekstremitete. Hoće li ih dobiti?

Jovanović: Da, i to će biti, nadamo se, ukoliko EU prepozna značaj projekta. Mislim da su ove tri godine bile dosta uspješne i sad očekujemo finansiranje za produžetak projekta, kad je planirano da mu se dodaju noge. Praktično je to ono što humanoidne robote čini drugačijim od ostalih inteligentnih mašina. To je plan za neki sljedeći period.

• Gdje je on do sada bio izložen?

Jovanović: Osim u Beogradu, on je bio u Americi, Japanu, Kini, Indiji, Njemačkoj, Mađarskoj, Belgiji. Ono što je fascinantno za ovog robota je to što je on zapravo i zamišljen kao robot za interakciju sa čovjekom. Dakle, on je namijenjen da bude u ljudskom okruženju, i iz tog razloga, svi ti njegovi pokreti mu omogućavaju bezbjednu interakciju sa čovjekom. On ne može povrijediti čovjeka, izgleda simpatično, te ljudi rado prilaze i gledaju ga, rukuju se sa njim.

• U sklopu festivala vidjeli smo i Nao robot. Možete li nam i o njemu nešto reći?

Jovanović: Nao robot je robot francuske kompanije „Aldebaran robotiks“ i to je platforma za istraživanje i edukaciju. To je robot koji je dostupan svim fakultetima i institutima i on se kupuje komercijalno. Mi smo u Beogradu za sada nabavili jednog robota koji je na institutu Mihajlo Pupin te studenti Elektrotehničkog fakulteta imaju mogućnost da sa njim rade. Mi se nadamo da ćemo uskoro kupti još jednog. To je platforma koja je relativno dostupna i, u poređenju sa drugim platformama, jeftino se može kupti, da bi se na njoj obučavali ljudi.

• Koliko košta jedna platforma?

Jovanović: Naravno, kao i automobil, zavisi od nivoa opreme, od senzora, od mogućnosti koje su mu date, ali može da košta, recimo, od nekih 12,13 hiljada do 20 hiljada eura. Generalno, sredstva za svu opremu koja se nabavlja dolaze iz projekata, što evropskih, što domaćih.

• Kakva su predviđanja u robotici, kada ćemo imati robote kao asistente?

Jovanović: U odnosu na to kako su ljudi prognozirali, predviđanja u humanoj robotici već kasne za nekih pet do deset godina. Zato se sad niko od robotičara ne bi usudio da baš tačno kaže kada ćemo imati ovakve robote. Ono što je neminovnost je da će oni jednoga dana sigurno biti u široj upotrebi.

• Hoće li roboti zamijeniti ljude? U industriji se oni već koriste?

Jovanović: Što se tiče industrijskih robota u razvijenim zemljama kao što su Njemačka, Japan, više ne postoji nijedan posao, od proizvodnje automobila, do proizvodnje i pakovanja lijekova, koji je mogao da bude robotizovan, a da ga oni već nisu robotizovali. Ako se uzme u obzir koliko u takvim državama košta jedan radnik, koliko košta da se pokriju njegove tri smjene i ostali troškovi… Sa druge strane, imamo robota koji može da se kupi i da se obuči za jedan takav posao, a njegovo održavanje je minimalno. Računica je prosta. U našim državama imamo taj problem što niko nije spreman i niko nije sposoban da investira na duže staze. Mi imamo jeftinu radnu snagu i stoga nam robotizacija još uvijek nije isplativa.

• Znači, na našim prostorima nećemo uskoro imati mnogo robota?

Jovanović: Ono što je sigurno da će ih biti sve više, ali s obzirom da ih sad ima vrlo malo to i nije tako teško postići. U Beogradu smo nedavno organizovali jedan festival „Dani budućnosti“ čija je tema bila robotika. Tokom tri nedelje smo imali radionice za osnovce i srednjoškolce, imali smo predavanja koja su bila u vezi sa robotikom. Na konferenciji za novinare je robot Nao pričao sa novinarima. Kada su ga, između ostalog, pitali da li je on jedini humanodni robot u Srbiji, on je rekao “da, jesam i mnogo sam tužan zbog toga”.

• Da li su mladi zainteresovani za nauku o robotima?

Jovanović: Robotika kao nauka je izuzetno atraktivna. Ono što je dosta bitno reći za robotiku je to da je ona jedna izrazita disciplina, nauka koja nije samo jedna oblast, jer sadrži i elektotehniku, automatiku, upravljanje, programiranje, energetiku, telekomunikacije, mašinstvo, pa i biomehaniku, bilogiju. Svi naučnici i svi koji se interesuju za ove stvare, mogli bi naći svoje mjesto u robotici, kao što je recimo ovaj projekat o kojem smo pričali.

• Možete li nam reći kratku istoriju robotike u Srbiji, kako je sve počelo?

Jovanović: Ova nauka u Srbiji je jedna od rijetkih nauka koja je prepoznatljiva na svjetskom nivou. Ako pitate koja je to nauka kojom se Srbija može pohvaliti to bi svakako bila robotika. Razlog za to je beogradska škola robotike koja je još šezdesetih godina prošlog vijeka počela sa istraživanjima na institutu Mihajlo Pupin. Profesor Miomir Vukobratović i profesor Rajko Tomović mogu se pomenuti kao začetnici robotike. Profesor Tomović je napravio prvu mehaničku šaku koja je mogla da se stiska u pesnicu, da se skuplja sa otvorenim prstima, to su neka dva osnovna pokreta koja šaka izvodi. To je bila prva vrsta te šake u svijetu i ona je bila izložena u Muzeju tehnike u Bostonu. Sa druge strane, profesor Vukobratović, koji je i osnivač te beogradske škole i robotike na institutu Mihajlo Pupin, on je postavio teoriju takozvane „tačke nula momenta“. Danas je koriste svi humanoidni roboti. Bez tih naših naučnika današnji humanoidni roboti ne bi bili to što jesu. I najsavršeniji robot koristi taj algoritam tačke nula momenta. Naravno, oni su unapređeni, modifikovani, ali bazično su te teorijske osnove iz institiuta Mihajlo Pupin, na koju se svi naučnici pozivaju. Dakle, naša robotika ima lijepu tradiciju.

 

 

eTrafika.net – Milica Pralica/Jovana Savanović

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.