Sveznalica, autentični mudrac i Orfej našeg doba, najbolji su epiteti kojima je na Vikipediji opisan novinar i književnik Radivoj Raša Popov. U vrijeme prikazivanja serijala “Fazoni i fore” bio je pomalo svačiji djed. Danas, kad uveliko gazi devetu deceniju i dalje je nenadmašni pripovjedač i humorista, kome ne nedostaje ni lucidnosti ni elana.
Ništa čudno, ako se zna da je već u trećoj godini, zahvaljujući ocu, listao enciklopediju “Sveznanje”, a sa devet prvi put pročitao Dositejev “Život i priključenija”. Danas, mnogo decenija kasnije, ovjenčan je nagradom koja nosi ime ovog prosvetitelja.
Intelektualno je sazrijevao uz Makavejeva, kao književnik kada mu je “selektor” bio Vasko Popa u “Poslednjoj šansi” na Tašmajdanu, odakle su kretale najljepše ideje. Iz njih su nastale nezaboravne emisije za djecu “Neven”, “Šešir bez dna”, “Radost saznanja”.
Iako je više volio istoriju, Popov se opredijelio za studije književnosti u Beogradu. Novinarsku karijeru počeo je u novosadskom Dnevniku, a radio u listu “Mladost”, u Radio Beogradu, u Televiziji Beograd. Bio je lektor za srpskohrvatski jezik u Londonu, Birmingemu i Notingemu i glavni urednik izdavačke kuće “Matica srpska”. Oženjen Radojkom, profesorkom književnosti. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja, najskorija nagrada za životno djelo “Dositej Obradović”.
Danas, čika Raša, koji je voljom za ljepotom života dva puta uspio da savlada kancer, koji se trudi da ignoriše dijabetes, a da smijehom i perom napaja dušu, za„Bilje i Zdravlje“ otkriva dio svojih životnih priča…
Kakav je bio osjećaj primiti nagradu koja nosi ime Dositeja Obradovića?
To je bilo neobično laskavo, bio sam iznenađen, nisam očekivao tako veliko priznanje. Do sada sam dobijao male nagrade za dječiju literaturu, ovo je prva kapitalna nagrada koja me čini javnom ličnošću.
Ko su Dositeji našeg doba?
Dobitnici nagrada na matematičkim olimpijadama. Nisu iz književnosti, ali su iz carstva inteligentnih ljudi.
Šta je starije: vaše druženje sa knjigom ili sa djecom?
Sa djecom, jer sam imao dva starija brata. Nisam bio tip vođe, čak ni kada sam bio urednik, nisam se dobro osjećao kao zapovednik, kontrolor.
Kojoj knjizi iz djetinjstva i danas volite da se vratite?
Imam šezdesetak knjiga iz tog perioda… Draga mi je uvijek bila “Knjiga o sportu” Ljubomira Vukadinovića, sportskog novinara. Izdata je 1936. godine, otac mi je kupio, a ja sam je pročitao najmanje 15 puta. Kada sam pisao svoju knjigu o sportu “Neobične priče o sportistima sveta i Srbije” posvetio sam je Vukadinoviću, jer je bio moj učitelj i inspirator.
Jedno poglavlje knjige posvećeno je i Novaku Đokoviću…
U knjizi sam o Đokoviću rekao: “Kad Novak pobjeđuje, bolesnici ozdravljaju.” Kada sam dva puta operisao rak, najveću radost mi je pričinjavala Novakova pobjeda. Novaka treba propisivati kao lijek u svakoj terapiji.
Bili ste junak djetinjstva mnogih generacija. Ko je bio “heroj” vašeg doba?
Heroj moga doba, apsolutni uzor i idol bio je mamin stric Radivoj Ubović. Po njemu sam dobio ime. Bio je plemenita, genijalna osoba, govorio je 16 jezika, čak i kečua i guarani. Pred Prvi svjetski rat napustio je Prag, gdje je diplomirao gradnju željeznica i brodom otišao u Argentinu. 1916. godine bio je u postojbini Inka, gdje su ga smatrali božanstvom.
Vjerujete li da je ime sudbina?
Apsolutno, čudna je i nepogrešiva psihologija imena. Ja se ponašam kako ime kaže: radujem se, rad sam da radim, dajem.
Rođeni ste u vrijeme velike ekonomske krize 1933. godine. Je li bilo lakše preživjeti tada ili danas u krizi morala?
Tada je dinar bio veliki kao točak, kriza se nije rješavala inflacijom. Uvijek je bilo dobrih i loših ljudi. Sada se svijet vratio vjeri i to daje nadu da ćemo o(p)stati…
U supruzi ste imali veliku, iskrenu, duboku ljubav “za cijeli život”. Kako danas gledate na opšti sunovrat porodičnih vrijednosti?
Kad vidim na ulici oca kako nosi bebu, nasmiješim se od radosti i blaženstva. To su pravi ljudi. Oni čuvaju svetinju porodice, jer su dobri očevi. Kad majka nosi bebu, to se podrazumijeva. Unoseći birane misli Marije Montesori u svoju knjigu saznao sam da za razliku od muškaraca žene posjeduju izvanredan dar za planiranje i organizaciju. Obično se misli da su glavni planeri u društvu muškarci, a to je zabluda. Ona i porodicu drži na okupu, njeguje je, podiže.
Učili su nas da je važno biti bogat duhom. Šta mislite ko je danas bogat čovjek?
Po mom osjećanju bogatstvo se stiče uzurpiranjem para od drugih ljudi i od društva. Često iza bogatstva stoji prevara i podvala, tako da ja ne mogu da uvažavam bogataše. Duhovna bogatstva više mi vrijede od materijalnih, što se vidi po mojoj modi “apa drapa”: kupujem u prodavnici starih stvari i često se osjećam kao partizan – nosim odela pokojnih Nijemaca.
Da li nam se i nacija zagubila negdje u tranziciji?
Imena su odgovor. U vrijeme monopolskog društva i takozvanih prisilnog internacionalizma mi novinari kad pišemo “napisano srpskim jezikom”, morali smo da stavimo, “našim jezikom.” Sada se imenuje srpska zastava, srpski grb, srpski teniser…
Vaša djeca nisu se latila pera: sin Bojan je sveštenik u Moskvi, kćerka Dijana ikonopisac…
Bojan je sveštenik, ali i čovjek od pera, veoma mudar. Po kanonima pravoslavne crkve umjesto on meni, ja njemu moram da se obratim sa “Oče”. Kćerka je u Beogradu, voli ikonopis i divno ga radi, a moj dom krasi ikona Svetog Stefana, kog slavimo. Imam troje unučadi i najstarija Maša (Marija Popova Filips), koja živi u Melburnu, unijeta je u knjigu srpskih pisaca u rasejanju. Priznajem, poezija joj je bolja od dedine.
Kada vas sjećanja vrate u djetinjstvo, šta vas prvo tamo sačeka? Koje slike rodnog Mokrina?
Ležim bolestan od difterije, a dvije glave, krupniji i sitniji dječak zaviruju kroz odškrinuta vrata. Ne smiju da uđu, ni da mi priđu, da se ne zaraze. Moja braća Duško i Laza, radoznali, a ja očajavam. Pamtim kao da je juče bilo.
Dugo ste radili informativni i dječiji program na televiziji. Danas smo, čini se, uskraćeni za takve vrijednosti.
U ona prosvetiteljska vremena, 1980. godine, Bajford je snimio “Neven”, a Biserka Pejović po strogoj instrukciji stvorila obrazovni program za djecu “Kockica”. Ršum je prošle godine obnovio “Fazone i fore”. Nije sve propalo, ima mnogo više malih sveznalica nego što mislimo.
Može li se stalna potraga za srpskim političkim mesijom uporediti sa vašim davno napisanim “Novim čovekom sa Cvetnog trga”? Postaje li se “nov” i drugačiji preko noći?
Bio sam koautor Dušana Makavejeva. Rugali smo se zamisli ultralevičara da se revolucijom stvara novi čovjek, koji nije zavidljiv, pakostan i sebičan, već milosrdan, kao hrišćanin. Trebalo je iz kolevke ateizma stvoriti darežljivog dobroćudnog čovjeka. To je bilo nemoguće: prvo, kolijevka mu je bila pogrešna, a i nemoguće je izmijeniti prirodu čovjeka datu rođenjem. I danas ima mnogo dobrih, plemenitih ljudi, kojima se po glasu i po intonaciji pozna da su – novi ljudi.
Makavejev ima upečatljivo mjesto u vašem životu…
Bio je najbolji student psihologije, čitao je cjelokupnu modernu psihologiju, a volio je da pročitanu knjigu priča prijateljima. Ja sam bio taj kome je pričao i kad sam rekapitulirao svoj život, shvatio sam da sam uz književnost završio i fakultet – Dušan Makavejev, fakultet ekskluzivne egzistencijalne psihoanalize i psihologije. Dobro je imati druga koji čita vrijedne knjige i pripovijeda ih. To je veliko blago.
Koji vas moto vodi kroz život?
Trebalo bi da bude: “Manje brbljaj”, ali ne držim se toga. Najteže trenutke u životu doživio sam zbog toga što nisam znao da skratim jezik.
Po čemu je čika Raša pravi “Lala”?
Moja pokojna žena Radojka, u vrijeme dok smo živjeli sa mojom porodicom, otkrila je šta je glavno lalinsko: kada im prijeti opasnost skreću pažnju na nešto sasvim sporedno.
Jednom prilikom ste mi rekli da ste u četvrtoj fazi svog bitisanja na planeti. U čemu je ljepota života?
Moja najnovija knjiga pjesama zove se “Život je sladak, brate, ko bi želeo na groblje da ga prate.” U Londonu sam vidio taj natpis. Treba naći zadovoljstvo u malim stvarima.
Imate li omiljenu biljku, čaj, zdrave navike?
Od ljekovitih cvjetova najviše mi se dopao dragoljub. O toj biljci više sam saznao za svoju seriju “Šešir bez dna”, da je donijeta iz Amerike, a da smo joj mi dali ovo lijepo ime. Ne pijem čajeve, pijem bikarbonu sodu koju dobijam iz Brisela.
Je li danas usud biti intelektualac u Srbiji?
Nestao je čuveni beogradski liberazlizam, pojavile su se desničarske diktatorijalne spodobe, pa danas intelektualcu ne prijeti ideološka komisija Saveza komunista, već razni opskuranti. Još u moje vrijeme bilo je primjetno da visoki intelektualci dolaze iz provincije, da provincija rađa genije.
Kada ste se i gdje osjećali ponosno, uzvišeno?
U Studenici kada sam vidio sarkofage u kojima leže Stefan Nemanja i Stefan Prvovenčani. Oduševila me je dalekosežnost srpske države i civilizacije. Bio sam pun ponosa što sam rođen na ovim prostorima. Nedavno, u 83. godini konačno sam pročitao Ćopićev “Prolom” i plakao kao kiša, jer sam bio fasciniran veličinom tog djela i autora.
Bilje i zdravlje