Dok cijene namirnica rastu a standard opada, sve više Banjalučana pomoć traži u javnim kuhinjama. Trenutno se na području grada obroci dijele na šest punktova, što je nedovoljno da zadovolji potrebe svih gladnih.
Posljednjih osam godina Ljubica Krivošija (67) svaki vikend provodi volontirajući u javnoj kuhinji udruženja “Mozaik prijateljstva”. Rutina je manje-više ista, subotom naveče zajedno sa koleginicom Bojom Jovičić dolazi u kuhinju na Mejdanu gdje pripremaju hranu za nedjeljni obrok. Najčešće sve same rade, iako nekada dođu i volonteri, koji su najpotrebniji kada se sprema jelo sa krompirom, jer one ne bi uspjele oguliti 120 kilograma krompira za jedno veče. Kada smo ih posjetili, na meniju je bio pasulj. Dok su razgovarale sa nama, kuvarice su očistile 25 kilograma pasulja, 10 kilograma luka i 10 kilograma mrkve. Sve to se pripremilo za kuvanje u nedjelju ujutro. Ljubica i Boja nedjeljom ustaju oko četiri sata i dolaze u kuhinju, te pripremaju hranu u loncu od 150 litara. Pored šporeta se nalaze male stepenice na koje se moraju popeti kako bi mogle miješati hranu. Nerijetko se skuha još jedna šerpa hrane, jer kako kažu, gladnih ima.
Za razliku od drugih javnih kuhinja, Mozaikova radi samo nedjeljom. Najviše ljudi dolazi lično po obrok, a jedan dio hrane se vozi nepokretnim korisnicima na kućnu adresu. Takođe, obrok nedjeljom u devet sati bude serviran i u prostoriji MZ “Obilićevo”.
“Neki dođu već u pola 7, pa im podijelimo ranije ako je obrok gotov. Ovdje postavimo sto za 20 ljudi, pa se oni smjenjuju, a hrana se razvozi i po terenu. Desi se da nam nestane obroka. Prošli put me zove jedna žena, kaže da joj nije dovezena hrana. Desilo se da je nestalo i kod čovjeka koji razvozi i kod nas, a ona jadna ostala bez obroka”, govori nam Krivošija.
Mozaikova kuhinja se finansira prvenstveno od donacija, te putem prikupljanja hrane u supermarketima i školama. Lista korisnika postoji, ali je njena uloga svedena na minimum.
“Dođe i ljudi mimo liste, mi nemamo vremena njih kontrolisati, jer moramo sve pripremiti i postaviti, poslije njih oprati suđe i sve očistiti. Bude velika gužva, kad ljudi uđu u devet sati sve prođe za 20 minuta”, navodi Krivošija, te dodaje da postoji i određen broj ljudi koji zloupotrebljavaju ovu pomoć.
“Ima i njih, nije im potrebno, a dolaze i pronalaze mane svemu. Onaj kome je potreban obrok bude sav sretan što se najeo i zahvali se. Neki stariji ljudi samo jednom sedmično pojedu kuvani obrok, a ima i onih koji su u potrebi, ali ne dolaze zbog stida. To me baš zaboli, kad vidim da nemaju, a ne dolaze.”
Kada je u pitanju opstanak ove kuhinje, kriza je bilo. Potrebe rastu, a sredstava je sve manje. Krivošija kaže da se trude na sve načine, ali čak i odlazak na pijacu dođe kao prošnja kada pitaju da namirnice pazare jeftinije. A kilogrami i kilogrami prođu kroz lonac. Tako je za pripremu jednog obroka potrebno 50 kg riže, 100 kg kupusa, 25 kg pasulja ili 120 kg krompira. Trenutno se najviše prave makarone, jer su najjeftinije. Njih bude oko 17 kg. Mesa slabije ima, nekad kobasice u pasulju ili pileća poleđina uz krompir. Sagovornice nam pričaju da se korisnici čude kako je uvijek sve isto začinjeno, a one kroz smijeh govore da tu nema neke filozofije, jer u lonac od 150 litara ide kilogram soli, kilogram vegete i tri litre ulja.
Jedanaestu godinu zaredom “Mozaik prijateljstva” uz pomoć donatora organizuje Božićnu večeru, za koju se između ostalog pripremi više od 1.200 sarmi. Tada je pomoć volontera naročito potrebna, a kako pomoći i više detalja o Božićnoj večeri možete pročitati na linku.
Najveća kuhinja je ona u sklopu Crvenog krsta. Broji 435 korisnika, koje određuje Centar za socijalni rad, pravi im socijalnu kartu i po obradi svakog korisnika šalje preporuku za izdavanje kartice. Iz Crvenog krsta nam govore da su potrebe stanovništva daleko veće, da su zahtjevi za uključivanjem u kuhinju porasli, kao i cijene namirnica, ali ne i pomoć koju dobijaju od Grada. Svi obroci pripremaju se u kuhinji Crvenog krsta, a 170 ih se odvozi na punkt u Boriku gdje jedan dio korisnika dolazi po hranu, kaže nam sekretar Crvenog krsta Željkica Ilić.
“Ima potrebe za punktovima i u udaljenim naseljima. Nekada smo imali i u Domu Rada Vranješević jedan punkt, tražili su ljudi da se postavi i u Zalužanima, na Starčevici… Potreba sigurno postoji, jer ima ljudi koji dolaze čak i iz Potkozarja po obrok, ali mi smo tu nemoćni. To su dodatni troškovi, Grad to nije prihvatio kada smo nudili”, navodi ona.
Hranu pripremaju dva kuhara i dva pomoćna radnika. Obrok se dijeli svakim danom osim nedjelje i uvijek je to kuhano povrće sa mesom. Subotom korisnici dobiju pola hljeba za nedjelju i konzervu, ukoliko je bilo donacija.
“Svaki dan je drugačiji jelovnik. Kada kuvamo pasulj, njega ide 40 kg, slanine 29 kg, kao i luka i mrkve. Srijedom bude grašak, tu bude i krompira, mrkve, luka i 23 kg hrenovki. Onda još jedanput imamo grašak, 40 kg njega sa kobasicama. Petkom imamo mahune i nekad bude riža i oko 24 kg junetine. Subotom su makarone sa sirom, 40 kg sira i 40 kg makarona. Kada pravimo makarone sa faširanim mesom stavljamo po 24 kg i jednog i drugog. Svaki dan dobije se pola hljeba za jedan obrok”, prepričava nam kuharica Crvenog krsta.
Na punkt u naselju Borik po obrok je došao i 55-ogodišnji gospodin, koji nam je rekao da se već 20 godina hrani u javnoj kuhinji. Nezaposlen je i živi u blizini sa porodicom.
“Ovo varivo koje dobijemo je osnovno, pored toga trebamo kupiti salame, pašteta, nareska ili tako nečeg. Samo od ovoga se ne može preživjeti. Ne primam nikakvu pomoć, živim od ovoga i nešto pomalo radim, cjepam drva, kanale kopam, istovaram kamione… Svaka hrana je dobra, ja ne biram, ali tokom posljednjih mjeseci je stvarno dobra, valjda dodaju još začina”, govori nam on, i dodaje da ne posjećuje druge javne kuhinje, a da se nedjelja pretrpi i sa manje hrane.
Nakon njega razgovarali smo sa jednom gospođom koja se u javnoj kuhinji hrani posljednje tri godine, otkako je ostala bez posla.
“Hrana je dobra, ali bih preporučila da smanje kuvanje. Bilo bi dobro ako se mogu uvesti voće i mliječni proizvodi, nekada da bude mlijeka ili pavlake. Ako je ikako moguće da se tako napravi”, rekla nam je ona žureći kući.
U sklopu Muslimanskog dobrotvornog društva “Merhamet” takođe djeluje javna kuhinja. Jedan topli obrok svaki dan osim vikendom ovdje dobija 170 korisnika. Postoji i dostava za starije i nepokretne. Kako iz “Merhameta” kažu, ne dešava se da neko dođe i traži obrok, a da ga ne dobije, ali i da su potrebe ljudi veće, te da da ih sve više traži da se uključi u javnu kuhinju. Društvo zbog nedostatka finansijskih sredstava listu korisnika ne može povećati.
“Imamo svoje kriterijume prema kojima ljudi dolaze na spisak za korisnike javne kuhinje. To su većinom ljudi sa manjim primanjima i bez primanja, koji se nalaze na birou. Desi se da tu bude i neko ko ima veća primanja, odnosno među bolesnim ljudima, tako da se mora i njima izaći u susret. Nema puno djece koji su indirektni korisnici kuhinje, možda do desetak njih. Većinom su to ljudi srednjih godina ili odrasle osobe”, govori nam Ifeta Kurgašević iz banjalučkog “Merhameta”.
Rad ove javne kuhinje dijelimično finansira Gradska uprava, a pomoć stiže i u vidu donacija hrane, najčešće od građana iz dijaspore.
“Ukoliko se desi da neko dođe ko nije na našem spisku i zatraži obrok, mi mu udovoljavamo. Nije lako doći u javnu kuhinju i reći da si gladan. Ako nema toplog obroka, mi ćemo mu napraviti barem sendvič, da ne bismo čovjeka vratili jer to je njemu zadnji adut. Mi smo ipak humanitarna organizacija, bavimo se tim poslom, moramo da udovoljimo svakom čovjeku bez obzira da li je on naš korisnik ili nije, jer to i jeste humanost”, ističe Kurgaševićeva.
Korisnici Caritasove javne kuhinje su isključivo osobe koje su u kućnoj njezi sa vrlo lošim zdravstvenim stanjem. Njih ima između 15 i 20, a obrok im se nosi kući. U kuhinji “Sestara Majke Tereze” dnevno se hrani između 60 i 80 osoba. Sa sestrama nismo mogli razgovarati o njihovom radu, jer za to one moraju imati dozvolu Vrhovne sestre iz Kalkute. U redu za obrok zatekli smo gospođu Vinku koja ističe da je zadovoljna pomoći koju dobija od sestara.
“Mi dolazimo ovako svakog dana, sem četvrtka. Već treću godinu sam tu, ne idem u druge javne kuhinje. Nemam penziju niti bilo kakva primanja i zato moram ovdje dolaziti. Sestre kuhaju raznovrsno, svaki dan je nešto drugo. Spremaju kupus, pasulj, makarone, pire krompir… Za Božić uvijek bude malo obimniji ručak”, govori nam ona.
Revizija korisnika
Centar za socijalni rad u narednom periodu planira da napravi kompletnu reviziju i sredinom januara 2016. obiđe sve korisnike javne kuhinje. Iz Crvenog krsta nam govore da oni nemaju validnih podataka kada je u pitanju zloupotreba od strane korisnika.
“Mi imamo informaciju samo o broju obroka. Dođe čovjek sa određenim brojem obroka i mi izdajemo karticu”, govori nam Ilićeva, dok nam iz Centra za socijalni rad saopštavaju da zloupotreba postoji od strane određenih lica koji imaju veću penziju ili su sklopili ugovor sa trećom stranom o doživotnom izdržavanju.
Kako kažu, stručni radnici Centra rade na usklađivanju lista korisnika Crvenog krsta, Merhameta i Rimokatoličkog župnog ureda, kako bi se otkrile zloupotrebe i omogućilo korištenje obroka licima koja su na čekanju.
Ko ostvaruje pravo na uslugu javne kuhinje?
“Pravo na uslugu javne kuhinje mogu ostvariti korisnici prava na novčanu pomoć, hronično oboljela lica, beskućnici, kao i sva lica za koja se na osnovu priložene dokumentacije i stručnog uvida u porodične i lične prilike u kojima lica žive, procijeni da su ispunila uslove za ostvarivanje pomenutog prava. Proceduru i način ostvarivanja prava na uslugu javne kuhinje utvrđuje JU ‘Centar za socijalni rad’, u skladu sa Zakonom”, navode nam iz Centra, te dodaju da trenutno imaju na čekanju šest zahtjeva korisnika koji su u stanju potrebe za obrokom u javnoj kuhinji.
eTrafika.net – Anja Zulić, foto – Vanja Stokić
