Prvačići uče znakovni jezik da bi komunicirali sa drugom iz razreda

0

U sarajevskoj Opštini Novi Grad dešava se nešto nesvakidašnje – u Osnovnoj školi “Osman Nakaš” održava se kurs znakovnog jezika, koji pohađaju svi zbog jednog, ali i jedan zbog svih. Radi se o prvačiću Zejdu Ćoraliću koji gotovo da ne čuje i otežano govori. Uskoro mu to neće biti problem jer će svi kojima je okružen znati njegov maternji jezik – znakovni.

Zejd Ćoralić gotovo u potpunosti ne čuje od rođenja. Pomaže mu slušni aparat, ali ni to za uspješnu komunikaciju nije dovoljno. Zbog toga što nema razvijen sluh, razvoj govora mu je takođe usporen. Međutim, njegova potreba za komunikacijom nije ništa manja nego kod njegovih vršnjaka, šestogodišnjaka. Bar onih iz razreda. Radi se o prvom razredu Osnovne škole “Osman Nakaš” koji vodi učiteljica Sanela Ljumanović. Ona je među najzaslužnijima da dijete radosno odlazi u školu, sudeći prema riječima Zejdove mame Mirzane.

“Prvi susret s učiteljicom je bio u aprilu. Zejdu su se odmah svidjele učiteljicine crvene čizme i narandžastozelena haljina, pink kosa… S učiteljicom smo obišli učionicu i njemu se jako svidjelo. Rekli su nam da bez obzira na njegovu gluhoću, mi ćemo ga rado primiti u našu školu, a učiteljica će s oduševljenjem biti njegova učiteljica. Nismo nimalo pogriješili oko izbora škole. Dapače, veoma smo sretni što imamo učiteljicu kao što je Sanela. Ona je Zejdu kao druga majka.”

Zasluga učiteljice Sanele je i animacija roditelja da svi na neki način promišljaju kako što više Zejda uključiti u nastavni proces, ali i generalno poboljšati odnose sa svima s kojima provodi vrijeme, kako u školi tako i van nje. Tako su došli na ideju da organizuju kurs znakovnog jezika, što su svi roditelji prihvatili. Kurs će dva mjeseca (do zimskog raspusta) pohađati učiteljica i svi učenici, a ako bude potrebe, produžiće još mjesec dana. Cilj je da svi učenici nauče znakovni jezik, a Zejd još i čitanje s usana, jer svaka riječ izgovorena znakovnim jezikom praćena je i govorom.

Osim na tom planu, solidarnost se pokazuje i plaćanjem kursa. Cijena kursa je 20 KM za mjesec dana po osobi. Cijena nije velika, ali ima roditelja koji to ne mogu da plate. Za njihovu djecu plaćaju oni koji mogu. Niko ne zna ko ne može da plati, čak ni oni koji za njih plaćaju. Takođe, ne znaju se ni imena onih koji plaćaju. Niko, izuzev učiteljice. Riječ je o maksimalnom povjerenju koje učiteljica uživa kod roditelja. Ona je, naravno, tim povjerenjem zadovoljna.

Učiteljice i učitelji uvijek pokušavaju da budu na nivou djece kako bi im što bolje prenijeli znanje. Ovdje je to doslovno. Bez ikakvog predznanja, s učenicima učiteljica usvaja nešto novo.

“Ja sam oduševljena i osjećam se kao malo dijete, a posebno je zabavno što sad ja s mojim učenicima sjedim u klupi, ja sam tu samo učenik više i učim zajedno s njima, napredujem zajedno s njima, griješim, pa se ispravim, dakle, sve što podrazumijeva učenje.”

Ipak, ona brže usvaja gradivo i uvijek nalazi vremena da pred novi čas kursa s učenicima ponovi ono što su učili na prethodnom. To nije problem jer su djeca motivisana da uče znakovni jezik. Takav je utisak Zejdove mame:

“Dosta bolje komunicira znakovnim nego verbalnim načinom komunikacije. Znakovnim jezikom uspostavljamo komunikaciju s njim. Djeca u školi me pitaju kako će reći nešto Zejdu, da im ja pokažem rukama kako će to uraditi, a posebno jedan dječak, kojeg Zejd jako voli, Tarik. Jedno divno odgojeno dijete. Svaki dan me pita, a teto kako ću ovo ili ono reći Zejdu.”

Djeca učenje znakovnog jezika doživljavaju kao nešto samorazumljivo, nema potrebe da se tu bilo šta objašnjava. Uglavnom, od svih ćete čuti isti odgovor, da im je zanimljivo. Svako od njih je dobio novo ime, koje je lakše znakovnim jezikom opisati. Uma, na primjer, nosi naočale, pa ako želite Zejda da uputite na nju ili da o njoj nešto kažete, vi, jednostavno, prstima napravite sebi naočale. Vedad obožava motore. Zejd će nepogrešivo znati da je o njemu riječ ako ruke stavite u položaj kao da vozite motor. Govoriti njihova imena znakovnim jezikom, prepoznavati se kroz njih, urnebesno im je zanimljivo. A kroz to nauče i mnogo drugoga iskazati na znakovnom jeziku. Znaju, naravno, da je to sve zbog Zejda, ali cijelu priču prihvataju i kao svoju jer Zejd je njihov, prije svega, dobar drug. To je njih četvero i pokazalo na znakovnom jeziku. Svako od njih je bio jedna riječ: “Zejd”, “naš”, “dobar”, “drug”.

Od djece dosta nauče i neki roditelji. Đema Voloder-Nadarević kaže da su zahvaljujući njenoj kćerki koja pohađa kurs svi ukućani naučili sve znakove.

“Sad ponekad moramo duže čekati na odgovor kad je nešto pitamo jer ona želi da nam kaže na znakovnom”, kaže sa simpatijama.

Neki i ne nauče, jer dijete nije u toj mjeri zainteresovano da u kući o tome priča. Takav je slučaj u porodici Abdić. Adnan i Dijamelena, roditelji dječaka koji pohađa kurs, to i ne smatraju toliko važnim. Za njih je najvažnija solidarnost.

“Mislim da je važnije razvijanje tog osjećaja solidarnosti i ljudskosti kod djece od samog časa znakovnog jezika”, kaže Dijamelena.

Postoje i pragmatični motivi. Tako mala Nejla svojoj mami kaže:

“Morate svi znati znakovni jezik. Ne znate vi gdje sutra možete otići i da vam treba. Nećete znati kako se zovete. Eto, mama, pošto ti nosiš šnale, neka ti bude to ime.”

Kad bismo priču proširili na cijeli obrazovni sistem, nijedna gluha osoba ne bi imala komunikacijskih problema. Pitanje je, više retoričko, da li u školama ima prostora za uvođenje znakovnog jezika, barem kao izbornog predmeta. A ako nema, da li onda ima sadržaja koje bi znakovni jezik mogao zamijeniti, a da zamjena bude od koristi?

Zejd, prvenstveno zahvaljujući kursu i tome koliko kurs doprinosi njegovoj socijalizaciji, s radošću ide u školu te se u potpunosti samostalno za nju pripremi. To nije bio slučaj s nekim od prethodnih rehabilitacijskih programa, na koje ga je majka, prema njenim riječima, morala tjerati. Ići u specijalizirane ustanove znači biti stigmatiziran, a u slučaju Zejda i njemu sličnih to je tako lako izbjeći.

Skolegijum.ba – Amer Tikveša

Ombudsman Plavi telefon Nova generacija

Zdravo da ste Za svako dijete Djeca svjetlosti

Ostavite komentar