Slobodan svijet je pobijedio, Džesi je pobijedio u ime slobodnog svijeta. I to je zvanična verzija, koju mi znamo. Koju su, neki moćnici, odlučili da mi treba da znamo. Ali, ono što ne znamo je da je, isto onoliko koliko je Ovens porazio i ponizio zlosutnog Hitlera, on bio osramoćen od strane američke države – Frenklin Delano Ruzvelt, tadašnji predsjednik SAD, odbio primiti tamnoputog atletičara, jer se plašio reakcije određenih slojeva društvana to u jeku predizborne kampanje. Tako je heroj, koji je Americi donio najbolju moguću reklamu, žrtvovan zarad par glasova.
Ovens je pred kraj svog života izjavio da je bolji tretman imao u nacističkoj Nemačkoj nego u svojoj domovini. Kao crncu u SAD bila su mu uskraćena mnoga građanska prava, dok je u Njemačkoj imao ravnopravan tretman sa svim ostalim sportistima.
I tako su, dobrih 44 godine do smrti, čovjeka koji je ismijao najmoćnijeg diktatora ikada, ismijavali rođena otadžbina i sistem.
Džesi Ovens – pobjedio je rasizam, segregaciju i jednom prisjećajući se Berlina konstatovao: “Nisam se rukovao sa Hitlerom, nisam nikad pozvan ni u Bijelu kuću da stisnem ruku predsjedniku SAD” .
Džesiju “velikom američkom šampionu” u sopstvenoj zemlji bilo je zabranjeno da u hotelima u kojima je odsjedala američka atletska reprezentacija ulazi sa bijelim članovima ekipe na glavna vrata id a se hrani u restoranu sa njima. Za njega, kao i za ostale tamnopute članove ekipe je bio “rezervisan” ulaz za poslugu a hrana im je, kao zvjerima u kavezu, donošena u sobe koje nisu smjeli napuštati.
Nije imao sreće da nastavi svoj niz na sljedećim Olimpijskim igrama. Predviđene igre u Helsinkiju, 1940, nisu održane zbog Drugog svjetskog rata, kao i one 1944. koje su se trebale održati u Londonu.
Nakon povratka sa nacističkih Olimpijskih igara učestvovao je kao plaćeni rasista u kampanji za zadobijanje crnačkih glasova. U borbi za građanska prava crnaca se nije proslavio. Bio je jedan od rijetkih viđenijih crnaca koji su se usprotivili bojkotu rasističke Južne Afrike. Američke vlasti su ga iskoristile i za pokušaj slamnja protesta afro-američkih sportista na Olimpijskim igrama u Meksiko Sitiju 1968. godine.
Čitavog života je pokušavao izgraditi ulogu “dobrog crnje” prikrivajući bijedni položaj crnačke populacije u Americi, zbog čega je bio prezren od većine svojih sunarodnika” .
Nakon Igara, dio američkog tima otišao je u Švedsku na izvjesno takmičenje, a Ovens se vratio u Ameriku da bar malo unovči svoj uspjeh. Ljuti zbog toga, Američki atletski savez proglasio ga je profesionalcem i automatski time okončana je njegova karijera. Poslije toga, Ovens nije ništa lakše živio. Ostao je u sportu, ali ne više tako ozbiljno. Snimao je reklame i po raznim takmičenjima izazivao lokalne trkače te ih pobjeđivao na 100 jardi, dajući im prednost od 10 do 20 jardi. Takmičio se i trčeći unazad, a izazivao je i pobjeđivao čak i trkaće konje! Kasnije je priznao da to i nije tako teško jer bi konj bio strašno uplašen startnim pucnjem, pa je to njemu davalo odlučujuću prednost. “Svaki momak mora od nečega da živi”, govorio je.
Kada više nije mogao da živi od sportske slave, Džesi je ušao u biznis sa hemijskim čišćenjem. To mu nije najbolje krenulo, pa je prihvatio posao na jednoj benzinskoj pumpi. Ni to nije išlo kako treba, u međuvremenu je optužen i za utaju poreza, pa je morao da prijavi bankrot.
Džesi Ovens je posljednjih 35 godina života bio strastveni pušač. Tog 31. marta 1980. godine u Tusonu, u Arizoni, preminuo je od raka pluća s nepunih 67 godina kao ubogi siromah, a sahranjen je u Čikagu, u saveznoj državi Ilinois. Poslednje što je uradio bila je njegova bezuspješna molba upućena predsjedniku Džimiju Karteru da se okane bojkota Igara u Moskvi te godine i da ne mješa politiku i sport. Iza njega je ostala i fondacija “Džesi Ovens”, koja finansijski podržava preko 3.000 tamnoputih studenata širom Sjedinjenih Država. Za sobom je ostavio tri ćerke.
Predsjednik Džerald Ford dodjelio mu je, 1976. godine odličje “Presidential Medal Freedom”, a Džordž Buš ga je, posmrtno, 1990 godine, odlikovao odličjem “Congressional Golg Medal”.
Današnje vrhunske atletičare ovo ne bi naročito fasciniralo, jer je danas najveće priznanje – novac, kojeg u vrhunskoj atletici ima sve više.
Njegov dotadašnji sportski put, a naročito veliki uspjeh na berlinskim Igrama 1936., koji je nezavisno o njemu, izazvao snažne političke konotacije i to u predvečerje Drugog svjetskog rata, stvorili su od ovog velikog sportiste mit, pa zbog svega toga, uvrštavaju ga u najuži krug najvećih atletičara i sportista u istoriji.
Pročitajte i:
Olimpijske igre – Druga strana sporta (3): Čovjek koji je postidio Hitlera
Olimpijske igre – Druga strana sporta (2): Crna zvijezda berlinske Olimpijade
Olimpijske igre – Druga strana sporta (1): Edvarda nisu pozdravili
eTrafika.net
