Juče popodne primili smo jednu neočekivanu i krajnje tužnu vijest – napustio nas je Terza. „Misliš na Gorana Terzića, našeg fotoreportera?“, upitala sam u nevjerici. „Da, baš on, maloprije su mi javili“, glasio je odgovor.

Šok i nevjerica. Ali kako, prije dva sata smo se čuli, išao je da fotografiše plivanje za krst, pa kaže kasniće fotografije, nešto ga muči žuč…

To je bio moj posljednji razgovor sa njim, oko posla i zdravstvenih tegoba, a nekoliko sati kasnije nije ga više bilo. Možda sam mogla reći nešto ljepše umjesto „važi, čujemo se“, možda sam trebala zastati za trenutak i upitati kakav mu je dan bio? Da li bi to promijenilo bilo šta?

Evo i satima nakon te nesrećne vijesti čekam mail od njega, pun fotografija i opisa za svaku od njih. Uporno ulazim u poruke i čekam jednu u kojoj će pisati „neće grom u koprive, to je neki drugi Terza, još ćeš se ti mene nagledati“. Čekam, ali poruka ne dolazi.

U petak smo posljednji put zajedno otišli na teren, kaže „ovdje je sve i počelo, sjećaš li se?“. Kako se ne bih sjećala. Punih 16 mjeseci bio si član naše redakcije, često puniji života i ideja od nas koji smo dva puta mlađi od tebe. Ne znam jesam li te ikada vidjela bez fotoaparata, uvijek si ga vukao sa sobom, pa čak i na kafe. Možda zatreba, nikad ne znaš na šta ćeš naići…

Foto konkurs Goran Terzić

Svi koji su te poznavali moraju se složiti u jednom – bio si dobar čovjek. Bezbroj puta sam gledala kako vadiš druge iz nevolje i pokrivaš im leđa, iako to možda nisu ni zaslužili. Strast prema fotografisanju te je pokretala i izdvajala od gomile. Pa ko je još vidio penzionera koji je stalno na nogama, obilazi događaje i pokušava da promijeni nešto? Sjećam se kad si pokrenuo stranicu „Ljudi Banjaluke“, mnogi bi ti pozavidjeli na tolikoj količini entuzijazma i radosti.

Tvoj odlazak ostavlja jednu prazninu koja će se teško popuniti. Znao si da snimiš dobru fotografiju i pronađeš zanimljivu priču, ali i da saslušaš i detaljno pročitaš čovjeka.

Oprosti, prijatelju, zbog ove silne patetike za kraj, ali trenutno od toga bolje na umijem.

I da, ja još uvijek čekam onu poruku.

eTrafika.net – Vanja Stokić

Napiši komentar