Da osobe s intelektualnim poteškoćama ne moraju i ne trebaju biti smještene u institucijama zatvorenog tipa nego da imaju jednako pravo kao i svi ostali građani uživati slobodu i biti aktivni članovi društva – već godinama potvrđuje program deinstitucionalizacije koji provodi Savez Sumero.

Piše: Hilma Unkić/Diskriminacija.ba, foto: Ognjen Crnobrnja

Aktivan život u lokalnoj zajednici osoba s intelektualnim poteškoćama nije nepoznanica u svijetu, ali u našoj zemlji i dalje se potencira njihov smještaj u institucije zatvorenog i poluzatvorenog tipa. Takvo stanje pokušavaju promijeniti u Sumeru kroz svoj program „Život u lokalnoj zajednici“ zahvaljujući kojem je do danas 100 osoba započelo novi život u stanovima u različitim bh. gradovima. Mnoge od tih osoba većinu svog života provele su u institucijama. Program se realizuje u pet kantona i deset općina, a podršku na terenu pruža 40 asistenata i asistentica u 30 stanova i kuća.

„To su ljudi za koje je u određenom momentu njihovog života procijenjeno da ne mogu samostalno živjeti bez adekvatne podrške, i u tom slučaju jedina dostupna opcija je smještaj i nastavak života te osobe u nekoj ustanovi. To su uglavnom osobe s intelektualnim teškoćama, barem tako dostupni podaci kažu. Nažalost, alati procjene fokusirani su na to šta osobe ne mogu i na osnovu procijenjene ‘nesposobnosti’ njihov dalji životni put je smještaj i život u ustanovi. S druge strane, mi smo dokazali i pokazali kroz program podržanog stanovanja u zajednici i inovativnu praksu, da oni i te kako puno mogu, da oni i te kako puno znaju i da umjesto da se definiše šta ne mogu, pokazujemo šta mogu“, objašnjava Haris Haverić, direktor Saveza Sumero.

Deinstitucionalizacija, između ostalog, podrazumijeva da osobe koje su ranije boravile u institucijama zatvorenog i poluzatvorenog tipa, dobiju mogućnost da se integrišu u lokalnu zajednicu. Nakon procjene sposobnosti osobe s intelektualnim teškoćama za samostalnim životom, određuje se i koji nivo podrške stručnih osoba će biti potreban. Nekima je potrebna kratkotrajna podrška samo u određenim aktivnostima, nekima višesatna dnevna podrška, a ponekad je riječ i o intenzivnoj cjelodnevnoj podršci. Kako iz Sumera navode, za ovakav program ne postoji ograničenje kada je riječ o nivou intelektualnih poteškoća, te je sve samo pitanje načina i vrste podrške koja je nekoj osobi potrebna. Važno je, ipak, naglasiti da je uloga stručnog tima u jednom ovakvom programu podrška u osamostaljivanju.

„Od asistenta, socijalne radnice, i drugih struka koji im daju podršku oni dobijaju samo onoliko koliko je to njima potrebno – ne da budu njegovani i zaštićeni, nego da budu dio socijalno uključenog, inkluzivnog društva“, kaže Haverić.

Haris Haverić i Fadil Dautefendić, foto: Ognjen Crnobrnja

„Ponovo rođeni“

Elvir Čupović je do priključenja programu „Život u lokalnoj zajednici“ cijeli svoj život proveo u zavodima. Priča nam da je za program saznao preko Interneta i da je sam donio odluku da promijeni svoj život i kontaktira zaposlene u Sumeru. Danas u Sarajevu dijeli stan sa dva cimera, a svakodnevnu podršku im pruža stručni tim. Priča nam kako se, otkako je došao u Sumero, „ponovo rodio“, te dobio obitelj, ljubav i podršku.

„Prvo mi se dopao rad, druženje, novi život, nema kočenja i oduzimanja života. Slobodan si, isto kao što ste i vi slobodni“, kaže Elvir.

Naglašava kako mu znači jer sada ima svoje kupatilo, svoj prostor za spavanje, ali i samostalno upravlja svojim životom, a ne onako kako drugi ljudi žele.

„Zato sam tu izašao iz tri doma, da mogu da živim samostalno, da se samostalno borim, i da samostalno budem svoj čovjek“, govori on.

I Miladinka Jovanović prije uključenja u Sumerov program boravila je 20 godina u instituciji za zbrinjavanje osoba sa mentalnim poteškoćama. Danas, manje od godinu nakon što je dio Sumero porodice, kaže da joj je drago što je samostalna i živi u stanu kao u domaćinstvu. Ističe da sada ima odmor kada poželi, i da je ljepše živjeti u stanu sa dvije ili tri osobe nego negdje sa puno ljudi. Ona, kao i Sanela Topalović, sada žive sa svojim cimerkama u stanovima u Zenici. Sanela naglašava kako joj je važna sloboda koju je dobila po dolasku u Sumero i priča nam o naizgled malim stvarima koje su joj sada dostupne.

„Osjećam se slobodno, mogu ići u grad gdje ja hoću, kupujem šta ja hoću. Dobila sam posao, brišem stubište ovdje“, priča Sanela koja je od svog rođena bila smještena u različitim ustanovama.

Miladinka i Sanela, foto: Ognjen Crnobrnja

Sumero nudi smještaj i podršku za aktivan život u zajednici ne samo osobama koje su ranije boravile u institucijama zatvorenog i poluzatvorenog tipa nego i mladima koji zbog intelektualnih poteškoća i specifičnih životnih okolnosti nemaju drugo mjesto za život. Prije nego što postanu dio programa i krenu sa novim načinom života, predviđen je i proces prilagodbe na novo okruženje koji traje od sedam do 45 dana – u stanovima ili u Centru za podršku osobama s invaliditetom koji se nalazi u Vogošći. To je ujedno prilika da se procijene potrebe i želje osobe koja dolazi u Sumero, ali i nivo samostalnosti i dotad usvojenih vještina.

Fadil Dautefendić iz Sarajeva u Sumero je došao prošle godine. U stanu živi sa jednim cimerom i govori kako mu znači što ima prostor koji može koristiti za svoje potrebe, a posebno za svoj kreativni rad u sklopu filmskog tima FMAG Studio Production.

„FMAG je nastao 2010. godine kao ideja o snimanju filmova, muzike i pravljenja igrica. Htjeli smo napraviti revoluciju u filmskoj viziji kod nas u Bosni i Hercegovini“, priča 31-godišnji Fadil i objašnjava kako su napravili i poseban kanal Sumero FMAG Production na kojem predstavljaju priče i dešavanja u Sumeru.

I Amer Šedo je u Sumero stigao prije nekoliko mjeseci. Njegova životna priča obilježena je boravkom u domovima za djecu bez roditeljskog staranja i u hraniteljskoj porodici, a nakon 18. godine bio je prepušten sam sebi. Nakon pet godina pokušaja da se samostalno izdržava, saznao je za Sumero i počeo sa stanovanjem uz podršku. Kaže da je zadovoljan programom u koji se uključio, a u budućnosti želi, prije svega, da pronađe posao koji bi mu omogućio samostalan život.

„Prvo bih volio da se zaposlim, da nađem posao, da se osamostalim i krenem svoj život koji nisam uspio nakon izlaženja iz hraniteljske porodice jer je teško bilo živjeti pet godina unazad sam“, iskren je on.

Razbijanje predrasuda dolazi s upoznavanjem

Problemi osoba s inteletkualnim poteškoćama, nažalost, ne prestaju odmah po izlasku iz zavoda, jer nova zajednica u koju dolaze često i sama ima predrasude prema njima. Zato je uporedo s procesom deinstitucionalizacije, potrebno raditi i na rušenju predrasuda koje kao društvo imamo prema osobama s intelektualnim poteškoćama.

„Kada je u pitanju deinstitucionalizacija i povratak osoba iz ustanova u lokalnu zajednicu, u praksi to znači da mladi ljudi koji su godine proveli u instituciji izlaze iz sredina koje su ograničavajuće za uživanje prava poput slobode i prava na izbor i donošenje odluka. Nažalost, s druge strane i lokalna zajednica može biti vrlo ograničavajuća sredina ukoliko nema razvijenu svijest o osobama s invaliditetom. Cilj i ujedno najveći izazov deinstitucionalizacije je kreiranje najmanje ograničavajuće okoline u kojoj bi svaki pojedinac imao priliku da ostvaruje svoj puni potencijal u skladu sa svojim mogućnostima“, kaže Marizela Pezerović, socijalna radnica iz Sumera.

Pezerović ipak dodaje, da otpor u zajednici prema osobama s intelektualnim poteškoćama postoji samo do trenutka upoznavanja s njima. Kada se to desi – postaju dobre komšije.

Marizea Pezerović i Amer Šedo, foto: Ognjen Crnobrnja

Osobe koje su u Sumeru zaposlene kao dio stručnog tima kažu da za njih radno vrijeme često ne postoji. Svjesni su da osobama kojima pružaju podršku često trebaju i kada osam radnih sati završi. Upravo zbog toga ističu kako u cijelu priču nisu uključeni samo na profesionalnom nego i na ličnom nivou.

„Na samom početku je svaki dan bio satisfakcija, svako zbližavanje s njima gdje zadobijete njihovo povjerenje da vam ispričaju trenutke koji su ih obilježili, koji su učinili da se osjećaju manje vrijednim, usamljeno, razočarano, gdje s njima proživite to sve. Ja sam na početku govorila da bih ovo uvela kao neko obavezno volontiranje, da ljudi sruše sve svoje predrasude, da daju priliku bilo kome ko je na margini društva“, priča Sabina Mašić koja u Sumeru radi tri godine kao asistentica u lokalnoj zajednici u Zenici.

U Bosni i Hercegovini oko 3.000 osoba je smješteno u različitim ustanovama poluzatvorenog i zatvorenog tipa za osobe s intelektualnim poteškoćama i drugim invaliditetima. Riječ je o osobama različite starosti i stepena poteškoća koje imaju. Proces deinstitucionalizacije teče sporo, a dio problema leži i u činjenici da ne postoji dovoljno sluha nadležnih insitucija za njegovo rješavanje.

Savez Sumero stambene jedinice u lokalnoj zajednici trenutno ima u deset općina: Zenici, Bosanskom Petrovcu, Jajcu, Travniku, Bugojnu, Kaknju, Tuzli i tri općine u Sarajevu. Kako bi se koncept proširio i u ostalim dijelovima BiH potrebna je puno veća i sistematičnija podrška države. Trenutno, kantonalne vlade finansiraju do 70 posto troškova, dok ostatak sredstava obezbjeđuju donatori među kojima se izdvaja Fond otvoreno društvo.

„Mi smo studiozno uradili analizu finansijskih parametara procesa deinstitucionalizacije – zbog države, ali i zbog sebe da znamo na koji način zajedno sa našim donatorima možemo ovo pokrenuti. Tako smo pokazali da država ima na raspolaganju resurse koje bi mogla preusmjeriti na razvoj servisa podrške u zajednici. Vrlo su male razlike potrebnih resursa između institucionalnog modela zbrinjavanja i modela podrške u zajednici. Pokazali smo da se domaćinskim odnosom prema dostupnim resursima i pristupom koji je baziran na ljudskim pravima značajno unapređuje kvaliteta života osoba s intelektualnim teškoćama“, objašnjava Haverić i dodaje da je riječ o održivom konceptu koji se može primijeniti i na druge ugrožene kategorije stanovništva kao što su osobe s invaliditetom i djeca bez roditeljskog staranja.

Napiši komentar