Likovna kolonija: Hendikep nije pomagalo, već izbor da živiš nekvalitetno

0

Protekle sedmice u parku Petar Kočić u Banjaluci, građani su mogli uživati gledajući umjetnike kako stvaraju životne priče, ostavljajući otiske kista na platnu.

Piše: Biljana Nedić

Likovna kolonija “Govorimo o sposobnostima” je jedna od aktivnosti u okviru projekta “Integrisana socio-ekonomska podrška žrtvama mina u BiH” koji je finansiran od strane Evropske unije, a provode ga World Vision i Organizacija amputiraca UDAS iz Banjaluke.

„Sa te strane je specifičan događaj u odnosu na ranije događaje ove vrste. Kolonija je tematski vezana za pitanja uticaja mina i invaliditeta i okupila je dvadestak umjetnika iz desetak opština ugroženih minama. Može se praviti veza s ranijim događajima ove vrste, u smislu da je kolonija okupila nekoliko umjetnika, od barem njih pedesetak, koji su učestvovali na ranijim likovnim kolonijama“, priča nam Željko Volaš, predsjednik organizacije amputiraca UDAS.

On je još dodao da je likovna kolonija primjer na koji način se otklanjaju predrasude koje se tiču precepcije osoba sa invaliditetom (OSI) od strane većine u društvu, te da su OSI značajan neiskorišćen resurs i da svojim talenatima, sposobnostima i kreativnim potencijalima mogu dati ogroman doprinosa zajednici. Na koloniji su pored akademskih slikara i ljudi koji se godinama bave ovom vrstom umjetnosti, učestvovali i oni koji su željeli da se okušaju kao slikari.

„Ne bavim se inače slikarstvom, ali lijepo je probati nešto novo. Nije lako. Umjetnici znaju kad krenu slikati šta će slikati, imaju neku viziju, ali mi amateri imamo problem čak i kada imamo ideju, kako da to prenesemo na platno. Volim umjetnost, išao sam na još neke kolonije i probao još neke tehnike, ali se nikada nisam ozbiljno bavio time. Ovo je rasterećujuće i godi, kako zbog stvaranja tako zbog druženja. Ja inače igram sjedeću odbojku, imam porodicu pa nemam mnogo slobodnog vremena za neke dodatne aktivnosti, tako da vjerovatno neću nastaviti slikati, ali ću se svakako prijaviti na neku narednu aktivnost“, priča nam Dragan Popović, dugogodišnji i veoma aktivan član UDAS-a.

Iz Velike Kladuše je stigao Fikret Abdić, koji se slikarstvom bavi dugi niz godina. Potaknut temom, ali i ličnim iskustvima, kaže da je bolje sto godina razgovarati, nego provesti jednu noć u rovu.

„Na ovo koloniju prvi put dolazim, nisam žrtva rata, ali imam prijatelja koji je u ratu izgubio nogu pa mi je on dao informaciju. Ova kolonija je prilika upoznati nove ljude. Slikaš na ulici, ljudi zastajkuju, upoznaju se, pitaju, zanimaju se za ono što stvaraš. Nema nekog opterećenja, sve je lagano i lijepo. Ja sam u posljednjih 30 godina učestvovao na oko 100 likovnih kolonija. Imam svojih 13 samostalnih izložbi i više od 30 kolektivnih. Divna su to iskustva“, govori nam on, te naglašava da umjetnici nemaju granica, oni imaju široke poglede, otvorenost i iskrenost.

Kako kaže, oni su ljudi koji drugima stvaraju umjetnost, te im dopuštaju da vide ono što su kreirali.

“Umjetnici prevazilaze sve netrpeljivosti i barijere i prikazuju to svojim djelom. Tema ove kolonije je veoma inspirativna. Pomagalo nije hendikep, izbor da živiš nekvalitetno je hendikep. Ljudi koji su preživjeli neke nesreće više razumiju život nego oni koji nisu. Suženi su im vidici i zato su oni hendikepirani. Ne možeš glavom kroz zid, nisi čarobnjak. Spusti se na zemlju, vidi stvarnost, otvoreno prihvati život i živi ga. Sad slikam jedno posječeno drvo, koje ima samo jednu granu i jedan list. To je simbolično sa temom kolonije. Dakle, iako drvo nije čitavo, ono i dalje raste. Tako i ljudi, fali im neki dio tijela, kao žrtvama mina, ali oni žive i privređuju, dakle nisu hendikepirani“, objašnjava on.

Nekima je ova kolonija trajala kratko. Nose lijepe uspomene i iskustva, ali i neka važna pitanja.

“Važnije pitanje od toga da li ljudi sa invaliditetom mogu biti ‘korisni članovi društva’ je pitanje šta to isto društvo ima da ponudi osobama sa invaliditetom, jer mora da im ponudi dostojanstven život prilagođen njihovim potrebama, i sva ljudska prava. Ljudi sa invaliditetom i te kako mogu biti korisni članovi društva, ukoliko to žele, iako smatram da naše društvo ne pruža dovoljno prilika ljudima sa i bez invaliditeta. Umjetnost definitivo može pomoći svakom čovjeku da prevaziđe traume i lakše podnosi svakodnevni život. U svakom činu stvaranja/konzumiranja umjetnosti, čovjek prolazi prvo kroz dijalog sa sobom, onda dolazi i do komunikacije sa ostatkom svijeta. Zapravo, bez umjetnosti, šta bi bio život, i da li bi bio podnošljiv? Događaji ovog tipa su odlična prilika za socijalizaciju ljudi sa invaliditetom i bez, i prilika da ljudi bez invaliditeta počnu drugačije posmatrati okruženje i postanu svjesni problema koji tek ljudi sa invaliditetom imaju u našem društvu”, rekla je za naš portal Aida Herceg, mlada umjetnica iz Sarajeva.

Umjetnička djela nastala na likovnoj koloniji će u narednom periodu biti izložena u 11 opština – Stanari, Doboj, Lukavac, Zvornik, Konjic, Čajniče, Velika Kladuša, Bihać, Bosanska Krupa, Donji Vakuf i Travnik. Radovi se trenutno nalaze u atriumu Gradske uprave u Banjaluci pa ako ne idete poslom, svratite sa namjerom, nećete se pokajati.

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.