Priča o prijateljstvu: Lako je u dobru biti dobar

0

Kažu da rođake ne možeš birati, ali zato možeš prijatelje. Ovo je priča o jednom prijateljstvu koje je preživjelo mnoge nedaće i nije slabilo, već je postajalo još snažnije.

Piše: Biljana Nedić

Slavko Šimić (47) i Luka Jeličić (48), dva brata koja nisu u krvnom srodstvu. Zvanično su se počeli družiti negdje početkom osamdesetih, ili sredinom, ili krajem osamdesetih. Ne mogu se usaglasiti, ali klimaju glavom jedan drugom u znak odobravanja i prihvatanja o kojem god se datumu radilo.

„Ja sam tada imao klub malog fudbala, zvao se Galeb, isto kao i kafana koja je bila u vlasništvu moje porodice u Bihaću. Početkom devedesetih Slavko počinje raditi u našoj kafani. Tada naše druženje postaje intenzivno i Slavko prelazi živjeti kod nas“, prisjeća se Luka.

Slavko Šimić

Slavko je svoj posao konobara shvatao veoma ozbiljno. Dolazio je uvijek dotjeran i nosio je aktovku, za šta ga Luka čak i danas zeza.

„Naše poznanstvo je krenulo od rivalstva jer je naša ulica igrala fudbal protiv ulice u kojoj je Luka stanovao. To nije dugo trajalo i od momenta kada sam krenuo da živim kod porodice Jeličić, smatrali su me članom zajednice. U to vrijeme počeo je i rat i zajedno smo se preselili u Banjaluku“, priča Slavko i dodaje da je to bio najveći test njihovog prijateljstva s obzirom na težak ratni i poslijeratni period.

Luka i Slavko

Boravili su po raznim smještajima, kolektivnim i privatnim, kao i specijalizovanim ustanovama jer je Luki i njegovoj sestri bio potreban adaptiran smještaj, s obzirom na to da koriste kolica. Lukina majka kaže da joj je Slavko sin iako ga nije rodila. Svi se slažu da idealnog odnosa nema ni u jednoj porodici, ali da oni nisu imali veće konflikte.

„Mi smo velike suprotnosti. Pa čak ne navijamo ni za iste klubove. Tada se desi poneka sitna prepirka, ali prijateljstvo je tolerancija. Moraš poštovati sferu i zonu,  želje i ambicije onog drugog iako one nisu u skladu sa tvojim. Ne treba namjerno raditi ono što nekom drugom znate da smeta. Greške bez namjere su oprostive i dešavaju se“, objašnjava Luka.

Luka i Slavko

Njemu je neophodna pomoć u obavljanju svakodnevnih stvari. Slavko mu pomaže u svemu, ali najviše u obavljanju lične higijene. Ne voli kada to ljudi porede sa humanošću. Kaže da se oni prosto dopunjuju.

„Danas je prijateljstvo postalo komercijalno i sve se svodi na interesne sfere. Kad je najteže treba biti prijatelj. Lako je u dobru biti dobar. Nas dvojica smo prošli mnogo toga zajedno. Volimo da putujemo i da se družimo. Često kod nas dolaze prijatelji koje smo stekli kroz sport i ostaju po nekoliko dana. Trenutno smo obojica u košarkaškom klubu košarke u kolicima. Ja sam igrač, Luka je jedan od osnivača i podpredsjednik kluba“, priča Slavko za naš portal.

Različita vjeroispovjest donijela im je to da slave dva Božića, dva Vaskrsa i kažu u šali da je jedini problem u tome što im to optereti kućni budžet.

„Slavlja kod nas ne prestaju gotovo čitave godine dok obilježimo sve datume. Tu je i posjeta porodicama kako mojim tako i Slavkovim, ali mi volimo reći da je to sve naše. Pa tako Slavko moju tetku oslovljava tetkom i obrnuto“, govori nam Luka.

Zajedno imaju mnogo dogodovština i rado ih se prisjećaju. Luka igra šah tako što smisli potez, a Slavko mu pomijera figure. Često imaju sukobe jer ljudi pomisle da igraju u paru protiv jednog protivnika, sve dok im ne objasne situaciju. Kažu da su zadovljni svime što imaju. Prije nekoliko godina uselili su se u svoj dom i to im je mnogo olakšalo život. Ipak, neke prepreke još uvijek stoje.

„Treba biti iznad sistema, politike koja se uvukla u sve sfere društva. Ono što poželim, težim tome i da ostvarim. Ali mi smeta nerazumijevanje u društvu. Nisam bolestan i ne volim kada ljudi porede invaliditet sa bolešću. Ponekad prosto moram reagovati, jer još uvijek ima i previše barijera da bi čovjek bio samostalan kada je u ovakvom stanju. Ja imam funkcionalna kolica sa kojima uspijevam ostvariti komunikaciju na društvenim mrežama, iako ne koristim ruke, upravljajući pomoću komande na bradi i preko malog ekrana na kolicima. Pa tako mogu prebacivati kanale, upravljati kolicima, raditi gotovo sve što nam moderne tehnologije donose. Ali ne mogu ovim kolicima da letim i tako preletim sve trotoare, stepenice i slične barijere. Sa druge strane, svijest građana se teško mijenja. Iako idemo u dobrom pravcu, treba još mnogo da se radi na tome“, priča Luka.

Kuća u kojoj žive

On poslije svakog dostignutog cilja, postavi sebi novi. Jedan od njih je i da njegov klub bude na vrhu Evrope. Slavko se slaže i dodaje da ga interesuje preduzetništvo.

Luka Jeličić

„Bavio sam se ugostiteljskim radovima, trgovinom, poljoprivredom koja me i dalje zanima. Iako nemamo mnogo zemlje, volim raditi u bašti i imam mnogo različitog provrća i cvijeća. To me odmara. Mi smo bogata zemlja koja nije dovoljno iskoristila svoje potencijale i mali su podsticaji države za one koji bi željeli da se bave poljoprivredom, ali me to neće spriječiti da u nekoj budućnosti nešto u tom smijeru i pokušam“, zaključuje on.

Mi ćemo zaključiti sa jednom Aristotelovom mišlju koja se možda najbolje uklapa u opis ova dva čovjeka:

„U siromaštvu i drugim životnim nevoljama pravi prijatelji su sigurno utočište. Oni mladog čuvaju od činjenja nedjela, starom su utjeha i pomoć u njihovoj slabosti, a onima koji su u naponu života oni preporučuju plemenita djela.”

A vama želimo jedno veliko i iskreno prijateljstvo.

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.