Sarajevski fotograf Srđan Dunđerović redovan je učesnik Memorijalnog foto konkursa “Goran Terzić”, svaki put je prolazio izbor žirija i njegove fotografije su izlagane u Banskom dvoru. Ovaj put je otišao korak dalje pa je dobio nagradu u kategoriji Ljudi moga grada. O tome šta mu ova nagrada znači, njegovom Sarajevu gdje radi i stvara, kao i temama koje najviše voli da fotografiše, Dunđerović je govorio za eTrafiku.

Piše: Slobodan Manojlović, naslovna fotografija: Edis Halimanović

Na početku razgovora fotograf iz grada na Miljacki nam je objasnio zašto mu baš nagrade poput ove na konkursu “Gorab Terzić” mnogo znače.

“Redovan sam učesnik od kada se konkurs u čast fotografa Gorana Terzića pokrenuo, i na moju radost žiri je uvijek moje fotografije birao za izložbu. Posebno me raduje to da sam ove godine izabran među pobjednike konkursa, motiviše me da nastavim dalje da istražujem svoju okolinu kroz fotoaparat. Kada se konkurs pokrenuo nisam se dvoumio da li da učestvujem. Svaki konkurs, a ovaj posebno, zbog svoje tematike, mi daje priliku da moje fotografije ocijeni i vrednuje struka, iskusni fotografi, kritičari fotografije i na taj način dobijem povratnu informaciju koliko moj rad vrijedi, posebno u poređenju sa drugim autorima, jer tek kada se fotografija stavi na test na taj način, moguće je da se vrednuje u očima stručne javnosti. Tako da prilikom prijava na konkurse uvijek biram one na kojim postoji selektor, žiri sastavljen od fotografa, urednika magazina i slično, dok izbjegavam takmičenja popularnosti gdje prevagu donosi broj ‘lajkova'”, kaže on.

Dodaje da kao i u svakoj drugoj djelatnosti, konkurencija fotografe motiviše da napreduju, istražuju nove tehnike i jednostavno daju više od sebe. Nagrade za njega predstavljaju potvrdu da to što radi zaista vrijedi, nekad i iznad prosjeka.

“Podnevna kafa”, Srđan Dunđerović, pobjednik kategorije Ljudi mog grada

Dolazite iz Sarajeva, a pobijedili ste u izboru Ljudi moga grada. Kakav je danas vaš grad, koliko on ima one harizme i svega sto ga je krasilo u prethodnim periodima?

Mlad sam da bih se sjećao predratnog Sarajeva, osim kroz priče drugih, a sve priče o vremenima prošlim uvijek u sebi imaju dozu nostalgije i žala zbog samog prolaska vremena. Sarajevo koje ja znam odiše šarmom i otvoreno dočekuje sve koji ga odluče posjetiti. U to se svako moze uvjeriti, treba samo da dođe.

Kako komentarišete činjenicu da smo stalno snimani od strane države i korporacija, a da ovdašnji ljudi znaju agresivno da reaguju na fotografa koji nema nikakvu zlu namjeru?

Nedavno sam pročitao članak našeg istaknutog fotografa Mladena Pikulića, mislim da je sa naslovom ”Zabranjeno fotografisati”, koji upravo tretira navedenu tematiku i svakome bih preporučio da ga pročita, tamo može da vidi iz iskustva fotografa evoluciju  kompletnog zanimanja. Fotograf u posljednjih 40 godina…

Kako i sam dosta fotografišem uličnu fotografiju, dođem često u situaciju gdje ljude zanima šta, zašto i za koga ja to fotografišem… Jako je bitno otvoreno pristupiti ljudima u takvoj situaciji, predstaviti se, objasniti, pokazati fotografiju, objasniti koja je njena svrha, gdje će završiti, šta će se sa njom raditi i slično. Oni imaju pravo to da znaju i uglavnom nisam imao problema i potrebe da fotografije brišem nakon toga. Često dođe i do razmjene podataka pa fotografiju poslije pošaljem njima i tako dobiju uspomenu na određeni momenat iz svog života, koji je mene inspirisao. Naravno da se nekada desi da fotografisana osoba zahtijeva da se fotografija obriše, a to, ma koliko mi žao bilo, uvijek uradim. A što se tiče velikih kompanija ili države i snimanja i fotografisanja na svakom koraku, sa njihove strane i opšte nezainteresovanosti po tom pitanju mislim da do toga jednostavno dolazi jer od toga se više ne može pobjeći i to se dešava svima.  Kada prema nekome lično okrente objektiv on postaje individua i osjeća se iz tog razloga izdvojen i napokon zainteresovan za ono što mu se dešava. Sve mi to djeluje prirodno, ma koliko mi fotografi voljeli da budemo neprimjetni svjedoci trenutaka vremena.

U vašem opusu postoji mnogo crno-bijelih fotografija. Zašto njih volite da radite?

Stvarno kada neko pogleda fotografije koje objavljujem ili prikazujem može primijetiti da je većina njih u crno-bijeloj tehnici. Fotoaparat mi je podešen da snima i RAW i JPEG format, i to tako da radi crno-bijeli JPEG ukoliko scena koju sam snimio više legne u toj varijatni.  Većina gradskih motiva, ljudi u kombinaciji sa zanimljivim svijetlom, jakim naglašenim sjenama mi više govori u crno-bijeloj varijanti nego u koloru. Crno-bijela fotografija akcenat sa boje prenese na priču fotografije i meni djeluje da se tako ističe puno više priča i poruka fotografije. Naravno da određene fotografije ostavim u koloru jer jednostavno one kao crno bijele izgube priču koju nose.

Koje teme su vam najvažnije, a koje najdraže za fotografisanje?

Kroz moj rad u fotografiji snimao sam sve žanrove – od modne, pejzaža pa do dokumentarne fotografije.  Najbolje se osjećam upravo dok radim dokumentarnu, uličnu fotografiju. Trenutno imam nekoliko priča na kojim radim, kao ličnim projektima. Izdvojio bih one o problemu sa zagađenim zrakom u Sarajevu u zimskom periodu, priču o neprimjetnim poslovima, za koje niko i ne primijeti da su morali biti urađeni. Baš je fotografija iz ovog ciklusa i nagrađena na memorijalu “Goran Terzić”. Po tipu fotografa sam lovac, priču radije tražim oko sebe nego da režiram scene i tako uklapam u već započete cikluse.

Na vašim fotografijama može da se primijeti težnja prikazivanja svakodnevnice koja nije naročito vesela. Koji su razlozi?

Fotografišem svakdnevnicu oko sebe koja je nekad vesela, a nekada to nije slučaj. Češće se odlučujem da objavim fotografije koje stvarnost prikazuju kako rekoste neveselo. Smatram da na taj način mogu kod publike da izazovem razmišljanje o temi fotografije kako bih skrenuo pažnju na negativnosti u našem okruženju. Imam recimo projekat koji se zove fotokritika, u okviru kog želim da skrenem pažnju na razne propuste u okruženju.

Koja je osnovna misija fotografa?

Ono što ja posebno volim kod fotografije je što mi je omogućila da upoznam svijet mnogo detaljnije kroz zaustavljanje vremena. Mogu reći da mi je misija da kroz fotografiju još bolje upoznam svijet oko sebe, da o njemu naučim, a gledajući moj rad i da svijet može da uči o meni i na taj način ja sebe svijetu predstavljam.

Da li ćete i naredne godine učestvovati na konkursu “Goran Terzic”?

Svakako da hoću i to sa velikim zadovoljstvom. Ovim putem želim da se zahvalim eTrafici što čuva sjećanje na Gorana, promoviše fotografiju i omogućava nam da se povezujemo i družimo. Želim vam da u ovome istrajete i da zajedno obilježavamo jubileje koji će doći.

Napiši komentar