“Biti drugi put pobjednik na ovom konkursu za mene je prije svega velika čast, a onda i dodatna motivacija, da u svom poslu budem još bolji, te da opravdam očekivanja ljudi koji prate moj rad. Ovakve nagrade su za mene vjetar u leđa”, rekao je u razgovoru za eTrafiku Aleksandar Čavić, pobjednik četvrtog Memorijalnog konkursa “Goran Terzić”.

Piše: Slobodan Manojlović

Čavić se fotografijom počeo baviti još kao srednjoškolac, nakon toga put ga je odveo u Nezavisne novine gdje je poslije izvjesnog vremena postao urednik fotografije. Posljednjih godina radi u Gradskoj upravi Banjaluka, gdje njegov rad redovno privlači pažnju žitelja grada na Vrbasu. Prvi je fotograf koji je na konkursu “Goran Terzić” dva puta ponio epitet najboljeg. Pored glavne nagrade za fotografiju “Deda Vlado”, Čavić se epitetom najboljeg okitio i u kategoriji Kultura i umjetnost za fotografiju “Kabare”. Ne krije koliko mu znači nagrada na konkursu “Goran Terzić”.

“Uglavnom sam učestvovao na većim regionalnim fotokonkursima, na kojima sam ostvario zapažene rezultate, gdje su moje fotografije proglašene, vrlo često, među prvih deset najboljih na Balkanu. Jedno od najdražih priznanja mi je upravo osvojeno prvo mjesto na Memorijalnom fotokonkursu ‘Goran Terzić’”, kaže Čavić.

“Deda Vlado”, Aleksandar Čavić, pobjednik konkursa i kategorije Događaj

Jednom ste bili i predsjednik žirija MFK “Goran Terzić”. Kako vam se dopala ta uloga, vidite li sebe u budućnosti kao nekoga ko će birati pobjednike, davati smjernice mladim ljudima koji se bave ovim poslom i podučavati ih?

Uloga žirija u konkursima je ponekad jako nezahvalna, s obzirom da imate toliko dobrih fotografija.  Jako je teško ponekad donijeti odluku koja je to fotografija koja zaslužuje da bude najbolja, i koja u stvari jeste najbolja. Uvijek se pitam da li smo donijeli dobru odluku, jer svaka fotografija je na svoj način jaka i nosi posebnu poruku i svoj pečat. Biti žiri je prilično težak “posao”. Uvijek sam spreman da mlađim kolegama, ukoliko mi to traže, dam poneki savjet. U tim savjetima se obično ogledaju uglavnom tehničke stvari, jer smatram da svako ko je fotografiju odabrao kao svoj poziv treba da prije svega ima svoj način i pristup radu, te da u svojim fotografijama ostavlja svoj lični pečat. Da bi bio uspješan u poslu koji radiš moraš da znaš da prihvatiš i kritiku i sugestiju. Iste sam prihvatao i uvažavao i od starijih kolega s kojima sam učio ovaj posao i koje danas izuzetno poštujem i cijenim. Iz tog razloga sam uvijek tu za svoje kolege koji su tek na početku i čije vrijeme tek dolazi.

“Kabare”, Aleksandar Čavić, pobjednik kategorije Kultura i umjestnost

Goran Terzić je bio kolega koga ste poznavali, šta je on značio za vas u svijetu fotografije, po čemu ga pamtite najviše?

Goran Terzić je prije svega bio veliki čovjek, a onda i sjajan fotograf. Živio je ono što je radio. Često smo se sretali na zadacima, s obzirom na to da smo obojica u to vrijeme imali dnevne redakcijske zadatke, te sam dosta puta od njega dobio i odličan savjet, ali i pohvalu. Ono što mi se posebno sviđa kod nas fotografa, jeste što u našim odnosima nema trunke sujete i što se međusobno podržavamo. Takav je bio i Goran. Podržavao je mlađe kolege, ali i one koji su sa njim počinjali ovaj “fotografski” put. Anegdota je bilo mnogo, ali često sam se smijao njegovoj izjavi kad se sretnemo na terenu: “Evo Čave, danas ću imati novu profilnu fotografiju”. I tako je i bilo.

Fotografija “Deda Vlado” pobjednik je cijelog konkursa, a “Kabare” kategorije Kultura i umjetnost. Da li više volite da fotografišete sportska ili umjetnička dešavanja, šta vam je privlačno kod jednih, a šta kod drugih?

Pobjednička fotografija prikazuje sliku starijeg gospodina na banjalučkom polumaratonu koji je istrčao rutu od 21 kilometar u roku od tri sata i 22 minuta, a na njoj se vidi radost učesnika i svih prisutnih koji su ga dočekali na cilju. Sportska fotografija je po meni trenutak za koji nikada ne znamo kada će naići. Osim opreme, važno je procijeniti i mjesto s kojeg se fotografise. Vidio sam starijeg gospodina kako trči i čekao sam ga više od tri sata dok nije završio polumaraton. Kad bih morao da biram od svih fotografija, najdraža mi je novinska. Novinska fotografija inače važi za surovu i sirovu fotografiju, ali ja se trudim da tu ubacim neke umjetničke detalje. Smatram da je bilo koja fotografija stvar trenutka.

Koja vam je najdraža u karijeri?

Posebno mjesto u mom srcu zauzima fotografija o malim herojima sa Manjače, koja je osvojila prvo mjesto na prvom Memorijalnom konkursu “Goran Terzić”. Fotografija je  nastala tokom   reportaže za Nezavisne novine o porodici Jošić iz sela Donje Ratkovo, čijih četvoro djece svakog dana pješači sedam kilometara do škole i nazad.

“Mali heroji”, Aleksandar Čavić, pobjednik prvog MFK “Goran Terzić”

Koji trenutak vam je najteži?

Tokom svog desetogodišnjeg rada u Nezavisnim novinama i fotografisanja u novinarstvu često sam doživljvao ushićenje i ponos, ali  je bilo i tužnih i teških trenutaka. Jedan od najtežih zadataka bio pad aviona u kome je poginulo pet padobranaca. Pad i tragičnu smrt tih mladih ljudi posmatrali su njihovi roditelji. Bilo je strašno teško i emotivno uopšte u tom trenutku fotografisati. Ovo je ona teža strana sa kojom se novinari i fotoreporteri susreću skoro svaki dan.

Hobi vam je vožnja motocikla, koliko tu uhvatite prostora i inspiracije za dobre fotografije, da li ide jedno uz drugo?

 Motori su pored fotografije posebna ljubav, ali i posebna inspiracija i izduvni ventil. Jako rijetko, osim na neke velike ture, sa sobom nosim fotoaparat. Naravno, bez obzira na to, telefonom se trudim da zabilježim neke lijepe trenutke sa prijateljima, ali i magična mjesta koja obilazimo. Fotografisanje sam odlično uskladio sa vožnjom motora, što mi omogućava odmor, ali i dobre vidike koje uglavnom zabilježim kroz objektiv. Ove godine obilazimo Italiju u sklopu naše četvrte velike moto ture, pa sam siguran da će tu i nastati mnogo lijepih fotografija.

Napiši komentar