Svi živimo na marginama društva, samo u različitoj mjeri

0

„Lopovluk, sektaši, budale! Oni rade poslove protiv Vlade!“ To su samo neki od odgovora koje smo dobili od Banjalučana na pitanje da li znaju šta su to marginalizovane grupe.

Ekipa portala eTrafika.net prošetala je gradom na Vrbasu i slučajne prolaznike pitala da li su čuli za pojam marginalizovane grupe i znaju li na koje osobe se on odnosi. Od 57 građana, samo troje je znalo o čemu pričamo, dok je njih četvoro čulo za taj pojam, ali ne znaju o čemu se tu konkretno radi. Anketom smo obuhvatili razne generacije i oba pola, a poražavajući je podatak da srednjoškolci i studenti nikada nisu čuli za ljude sa margine društva.

Kako navodi Wilson Teague, socijalna marginalizacija ili isključivanje, pojam je koji označava stanje šire od pukog definisanja siromaštva. Pod socijalnom marginalizacijom podrazumijevaju se procesi, uključujući tržište rada i sistem socijalne zaštite, pod kojim su individue, domaćinstva, zajednice, pa čak i cijele socijalne grupe gurnute preko ili se drže na marginama društva. Tu se ubrajaju osobe sa invaliditetom, siromašni, Romi, samohrani roditelji, djeca i mladi, stari, žene, vjerske i nacionalne manjine…

Analiza koju je radila ekonomistkinja Svjetlana Cenić pokazala je da je BiH jedna od najgorih zemalja u Evropi po pitanju socijalne marginalizacije.

„U stručnim i aktuelnim raspravama u našem regionu, pojam socijalne isključenosti susreće se rijetko i rijetka su istraživanja o tom fenomenu. Taj koncept je dobio određenu popularnost pod uticajem dokumenata i projekata EU i Savjeta Europe“, navodi Cenićeva u svom radu „Socijalna marginalizacija u Bosni i Hercegovini“.

Postoje tri pristupa interpretaciji društvenog prostora – pristup socijalne isključenosti, socijalne marginalizacije i potklase. Prema Marshallu, isključenost treba dovesti u vezu s pristupom pravima građanskog statusa, a veliki broj naučnika smatra da se ona može shvatiti kao neuspjeh u jednom ili više društvenih sistema – demokratsko-pravnom, radno-tržišnom sistemu, sistemu socijalne dobrobiti, porodičnom sistemu i sistemu lokalne zajednice. Cenićeva navodi da osjećaj pripadnosti ili isključenosti zavisi od situacije u sva četiri sistema.

„Biti civilno integrisan znači biti jednak ili ravnopravan drugima u demokratskom sistemu. Ekonomska integracija implicira pristup zaposlenju i ekonomskim dobrima. Biti socijalno integrisan znači imati koristi od naknada ili socijalnih usluga što ih pruža država. Interpersonalna integracija podrazumijeva uspostavu i održavanje porodičnih, prijateljskih ili susjedskih veza, koje su važne u slučaju potrebe za moralnom podrškom, druženjem ili pomoći. Sva su četiri društvena sistema važna i međusobno komplementarna: ako je jedan slab, drugi trebaju biti jaki. Sigurno da su u najgoroj situaciji oni koji su neuspješni u svim sistemima.“

Marginalizacija postaje ozbiljan problem kada je neko isključen iz više ovih sistema i na duži vremenski period. Naučnik Barry kaže da nisu marginalizovani samo oni koji žele učestvovati u određenim procesima, a spriječeni su, već i svi koji ne mogu učestvovati u društvenim procesima, bez obzira da li žele učestvovati ili ne.

Sa pojmom marginalizacije usko se veže siromaštvo, pa ih neki koriste kao sinonime, neki marginalizaciju predređuju pojmu siromaštva, a neki određuju siromaštvo kao oblik marginalizacije.

„Može se ipak reći da većina sociologa i ekonomista ne poistovjećuje siromaštvo i isključenost, već siromaštvo definišu kao jedan od oblika socijalne isključenosti. Isključenost podrazumijeva puno više od nedostatka novca. Ljudi mogu biti isključeni iz različitih područja društvenog života: zaposlenja, obrazovanja, stanovanja, socijalnih veza, poštovanja itd. Isključenost iz jednog područja može imati za posljedicu isključenost iz drugih područja (tzv. spirala nesigurnosti). Koncept isključenosti (marginalizacije) ojačao je one pristupe koji nastoje da dokažu da se siromaštvo ne može svesti samo na nedostatak materijalnih resursa, već da uključuje nepotpuno učešće u društvu. Njegov značaj je u tome što je u znatno većoj mjeri, nego pristup siromaštva, stavio naglasak na neke aspekte socijalnih nejednakosti (npr. višedimenzionalnost, socijalna participacija, nematerijalni aspekti životnog standarda i sl.)“, navodi Cenićeva.

U svom radu ona takođe navodi da se u Bosni i Hercegovni jako malo radi na podizanju svijesti o neophodnosti socijalnog uključivanja.

„U uslovima kada privreda Bosne i Hercegovine nazaduje, visokih političkih tenzija i atmosfera neizvjesnosti, realna je pretpostavka da se svakodnevno povećava broj socijalno marginalizovanog stanovništva. Ne postoje politike socijalne uključenosti na bilo kojem nivou vlasti u BiH i nijedno tijelo se ne bavi uzrocima siromaštva, pa su mjere prevashodno reaktivne i bave se samo posljedicama siromaštva i socijalne isključenosti. Poseban problem je odustvo ili nepouzdanost statističkih podataka! Sa ovim problemom se suočavaju sve organizacije i pojedinci u procjeni procenta i strukture društveno marginalizovanih građana.“

U Instituciji ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine kažu da su od svih marginalizovanih grupa najugroženiji Romi koji se suočavaju sa nizom problema, počevši od siromaštva, zapošljavanja, socijalne zaštite, zdravstvene zaštite, problema u stanovanju. Većina njihovih žalbi odnosi se na pitanja socijalne i zdravstvene zaštite.

„Na poboljšanju stanja u kojem se nalazi romska populacija radi se veoma aktivno, ali s obzirom na razmjere problema s kojima se isti suočavaju potrebno je učiniti puno više u narednom periodu. Evidentno je da je u nekim pokazateljima kao što je stambeno zbrinjavanje Roma došlo do poboljšanja, ali potrebno je nastaviti sa tim aktivnostima u narednom periodu“, navode iz ove institucije, te dodaju da se u BiH provode akcioni planovi za zapošljavanje, zdravstvo, stanovanje i obrazovanje u koji su uključeni svi nivoi vlasti u BiH. Isto tako, razmatraju se i druge strategije kojima bi trebalo ili pojedinačno ili u okviru sa ostalim nacionalnim manjinama prići rješavanju problema s kojima se suočavaju Romi.

Mediji doprinose marginalizaciji

Fondacija „Cure“ objavila je priručnik za izvještavanje o marginalizovanim grupama, kako bi sadašnje ali i buduće novinare upoznali sa pojmovima diskriminacije i marginalizacije, te im dali smjernice za profesionalno izvještavanje.

„U medijima se nerijetko pojave tekstovi i prilozi koji određene grupe u našem društvu diskriminišu terminologijom kojom se opisuju ili stavljanjem u kontekst koji ih stigmatizuje i ponižava. Ovaj specifični vid novinarstva koji se bavi izvještavanjem o marginalizovanim grupama, i koji se često poistovjećuje sa ‘toplom ljudskom pričom’ zahtijeva poseban senzibilitet. Vi ćete pisati o ljudima koji su zbog svog socijalnog statusa, etničke pripadnosti, bračnog statusa, zdravstvenog stanja, seksualne orijentacije ili invalidnosti lišeni mnogih prava. Na vama je da uočite problem, da prepoznate prava koja se krše i da problem uputite na pravu adresu, a to su uglavnom relevantne institucije“, navodi Fondacija u svom priručniku.

Termin „marginalizovane grupe“ u posljednje vrijeme zamijenio je pojam „socijalno isključeni“, prvenstveno u zemljama Evropske unije. Smatra se da je neko isključen ukoliko su mu uskraćena socijalna, politička i ekonomska prava koja su dostupna drugima. U Bosni i Hercegovini je još uvijek zastupljeniji termin „marginalizacije“, koji označava nešto što se nalazi na periferiji i što nema uticaja. Osobe koje su marginalizovane učestvuju samo djelimično (ili nikako) u donošenju odluka koje su bitne za njih.

U marginalizovane grupe ubrajaju se stari ljudi, dugotrajno nezaposleni, samohrani roditelji, osobe sa invaliditetom, stranci, rasne i etničke manjine, siromašni, žene, djeca i mladi, ratni veterani, izbjeglice i povratnici, teško oboljeli, LGBT populacija, beskućnici, te manjinske vjerske grupe.

„Ovo nije neki konačni spisak marginalizovanih grupa, jer se svako od nas, u određenom trenutku, može naći na marginama društva bez mogućnosti ostvarivanja svojih, zakonom zagarantovanih prava“, upozoravaju iz fondacije „Cure“, te dodaju da mediji dodatno marginalizuju ove grupe na dva načina.

„Prvo, marginalizovane grupe su nevidljive. Ako osmotrimo jedan TV dnevnik ili prestižni politički TV magazin ili etabliranu dnevnu novinu ili magazin, mogli bismo zaključiti da u ovoj zemlji žive samo zdravi, kravatirani, glasni muškarci četdesetih ili pedesetih godina, u crnim limuzinama, koji su više nego dobro situirani. Iz toga možemo zaključiti da su medijski i ne samo medijski (jer mediji su ogledalo društva, odnosno ogledalo rasporeda moći u jednom društvu) marginalizovani: žene, stari ljudi, djeca i mladi, osobe sa invaliditetom, nezaposleni, ratni veterani… Dakle, gotovo svi smo mi, osim političkih elita i elita kapitala, u manjoj ili većoj mjeri marginalizovani. Iz ove činjenice proizilazi da problem marginalizovanih grupa nije problem manjine, nego većine članova ovog društva. Dakle, mediji su nepravedni prema većini svojih gledalaca/slušalaca/čitalaca ili gledateljica/slušateljica/čitateljica.“

Prema njima, drugi način medijskog marginalizovanje jeste stereotipno i senzacionalističko prikazivanje ovih grupa u medijima. Onda kada ih ne ignorišu i odluče da im daju medijski prostor, prikazuju ih kao „jadnike, gubitnike, nebitne likove, isključene iz društva, zatvorene u unaprijed zadate uloge.“

„Tako, na primjer, o izbjeglicama se ili ne priča, ili su prikazani kao jad i bijeda. Romi se ili ne pominju, ili su svi zapušteni, prljavi, beskućnici i, ko bi znao zbog čega, raspjevani! Pa su tako žene, kao najbrojnija marginalizovana grupa prikazane kao ljepotice ili kao majke, a ako izađu iz zadatih okvira rodne uloge, onda su, i pored toga što su žene, dakle majke i supruge, još i uspješne političarke, menadžerke, umjetnice. Pa onda imamo u rijetkim intervjuima sa političarkama ono čuveno pitanje: ‘kako uspijevate da uskladite svoj angažman i obaveze u kući i porodici?’, čime se žena ‘vraća na mjesto’ koje joj (jedino) pripada.“

Kao četiri razloga za ovakvo medijsko izvještavanje navode se nemar, tabloidizacija, neznanje i nedostatak empatije i hrabrosti, te nespremnost na izazov. Da bi se to izbjeglo, novinari kao prvo moraju voditi računa o jeziku koji koriste u svom teksu ili prilogu. Najbolje bi bilo konsultovati same aktere priče i pitati ih za ispravnu terminologiju, ali i tu postoji jedna zamka. Ono što za pojedinca možda nije uvredljivo, može biti za ostatak pripadnika te grupe.

„Na primjer, neki Albanci se neće ljutiti ako ih nazovete Šiptarima, ali u medijima nazvati Albanca Šiptarom, smatra se uvredom za taj narod. Dobra adresa za ‘jezički’ savjet su nevladine organizacije ili udruženja koja okupljaju pripadnike različitih magrinalizovanih grupa ili se zalažu za zaštitu njihovih ljudskih prava. U većini organizacija daće vam prave smjernice, među kojima i terminlogiju koju treba koristiti kada se izvještava o određenoj ranjivoj grupi. Na raspolaganju su vam takođe i rječnici i eksperti za pojedine oblasti (univerzitetski profesori, socijalni radnici, lingvisti) koje bitrebalo da konsultujete ako niste sigurni u izbor terminologije.“

Jako je bitno prilikom pisanja imati na umu da osoba je koju predstavljate nečija sestra, djevojka, prijateljica, te zamisliti kako bi vama bilo u takvoj situaciji. To će doprinijeti pisanju tople, a ne patetične i senzacionalističke priče. Naravno, trebamo biti pravedni, imati u vidu njihova ljudska prava i zauzeti stav u cijeloj toj priči.

„Novinar/ka, naravno, ne smije da ‘navija’ ni za jednu od strana, ali treba da ima stav, jer priča bez stava nije priča nego gomila riječi i informacija. Stav se ne izražava komentarom unutar priče, nego izborom teme, te izborom i rasporedom podataka i sagovornika. Trudite se da budete pravedni, ali kad ste u dilemi kakav stav da zauzmete, zauzmite se za slabije, moćni uvijek imaju dovoljno zaštitnika, ili im zaštita i nije potrebna.“

 (eTrafika.net – Vanja Stokić, Foto: Ivan Božinoski)

Ostavite komentar