fbpx

Dan je počeo kao i obično. ‘Nektar’ instant glavobolja, teško ustajanje i kafa. Ništa neprirodno za nas Crnogorce. Imali smo adresu, diktafon i ideju. Pozvali smo taksi i u vožnji do tamo ostali zapanjeni izgledom Banjaluke pod snijegom. Na ulazu u mjesnu zajednicu sačekala nas je njegova kćerka, vidno raspoložena. Ušli smo u prostoriju i tamo je stajao on, sa osmjehom na licu i raširenih ruku. Za oko su mi zapala dva ordena na reveru. Čika Mitar Medović, počasni građanin Banja Luke, heroj lokalne zajednice i humanista. 

U neformalnom razgovoru saznajemo da je rođen 25. oktobra 1925. godine u Rudom, a u Banjaluku je došao 1952. godine. Kaže da je jedan od najstarijih članova organizacije Crvenog Krsta Banjaluka, da je bio policajac, da se bavi humanitarnim radom već 55 godina i da od tad aktivno volontira.

Čika Mitre, kako izgleda vaš prosječan dan?

Podrži eTrafiku

Ustajem dosta rano, popijem kafu i sjedam na bicikl. Radnim danima radim 10-12h a vikendom 6-8h. Odmaram jedino u toku vjerskih i državnih praznika, a i tad me ljudi često zovu. Idem do narodne kuhinje, uzimam obroke i lijekove i onda ih dijelim po gradu, najčešće starim, nepokretnim i onemoćalim licima.

Kako se rodila ideja da volontirate i pomažete ljudima?

Ja sam bio policajac u Banjaluci 15 godina, i to jedan od najboljih, i to je ostalo zapisano u Muzeju Državne bezbjednosti u Beogradu 1965. godine. Kroz rad sa ljudima tih godina sam uvidio da postoji veliki broj socijalno ugroženih i tako sam zavolio humanitarni rad. Počeo sam da pomažem ljudima pod pokroviteljstvom Crvenog krsta, a kasnije i u saradnji sa Centrom za socijalni rad, od 1958. godine. U toj pomoći sam često nailazio na maloljetničku delikvenciju, djecu koja su pobjegla od kuće i skitnice. Bilo je dosta siromašnih po gradu i osjećao sam dužnost da moram pomoći. Za svoj rad sam do sada dobio više od 30 zahvalnica i 10ak nagrada, оd kojih ističem nagradu za životni doprinos volontiranju i orden krsta milosrđa.

Obratili smo pažnju na plakete oko nas, imali smo utisak da ih je mnogo više. Zahvalnice od grada Banjaluke i od Crvenog krsta, nagrade, uokvirene i istaknute. Nagrada za počasnog građanina Banjaluke – jasno.

mitar medovic et

Kako gledate na to vrijeme, je li bilo više ili manje čovjekoljublja nego sada?

Rat je donio mnogo toga lošeg, stavio čovjeka u nezgodan položaj. Nastale su republike ali je nastalo i siromaštvo. Prije rata je postojala pravna država i bila je vladavina prava. Ljudi su bili bolje zaštićeni, radnička klasa je bila na vlasti i više se brinulo o društvu, da ljudi budu zadovoljni. Poslije rata nema progresa, ja često volim da pomenem da u čl.1 povelje UN stoji da svaki čovjek ima pravo na život i da živi, a ne da životari, i niko nema pravo da ga ugrožava. Sve je više siromašnih stanovnika i zato treba uticati na sve nadležne institucije i bogate privrednike da pomognu socijalno ugroženim. Ja im često pomažem tako što pišem dopise institucijama gdje tražim da dobiju ‘tuđu njegu’, nadoknadu od 80 KM ili 160 KM koja se daje licima koja su najteže ugrožena. Svake godine se potrudim da nepokretnim licima obezbijedim kolica, makar deset. Ona stižu iz Engleske, preko stranih donacija.

mitar medovic et2

mitar medovic et3

Kod narednog pitanja neko uđe na vrata.

– Čika Mitre, ‘oće li biti ono danas?
– Biće, biće, samo da završim ovo sa momcima pa ću donijeti.
– Hvala Mitre. Ovo vam je, momci, mnogo dobar čovjek, da znate. Prijatno.

Nastavismo razgovor bez pretjeranog osvrta na ovaj susret.

Šta vas je pokretalo sve ove godine, i šta vas pokreće sad, osim bicikla?mitar medovic bicikl et

Pokretala me je volja, upornost da pomognem ljudima. Kao policajac sam bio u prilici da vidim kako ljudi žive i to me opredijelilo da pomažem, najčešće starim i nemoćnim, duševnim bolesnicima i siromašnim. Valjda sam zato i dobio ovoliko priznanja, kako u službi tako i van nje. To mi je bilo najhumanije nešto, i po prirodi, zakonima i po Bogu, da se pomogne tim ljudima, to mi je davalo snagu.

Šta je sa biciklom sada?

Promijenio sam ih dosta ovih godina, posebno mi je žao jednog koje mi je poklonio tadašnji ministar unutrašnjih poslova, a koje su mi ukrali. Zamislite kad vam prvi čovjek policije pokloni nešto a to vam neko ukrade! Sad vozim jedno polovno od 50 KM.

Došli smo i do informacije da ste se posebno istakli volonterskim radom kada su se desili zemljotresi u Skoplju, Banjaluci i Crnoj Gori?

Pa, bio sam bio član Crvenog krsta i aktivirao sam se kako bih apelovao da se novčano prikupi što više sredstava, a i materijalnih. Učinio sam sve što sam mogao tada. Naročito teško je bilo 1991. godine kada je počeo rat i kada su izbjeglice počele pristizati u Banjaluku. Prikupljali smo sredstva i trudili se da nahranimo sav taj narod. Rukovodio sam stranom pomoći koja je stizala iz inostranstva, dijelio hranu i lijekove.

Kakvo je stanje među penzionerima u Banjaluci, ipak njima najviše pomažete?

Penzionera u Banjaluci ima 35.000. Manji broj fino živi, a veći sastavlja kraj sa krajem, nisu u dobrom položaju. Osim što im nosim hranu, nosim često i lijekove, a tražim i lokalne donatore koji su spremni da pomognu. Mene posebno pogađaju situacije u kojima dođem u kontakt sa samohranim roditeljima koji imaju nekoliko djece i svi žive zajedno od socijalne pomoći. Mnogima od njih sam i lično pomogao.

I za kraj, da ste na vlasti jedan dan, šta biste uradili?

Napravio bih neku strategiju da ovi ljudi lakše dođu do pomoći i povećanja životnog standarda.

Pozdravili smo se, snažan stisak ruke i opet osmijeh. Po odlasku u nama se javilo pitanje hoće li se u našoj generaciji naći jedan ovakav heroj, Marvelovac.

(eTrafika.net – Lazar Grdinić i Boris Bajić, Foto: Luka Đuričić)

Napiši komentar