Ljudi ne vide koliki sam borac!

0

Počinje priča. Priča o trudu i borbi, napretku i stagnaciji. O oduševljenju i razočarenju. Ona je Mirjana Vidović, ima 28 godina i živi u Banjaluci. Boluje od cerebralne paralize. Student je prve godine novinarstva i komunikologije na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima želju da podijeli svoju priču sa nama.

Reci nam, zašto si odabrala taj smjer?

Glavni razlog je jer volim da pišem. Radujem se pisanju članaka i vijesti, a ponajviše vođenju intervjua. Voljela bih da radim za neku redakciju, odnosno to i planiram, ali nikada se ne zna šta nosi novi dan.

Kako si zadovoljna uslovima za rad na fakultetu?

Poprilično sam zadovoljna jer smo prošle godine dobili novu zgradu. Generacije prije mene su imale dosta poteškoća jer nisu imali adekvatan prostor, ali ja sam imala tu sreću da prvu godinu dočekam u novoj zgradi. Učionice su dosta prilagođene, stolice malo neudobne, ali šta ćemo, to je studentski život. Ne žalim se. Takođe, u funkciju je stavljen i lift koji mogu da koriste osobe sa invaliditetom i radno osoblje. Dobila sam i ključ od njega. Sada, ključeve od kuće i ključeve od lifta nosim stalno sa sobom, ipak bez njih ne mogu nigdje.

Kako ti se čini sam raspored predavanja?

Malo je naporan jer nekim danima imamo nekoliko predavanja, dok smo četvrtkom slobodni. Najgore mi je što moram dugo da sjedim i pažljivo da slušam, a rezultat toga je umor, kao i kod svake druge osobe.

A profesori? Kakav je njihov odnos prema tebi? (Osmijeh na njenom licu. Nakon trenutka pozitivne tišine, nastavlja svoju priču.)

Profesori su super, nemam nekih zamjerki. Uzimaju u obzir činjenicu da imam cerebralnu paralizu, i izlaze mi u susret.

A ostalo osoblje na fakultetu ? (Opet onaj zagonetni osmijeh…) 

Evo ovako, baš sam prije neki dan išla da upišem semestar i, na moje prijatno iznenađenje, teta iz studentske službe me pohvalila. Otprilike je rekla ovako: „ O vide naše Mirjane, polaže li, polaže“. Ja sam njoj rekla da sam samo dva ispita položila, a ona meni kaže: „ Dobro je to sve, zadovoljni smo sa tobom, samo tako nastavi.“

Kako si se snašla u novom okruženju?

Mislim da se dobro snalazim. Moje kolege sa godine su mlađe od mene dosta, jer ja sam kasnije upisala fakultet ali i uprkos tome super smo se uklopili. Pomažemo jedni drugima oko učenja, imam nekoliko kolegica mlađih od mene osam ili devet godina sa kojima sam u super odnosima, bukvalno od prvog dana. Ma to je neopisiv osjećaj, kada te neko tako prihvati. Ljudi dosta često pristupaju osobama sa invaliditetom nekako sa predrasudama, ali one ne. Nekad ih znam pitati zašto baš ja, one meni kažu da sam im prirasla srcu, ko će ga znati zašto.

Pošto živiš dalje od fakulteta, da li putuješ gradskim prevozom?

Putujem, i to linijom 14, tako da moram samo nekoliko minuta pješačiti jer izađem na stanici kod kampusa. Pošto sam naslijedila penziju od mog pokojnog oca, vodim se kao porodični penzioner i mjesečnu kartu vadim kao penzioner jer je ona povoljnija od karte za osobe sa invaliditetom. Penzioner sa 28 godina studira novinarstvo. (smijeh)

Jesu li gradski autobusi prilagođeni osobama sa posebnim potrebama?

Za mene lično jesu pošto ja imam lakši oblik invaliditeta, ne moram da koristim nikakva pomagala, kao na primjer invalidska kolica, dok za ostale osobe koje imaju teže oblike invaliditeta, sam ulazak u autobus je poprilično težak, skoro i nemoguć.

Da li je stanje u samom gradu bolje sada, u poređenju sa stanjem od prije deset godina?

Što se toga tiče, u posljednje vrijeme su postavili nekoliko prilaznih rampi po gradu, ali stanje u gradskim autobusima je i dalje veoma loše.

Da li smatraš da ova priča o neprilagođenosti grada osobama sa invaliditetom daje sliku o tome kakvo je zaista naše društvo?

I te kako da daje jer kada se samo spomene osoba sa invaliditetom ili sa bilo kakvim problemom te vrste, ljudi kao da nisu dovoljno edukovani u pogledu kako se odnositi prema takvim osobama. To je i glavni uzrok svih predrasuda prema osobama sa invaliditetom. Stavovi formirani na pogrešnim uvjerenjima se veoma teško mijenjaju.

Da li takvi stavovi utiču na tebe?

Utiču nažalost jer ja sam dosta emotivna i rastužim se kada osjetim te predrasude. Mislim da je to dosta nepravedno jer svi smo mi jednaki. Najviše mi smeta sažaljenje, pogotovo kada čujem „joj vidi je, invalid“ ili „jadna ona“. Više volim kada ljudi kroz taj invaliditet vide koliki sam zapravo borac, odnosno, koliko ja truda moram da uložim da bih nešto ostvarila. Ja sam se već naviknula na to jer svako ima pravo na svoje mišljenje. To samo govori o njima samima.

Misliš li da će ti stavovi imati nekog uticaja na tvoje zaposlenje?

U nekoj mjeri sigurno da hoće, ali ja imam regulisan status porodičnog penzionera jer sam izgubila oba roditelja u djetinjstvu pa sam naslijedila očevu penziju. Ne moram toliko da brinem o stupanju u stalni radni odnos jer bih u tom slučaju prestala da primam penziju, tako da ću da potražim neki honorarni posao.

Pored penzije, primaš li još neku finansijsku podršku od državnih institucija?

Dobijam od Centra za socijalni rad naknadu za tuđu njegu i pomoć. Takođe dobijam i jednokratne novčane iznose dva puta godišnje u iznosu od 160 KM. Sada su nam, nakon 7 ili 8 godina povećali te naknade, prvo za 100 posto a kasnije su na reviziji utvrdili da ja trebam da dobijam 160 KM, a ne 40 KM, koliko je naknada u početku iznosila.

Da li si zadovoljna visinom tih naknada?

Mogu reći da jesam, ali predugo smo morali čekati na to povećanje.

Pored obaveza na fakultetu, čime se još baviš?

Do prije nekoliko godina sam volontirala u Omladinskom Centru „Zdravo da ste“. Učestvovala sam u kreiranju i organizovanju nekih manifestacija. Pošto sam, pored cerebralne paralize, u adolescenciji patila i od psiholoških problema poput depresije angažovala sam se u jednom udruženju koje pruža podršku osobama sa problemima u psihološkom razvoju. Tu smo kreirali razne emisije i ja sam dobila tu čast da budem voditelj.

Koje su tvoje ambicije?

Prvo želim da završim studije. Onda bih željela da nađem honorarni posao u nekoj od redakcija gdje bih mogla da se posvetim razvijanju svojih novinarskih vještina.

Šta je to što te motiviše za dalje?

Bavim se svim tim aktivnostima jer se na taj način nekako potvrđujem kao više vrijedna osoba. Trudim se da dam sve od sebe kada se posvetim nekoj aktivnosti. Uspješno obavljena aktivnost rađa želju za nečim novim. Društvo je učinilo da se osjećam manje vrijednom osobom, ali kroz moj aktivan rad, pogotovo kroz studiranje, dokazujem, kako sebi, tako i njima da griješe. Po prirodi sam veliki borac i smatram da se trud u krajnjoj liniji isplati. Takođe i podrška drugih ljudi mi mnogo znači, pogotovo zbog mog invaliditeta.

Šta je, po tvom mišljenju, najbitnije za sreću u životu? 

Ljude treba da rade ono što vole, ono što ih ispunjava i motiviše. Trebamo se truditi i boriti za ono što volimo. Unijeti neki smisao u aktivnosti koje mehanički radimo. Okružiti se ljudima koji nas podržavaju i razumiju jer kada klonemo duhom, treba nam neko ko će nas ohrabriti i motivisati. Samo trud i biće sve ok!

(eTrafika.net – Dragana Kerkez)

Ostavite komentar

*