Naučna istraživanja pokazala su da nijedno dijete mlađe od tri godine koje nema roditeljsko staranje, ne bi trebalo biti smješteno u instituciju. Zbog toga je prvenstveno potrebno pružiti podršku roditeljima, počev od ustanova primarne zdravstvene zaštite kao i porodilišta kako bi se spriječilo napuštanje djece, a ukoliko do toga ipak dođe, u zavisnosti od individualnih potreba djeteta pronaći najbolji oblik njegovog zbrinjavanja.
Rano djetinjstvo je najvažnija faza razvoja u životu i institucionalni smještaj djece rane dobi može biti problem zbog njihovog neadekvatnog daljeg razvoja. Ovo je jedan od razloga zbog kojih je pokrenuta inicijativa “Deinstitucionalizacija domova za djecu bez roditeljskog staranja u BiH”, te koja je na svojoj Facebook stranici prikupila više od 23.000 pratilaca. Na ovoj stranici administratori su postavili tekstove i video snimke o životu u domovima i hraniteljskim porodicama, te u opisu stranice naglasili da stranica želi uvesti “osjećaj nelagodnosti u nama po pitanju dječijih sirotišta koje držimo i održavamo u našim sredinama”. Međutim, vidljivi su i komentari nepovjerenja od strane nekih Facebook korisnika koji pokazuju sumnju da je hraniteljska porodica uvijek pravi izbor. Zato je za smještaj djece u neku porodicu potrebno prije svega biti dobro upoznat sa tim da li je porodica adekvatna. S druge strane humanost i želja da se pomogne maloj djeci je od velike važnosti kako za tu djecu, tako i za društvo u cjelini.
Mala djeca su i najosjetljivija tako da su ona najviše podložna lošim posljedicama smještaja u institucijama. Iako mnogi tvrde da je hraniteljstvo najbolji oblik smještanja djece do tri godine, domovi su ipak obavezni da primaju i najmlađe. Sama proceduta smještaja u Dom za nezbrinutu djecu, kao jedan od oblika socijalne zaštite za djecu i mlade bez roditeljskog staranja, uključuje Centar za socijalni rad koji je nadležan za dijete, samu ustanovu Doma, te resorno ministarstvo – Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite. Ovu oblast reguliše Zakon o socijalnoj zaštiti, koji za djecu mlađu od tri godine preporučuje porodični smještaj.
„U skadu sa navedenim zakonom, za djecu mlađu od tri godine preporučuje se porodični smještaj, tako da je njihov boravak u Domu privremenog karaktera, odnosno traje onoliko koliko je potrebno da se nađe porodični oblik zaštite, ukoliko je to moguće. Trenutno u našem Domu boravi troje djece mlađe od tri godine“, navodi psihologinja Doma „Rada Vranješević“ u Banjaluci, Ljiljana Uletilović.
Dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja „Rada Vranješević“ u Banjaluci je organizovan oblik zaštite u kojoj djeca i mladi bez adekvatnog roditeljskog staranja, zavisno od svojih porodičnih prilika i uzrasta, borave duži ili kraći vremenski period. Za to vrijeme Dom obezbjeđuje ovoj djeci socijalnu zaštitu, vaspitanje, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i osposobljavanje za samostalan život i rad. Štićenici Doma su djeca i mladi od nekoliko mjeseci starosti, pa do studenata.
“Pored vaspitnog osoblja, u vaspitnim grupama u kojima borave djeca mlađeg uzrasta, sa djecom u neposredan rad su uključene i žene ‘domaćice’ koje provode aktivnosti usmjerene ka održavanju higijene prostora i razvijanju kulturno-higijenskih navika djece i mladih. Za zdravstvenu njegu i zaštitu zadužene su medicinske sestre, raspoređene u rad jaslica“, priča Uletilović.
Djeca bez roditelja ili bez adekvatnog roditeljskog staranja zbrinjavaju se u ustanovu socijalne zaštite ili u hraniteljsku porodicu u zavisnosti od situacije i potreba djeteta. Porodični smještaj, odnosno zbrinjavanje djece u hraniteljsku porodicu značajno bolje priprema djecu za samostalan život. Međutim, hraniteljstvo nije samo smještaj, to je udomljavanje djece. Radi se o obliku zbrinjavanja djece u drugu porodicu koja djetetu obezbjeđuje porodični dom, sticanje pozitivnog porodičnog iskustva, smještaj, ishranu, brigu, njegu, vaspitanje, obrazovanje, te osposobljavanje djeteta za samostalan život i rad, a u cilju zaštite interesa djeteta.
„Smještaj djece bez adekvatnog roditeljskog staranja u drugu porodicu jedan je od najadekvatnijih vidova zbrinjavanja za ovu populaciju jer djeci omogućava da odrastaju u porodičnom okruženju koje će značajno uticati na razvoj njihovih sposobnosti i kompetencija za samostalan život“, navode u JU Centar za socijalni rad Banjaluka.
Dijete koje ostane bez roditeljskog staranja ima pravo na zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu do završetka redovnog školovanja, a najkasnije do 26. godine života. Centar za socijalni rad Banjaluka trenutno ima 65 hraniteljskih porodica u kojima je smješteno 82 djece, dok je u ustanovama socijalne zaštite smješteno šesnaestoro djece. U jednu hraniteljsku porodicu može se smjestiti do troje djece, s tim da broj može biti i veći kada su u pitanju braća i sestre.
“Trenutna situacija u pogledu broja hraniteljskih porodica u gradu Banjaluka je zadovoljavajuća jer sa trenutno raspoloživim porodicama možemo pokriti potrebe djece koja su u nadležnosti naše ustanove”, poručuju iz Centra za socijalni rad Banjaluka.
Koordinatorka za partnerstvo u Centru za socijalni rad Sanja Malić, ističe da je smještaj u ustanovu socijalne zaštite do sada korišćen kao privremeni oblik zbrinjavanja djeteta.
„Smještaj u ustanovu socijalne zaštite u dosadašnjoj praksi je korišćen kao privremeni oblik zbrinjavanja djeteta do smještaja u hraniteljsku porodicu ili usvojenja djeteta, ili se eventualno stručni radnici odluče za smještaj u neku ustanovu koja ima specijalizovane usluge, koje porodično okruženje ne može obezbijediti djetetu“, priča Malić.
Regionalna kancelarija UNICEF-a i Visoki predstavnik Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR) organizovali su zajednički poziv „Zaustavljanje smještaja u sistem institucionalne zaštite djece mlađe od tri godine“, u sklopu kog je prije dvije godine u Tesliću organizovan okrugli sto „Promovisanje alternativne brige i smještaja djece bez roditeljskog staranja“. Tom prilikom su stručnjaci koji su prisustvovali okruglom stolu došli do zajedničkog zaključka:
„Bez obzira koliko smještaj u domu bio dobar, nikada nije dovoljno dobar za dijete kao što je to odgajanje u porodičnoj zajednici, posebno ako govorimo o djeci ispod tri godine.“
Iz kancelarije UNICEF-a naglašavaju je da rani razvoj djece, tačnije period do treće godine života, najvažnija razvojna faza u životu.
“Interaktivni uticaj ranih iskustava utiče na arhitekturu i razvoj mozga. Institucionalizacija dojenčadi je ozbiljan problem zbog štetnih uticaja na zdravlje djece i razvoj. Uticaj na fizički kognitivni razvoj, emocionalnu sigurnost i privrženost, kulturni i lični identitet i razvoj sposobnosti su nezamjenjivi. Djeca koja kasnije počnu sa razvojem, najčešće i zaostaju za ostalom djecom u razvoju”, navode iz ove institucije.
Stručnjak za dječiju zaštitu u kancelariji UNICEF-a za Bosnu i Hercegovinu Paolo Marchi tom prilikom je istakao da potreba za poboljšanje sprečavanja razdvajanja i odvajanje djece iz porodičnog sistema.
„Centri za socijalni rad, škole, zdravstveni profesionalci i ostali mogu imaju ključnu ulogu u ostvarivanju aktivnosti i pružanju adekvatnih usluga i podrške porodicama i djeci, kako bi izbjegli odvajanje djece od porodice. Vjerujemo da je briga i podrška porodici najbolji način da se osigura najbolja sredina za rast i razvoj djeteta, koje treba da se razvije u zdravu odraslu osobu,“ navodi on.
Pomoćnik ministra zdravlja i socijalne zaštite Ljubo Lepir, istakao je da smiještanje djece malog starosnog uzrasta u institucije nije najadekvatniji pristup u socijalnoj zaštiti.
„Svakako da smještaj djece u institucijama, a posebno djece malog starosnog uzrasta nije najadekvatniji pristup u socijalnoj zaštiti. Međutim, u praksi postoje situacije kada je potrebno urgentno smjestiti takvu djecu u ove institucije. Recimo, često se desi da centar za socijalni rad ne može brzo naći adekvatnu zamjensku porodicu, ili okolnosti u kojima se dijete našlo zahtijeva stručni tretman. U slučajevima da se mora dijete smjestiti u ustanovu socijalne zaštite, taj boravak mora biti kratak, te ga čim prije zamijeniti alternativnim mjerama, među kojima je smještaj u zamjensku porodicu zasigurno jedno od najboljih rješenja”, govori Lepir za portal eTrafika.
Boravkom u hraniteljskoj porodici svako dijete, a posebno ranog uzrasta, ostaje u porodičnoj atmosferi. Ona jeste drugačija od one na koju je do tada dijete naviklo, ali su vaspitne, emocionalne i socijalne funkcije i dalje aktivne u njegovom životu.
“Za razliku od institucionalnog smještaja, gdje se djetetova ličnost podređuje kolektivnoj svijesti, kod hraniteljstva postoje predispozicije da se socijalni procesi usmjere prema razvoju individualnih karakteristika djeteta. Naravno, da bi hraniteljstvo bilo uspješnije od institucionalnog smještaja potrebno je imati kompetentnu i dobro edukovanu hraniteljsku porodicu”, dodaje Ljubo Lepir.
On je naglasio da je za potpuno i kvalitetno uvođenje hraniteljstva kao alternativnog modela zbrinjavanja neophodno jačati svijest ukupne javnosti i stručnjaka. Takođe je dodao da u Republici Srpskoj postoji samo jedan dom za smještaj djece rane dobi i to je Dom “Rada Vranješević” u Banjaluci.
“Prema našim saznanjima, u Republici Srpskoj postoji oko 600 djece bez roditeljskog staranja i većina njih su smješteni u porodicama, a najveći broj njih je kod srodnika”, priča Lepir.
Dijete u ranoj dobi ili beba, ne zna ko joj je majka, ali se veže za onoga ko je njeguje. Dijete u institucijama se teško može vezati za bilo koga jer se vaspitačice mijenjaju u smjenama, svakih osam sati. Stoga je smještaj u alternativnu porodicu najcjelishodniji način brige o djetetu.
“Kada dijete ostane bez svoji bioloških roditelja ili zbog različitih razloga ne može više da živi sa njima, tada država ima obavezu da nađe najadekvatniji način socijalne podrške. Naravno da je smještaj u alternativnu porodicu najcjelishodniji način brige o djetetu, pa zbog toga mjere socijalne zaštite koje država obezbjeđuje za ovu kategoriju usmjerene su prema tom cilju. Ukoliko ipak dođe do smještaja djeteta u instituciju tada je obaveza stručnih radnika u instituciji da se smanji rizik od bilo kakvih štetnih posljedica koje može prouzrokovati ovakav smještaja za psiho-fizičko zdravlje djetata”, kaže Lepir.
Da bi maloj djeci bez roditeljskog staranja bio ljepši život i svjetlija budućnost potrebno je prije svega razvijati socijalno humane odnose među ljudima.
“Sami zakoni i procedure ne mogu ništa uraditi za dobrobit ove djece ukoliko nemamo društvo koje će respektovati i staviti u prioritet svoga razvoja stvaranje socijalno humanih odnosa. Svakako da je zakonska regulativa neophodna za stvaranje pozitivnog ambijenta, ali bez odgovornijeg roditeljstva i socijalno osjetljivih institucija vlasti ne može se obezbijediti bolja budućnost novih pokoljenja”, zaključio je Ljubo Lepir za kraj našeg razgovora.
(eTrafika.net)
[post_ender]
