Savremeni način života i rada donio je niz prepreka za normalno funkcionisanje organizma čovjeka, ljudi se sve manje fizički naprežu a sve više osjećaju psihičko opterećenje što sa sobom nosi niz štetnih posljedica. Najugroženiji su djeca i mladi kojima je prelazak sa igrališta na stolice ispred računara doveo do sve rasporostranjenije gojaznosti i deformiteta među njima!
Prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije nedovoljna fizička aktivnost proglašena je za riziko faktor uz hipertenziju i gojaznost, a da bi se ta bolest spriječila i da bi sve funkcije organizma bile u ravnoteži preporučuje se da čovjek napravi između 10 i 14 hiljada koraka dnevno!
Nedostatak kretanja ili bolest stručno nazvana hipokinezija svrstala se među najraširenije bolesti savremenog doba a djeca i mladi se izdvajaju kao posebno ugrožene kategorije. Uzevši u obzir činjenicu da su mladima društvene mreže i igrice zamjenile igranje na otvorenom časovi fizičkog vaspitanja ostaju jedina prilika za bijeg od pasivnosti.
Profesor fizičkog vaspitanja i kondicioni trener Branko Babalj iz Bijeljine kaže da kada govorimo o problemu fizičke aktivnosti mladih, moramo imati u vidu da se na njihovu svijest treba uticati još u predškolskom uzrastu.
“Živimo u vremenu burnog i bogatog materijalnog razvoja, a brzina života i borba za visoki standard sve više zaokupljaju pažnju čovjeka. Danas roditelji imaju sve manje vremena da sa svojom djecom provode slobodno vrijeme upražnjavajući fizičke aktivnosti u prirodi jer se bore za svoju egzistenciju a djeca i adolescenti su posebno ugrožene kategorije građana. Kao jedan od koraka u popravljanju takvog stanja jeste uređenje sistema koje bi dovelo uvođenje fizičkog vaspitanja u predškolskom uzrastu koje bi vodili profesori ovog predmeta”, kaže Babalj.
Po njegovim riječima treba naglasiti da je ipak uloga roditelja o svijesti prema fizičkoj aktivnosti kod djece neprocjenjiva i na prvom mjestu.
“Roditelji treba da naprave takav odnos sa djecom u kojem neće biti mjesta pritisku dijece kada je u pitanju uspjeh u školi. U posljednje vrijeme smo suočeni i sa pretjerivanjem roditelja kada je u pitanju učenje više stranih jezika mimo školske nastave jer roditelji očekuju previše od djece a samim tim im uskraćuju pravo na fizičku aktivnost zbog prenagomilanih mentalnih aktivnosti. Tako se suočavamo sa činjenicom da je današnjoj djeci jedina aktivnost čas fizičkog vaspitanja a oni se često ne obavljaju u skladu sa programom. To je naročito izraženo u mlađem školskom uzrastu gdje se uglavnom sve svodi na igranje između “dvije vatre” a često se ti časovi i žrtvuju kako bi se nadoknadili neki drugi predmeti.
Uloga roditelja o svijesti prema fizičkoj aktivnosti kod djece je neprocjenjiva… Branko Babalj
Babalj naglašava da ne treba osuđivati učiteljice koje vode nastavu fizičkog vaspitanja i što je takvo stanje u sistemu , potrebno je da se država više angažuje ukoliko želi da im djeca rastu u zdravom okruženju i da djeluje putem medija o značaju fizičke aktivnosti i kakve su posljedice ukoliko zanemarimo istu.
“Nekada, ne tako davno mogli ste na igralištu da vidite gomilu djece koja se igraju, danas je to prava rijetkost. Dovoljno je da uđete u jedan od lokalnih internet klubova i imaćete šta da vidite. Dječak od nekih 10-12 godina sa 8-9 kilograma viška, velikom flašom gaziranog pića, grickalicama i dioptrijom minus “beskonačno”, svoje slobodno vrijeme provodi na računaru sa sve učestalijim fizičkim maltretiranjem tastature računara, naročito ako je u pitanju neka igrica sa nasilničkom pozadinom”, skreće pažnju na sve učestaliju sliku Babalj.
Profesor fizičkog vaspitanja Slobodanka Đukić iz Banjaluke ističe da svijest o fizičkoj aktivnosti treba postati sastavni dio opšte kulture svakog čovjeka, a da se to naročito odnosi na djecu koja dobar dio vremena provode pasivni, sjedeći u školskoj klupi a potom i kući za računarima.
“U medijima često slušamo kako se treba voditi računa o zdravlju djeteta a pored pravilne ishrane, djeci je potreban i niz drugih komponenti za uspješan rast i razvoj. Najveću odgovornost naravno imaju roditelji, a dobar dio odgovornosti snosi i društvo u cjelini. Da bi se dijete osposobilo da uspješno odgovori svojim obavezama, sa odgojem treba krenuti od najranije dobi”, kaže Đukićeva.
Međutim ona ukazuje i na problem sa kojim se usljed urbanizacije suočavaju gradovi kod nas, a to je nedostatak prostora za bezbjednu igru djece.
“Svaka kreativna igra traži prostor i raspoloženo društvo za igru. Gradeći stambene objekte, dvorišta i prostor za igru sve se rijeđe planiraju i sve su skučeniji. Pitanje koje treba da se postavi jeste da li su odgovorni svjesni problema, te imaju li volje i sluha da udruženim snagama naprave pozitivne promjene”, kaže ona.
Đukićeva navodi da djeca spontano reaguju na skučen prostor za igru, povlačenjem u zatvoren prostor, u svoje stanove gdje igru najčešće nastavljaju na kompjuteru.
“Svjesni smo da današnje savremeno urbano društvo za sobom ostavlja niz posljedica na razvoj naše djece. Postavlja se pitanje koliko djeca gube a koliko dobijaju erom kompjuterizacije gdje su i obroke počeli obavljati uz računar. Djeca nam plaćaju danak „lagodnijeg“ života, gdje zdravlje gubi bitku i gdje su kretanje i fizičke aktivnosti svedene na minimum. Rezultate ovakvog stila života možemo vidjeti na časovima fizičkog vaspitanja jer je to pravo mjesto koje oslikava koliko su nam djeca pasivna i nezainteresovana da odgovore na određene zahtjeve nastave fizičkog vaspitanja prilagođene njihovom uzrastu. Evidentno je i da su djeca sve gojaznija. Na sistematskim pregledima koji se provode u školama rezultati ukazuju da djeca imaju sve lošije držanje tijela, čak i sve više deformiteta”, zabrinuto konstatuje Đukićeva i dodaje da nažalost roditelji uglavnom kasno reaguju.
Prema njoj glavno pitanje jeste kako djecu nagovoriti da vrijeme provedeno uz televizor ili računar zamjene šetnjom, naročito kada ni ono malo obavezne aktivnosti koju bi djeca trebala imati na časovima fizičkog vaspitanja nije uvijek na zadovoljavajućem nivou.
“U školama se često može čuti o problemu nedostatka prostora kada je nastava fizičkog vaspitanja u pitanju iako ona treba da služi kao osnov za psihofizički razvoj djeteta. Zbog toga profesori fizičkog vaspitanja moraju shvatiti svoju pravu ulogu u procesu rada. Ne smiju dozvoliti da djeca govore o radu profesora koji ubaci loptu u salu, gdje obično najjači dolaze do lopte ostajući u terenu, dok oni koji nisu ljubitelji fizičkog vaspitanja ostaju nijemi posmatrači. Takve priče su nažalost prisutne u pojedinim školama. Očigledno, za zdravlje djece i njihov psihofizički razvoj odgovorna je kako porodica tako i društvo u cjelini”, zaključila je Đukićeva.
Redovna i pravilno dozirana fizička aktivnost značajan je činilac zdravog načina života, koji i do 50% može uticati na prevenciju pojava različitih oboljenja a neosporni su i pozitvini efekti fizičke aktivnosti na psihološkom planu. Kod osoba koje su uključene u program redovnih fizičkih aktivnosti primjetno je smanjenje anksioznosti i depresije što povoljno utiče na raspoloženje, životnu vedrinu i stabilnije psihološko stanje što čini dovoljno razloga da se već sutra odlučite otiću šetnju, teretanu ili sa drugovima na okršaj u omiljenom sportu.
Glavnom gradu nedostaju igrališta!
Samo u Banjaluci polovina srednjih škola ima neuslovne prostorije za održavanje nastave fizičkog vaspitanja, a šest od ukupno 15 srednjih škola uopšte ni nema fiskulturnu salu!
S obzirom da podaci iz Ministarstva prosvete i kulture RS pokazuju da se u ovoj godini ne planira ulagati novac za izgradnju i obnovu fiskulturnih sala učenici Ugostiteljsko-turističke, Građevinske, Srednje poslovne škole, Muzičke škole “Vlado Milošević”, Škole učenika u privredi i Srednjoškolskog centra “Ljubiša Mladenović” nastavu iz fizičkog vaspitanja nastavu će nastaviti najčešće po parkovima i otvorenom prostoru i to samo kada im to vrijeme dozvoli.
U izvještaju o stanju sportskih objekata na području grada za 2013. godinu stoji da svi od 69. otvorenih terena i školska igrališta ne zadovoljavaju normative po veličini i relativno su loše opremljeni sportskim rekvizitima i spravama.
Posljednjih godina popularne su teretane na otvorenom a pored onih koje finansira grad sve su češća samoorganizovanja mještana koji za vlastite pare prave teretane u svojim naseljima.
Šta je hipokinezija?
Hipokinezija je nedostatak kretanja, ili nedovoljna količina aktivnosti koja je potrebna organizmu da bi održao neophodan nivo koji mu je potreban za normalno funkcionisanje i zdravlje.
Čovjek je više hiljada godina svoj opstanak, sigurnost, zdravlje i sreću tražio i nalazio u kretanju odnosno fizičkom radu koji je bio osnovni faktor razvitka čovjeka. U današnjim savremenim uslovima mehanizacije i automatizacije, kretanja je sve manje ili ga gotovo nema već mašina radi za čovjeka što predstavlja ogroman problem pošto pasivnost nekog organa ugrožava organizam u cjelini.
A upravo tamo gdje su nauka i tehnika dostigle najveći stepen razvoja, posljedice po čovjeka su najizraženije što se vidi na primjeru SAD-a. Sa jedne strane to je zemlja najsavremenije tehnologije, velikog nacionalnog bogatstva, najboljih svjetskih stručnjaka i sa najuspješnijom sportskom omladinom svijeta, a sa druge strane i zemlja sa najvećom učestalosti srčanih oboljenja, gojaznih pojedinaca i “najnesposobnijom” omladinom svijeta, imajući u vidu učestale infarkte i prije 30. godine.
Stručnjaci naglašavaju da čovjek ne treba da robuje dobru, već treba da nađe vremena za sebe i svoje zdravlje, kako bi sebi a i drugima obezbjedio sretan život i sreću.
eTrafika.net – Ognjen Tešić
[post_ender]
