Na nivou Bosne i Hercegovine nema preciznih statističkih podataka o zastupljenosti vršnjačkog nasilja. Neki podaci pokazuju da 43% djece u osnovnim i 29% u srednjim školama iskusi neki oblik vršnjačkog nasilja.

Piše: Snježana Aničić

U Republici Srpskoj su rađena određena istraživanja 2010. godine, a ombudsman RS za djecu došao je do podataka da je u 50% osnovnih i 60% srednjih škola zastupljeno nasilje.

Djeca žrtve vršnjačkog nasilja najčešće ne govore o nasilju koje trpe, jer se plaše i osjećaju stid. Nasilje među vršnjacima podrazumijeva verbalno, psihičko, fizičko ili socijalno maltretiranje.

„Postoje indirektni pokazatelji nasilja nad djetetom. To se najčešće uočava promjenama u ponašanju djeteta. Tako, dijete može da krene da se povlači u sebe, da često nije raspoloženo, da slabije jede i spava. Dijete koje je žrtva vršnjačkog nasilja u školi, može da se žali na glavobolju ili bolove u stomaku pred odlazak u školu, da mu se ne ide u školu, da ima problema sa koncentracijom te da mu slabi školski uspjeh. Dijete može da mijenja put do škole ili da traži od roditelja da ga voze i dovoze iz škole. Roditelji mogu primjetiti da im se dijete vraća sa poderanom odjećom ili da dijete ima neobjašnjive modrice i ogrebotine“, naglašava magistrica psihologije Ivana Živković.

O ovoj temi u BiH počelo se više govoriti 2008. nakon ubistva Denisa Mrnjavca (16) koji je ubijen u tramvaju u Sarajevu. Krivci su kažnjeni, iako postoje slučajevi u kojima oni koji su krivi uspiju izbjeći kaznu. To nije jedini ovakav slučaj koji je uznemirio BiH. Samoubistvo Mahira Rakovca, pokrenulo je niz pitanja od odgovornosti roditelja, do škole, nadležnih institucija i cijelog društva.

vrsnjacko-nasilje-buling

Vršnjačko nasilje može ostaviti niz posljedica ne samo na dijete koje trpi nasilje, nego i na one koji vrši nasilje, ali i na one koji samo posmatraju.

„Žrtve nasilja obično osjećaju stid. Dijete koje je žrtva nasilja može da se povlači u sebe, da postaje tužno i depresivno, da osjeća strah i anksioznost. Kod djeteta može da se javi nesanica, noćne more, da mu slabi apetit te da i sama postaju nasilna (agresija prema drugima i agresija prema sebi). Duža izloženost nasilju može ostaviti dublje posljedice na žrtvu, koje kasnije utiču na njihov emocionalni, društveni i profesionalni razvoj. Važno je napomenuti da svako dijete reaguje na svoj način“, rekla je Živkovićeva.

Vršnjačko nasilje je najzastupljenije u školama, ali mnogo ne izostaje ni nasilje preko interneta. Na internetu, nasilje je prisutno najviše na društvenim mrežama, ali tu su i forumi, blogovi i chat sobe.

Razlog zašto je internet idealno mjesto za nasilje jeste anonimnost koju imaju oni koji vrše nasilje.

Iako mnogi tvrde da nastavnici ponekad svjesno ignorišu problem, ima i onih koji smatraju da bi bolja saradnja roditelja i škola dovela do stope smanjenja vršnjačkog nasilja. Sa tim je saglasna i viša asistentkinja sa banjalučkog Filozofskog fakulteta Tanja Glišić, koja ističe da je saradnja sa roditeljima jako bitna, ali je teško pronaći način kako ostvariti saradnju, jer se krivica često prebacuje sa jednih na druge.

„Vršnjačko nasilje se najčešće događa u okolini škole, jer tu djeca provode najviše vremena. Ne može biti kriv sam pedagog, nastavnik ili škola, odgovornost je podijeljena. Podjednako su odgovorni nastavnici, roditelji, mediji, institucije, ali i cijela zajednica. Saradnja mora biti i na pojedinačnom nivou nastavnik-roditelj, ali i na institucionalnom gdje je škola otvorena za jačanje svijesti. Kada bi bilo više saradnje i svijesti, sigurno bi se i stopa nasilja smanjivala“, govori Tanja Glišić.

Neki tvrde da bi dodatna edukacija nastavnika omogućila da se nasilje na vrijeme prepozna i zaustavi, ali da je edukaciju potrebno dobro osmisliti. Pored toga, potrebno je jednako podizati svijest i kod nasilnika, žrtve, ali i posmatrača.

Psiholozi razlikuju dva tipa nasilja – grupa maltretira pojedinca i jači zlostavljaju slabije. Djeca koja trpe nasilje, imaju osjećaj da su manje vrijedna i da su sami krivi za to što ih maltretiraju.

Stručnjaci u ovoj oblasti se slažu da dijete ne treba da se samo suočava sa problemom, te da je potrebna pomoć onih u koje dijete ima povjerenje.

„U tome veliku ulogu imaju roditelji koji trebaju saslušati svoje dijete, da reaguju što prije kako bi se problem riješio, prijave nasilje, pruže djetetu podršku i ukoliko je potrebno potraže stručnu pomoć psihologa i psihoterapeuta. Svakom djetetu treba pristupiti na individualan način te u skladu sa njegovim potrebama pružiti adekvatnu pomoć“, ističe Živkovićeva.

BiH ima brojne pravne akte koji na papiru brane djecu i njihova prava, dok je u praksi drugačije. Po Kaznenom zakonu BiH iz 2003. godine, prema maloljetnom počinitelju mogu se primijeniti vaspitne mjere sa propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

Uslovi za primjenu vaspitnih mjera jeste maloljetničko priznanje i spremnost da se pomiri sa vršnjakom. Svrha ovih mjera je da se ne pokreće kazneni postupak prema maloljetniku i da se utiče na njega da više ne čini krivična djela.

Neke od vaspitnih mjera su izvinjenje žrtvi, posjećivanje savjetovališta, nadoknada štete i slično.

Maloljetnik koji ima 16 godina, a nije napunio 18, može biti kažnjen i maloljetničkim zatvorom, ali ne manje od jedne godine i ne duže od 10.

Nadležne institucije često ne rade ništa kako bi se ovaj problem iskorijenio. Udruženje za razvoj društva „Kap“ iz Sarajeva se prošle godine uvjerilo da neka nadležna ministarstva FBiH nisu spremna na saradnju. Udruženje je dostavilo dokumentarni film „Ti nisi sam-sama“ svim ministarstvima obrazovanja u 10 kantona, kao i ankete za učenike o nasilju u školama.

vrsnjacko-nasilje-244Iako su za emitovanje filma imali odobrenje iz Federalnog ministarstva obrazovanja, pozitivan odgovor nije stigao iz svih kantona. Od 10 kantona samo je pet pristalo na saradnju, dok je pet odbilo da materijal proslijedi školama. Među njima su Kanton Sarajevo, Tuzlanski kanton, Hercegovačko-neretvanski kanton i Unsko-sanski kanton.

Neki od nasilnika nikada ne budu kažnjeni, jer se pronađe razlog da im se progleda kroz prste, posebno ako je riječ o djeci uglednih roditelja.

Nedavni rezultati istrage o smrti Mahira Rakovca, pokrenuli su niz reakcija u cijeloj BiH. Tužilaštvo Kantona Sarajevo je utvrdilo da dječak nije bio ni fizički ni seksualno zlostavljan u školi što je u javnosti osuđeno, jer smatraju da je istraga okončana tako zbog novca i političkih pritisaka roditelja zlostavljača.

U regiji je situacija slična. Građani Srbije su pokrenuli inicijativu za „Aleksin zakon“ o vršnjačkom nasilju. Aleksa Janković je trpio svakodnevno zlostavljanje i ubio se 2011. godine.

Oni koji su pokrenuli inicijativu, traže oštre kazne kao što su izbacivanje nasilnika iz škole, odgovornost direktora i nastavnika i druge. Danas ovakve kazne ne postoje. Aleksini nastavnici i dalje rade, škola je kažnjena sa 4.000, a direktor sa 400 evra.

U junu ove godine osnovana je Fondacija „Mahir i Aleksa“ za borbu protiv vršnjačkog nasilja. Osnovale su je Alisa Mahmutović i Dragana Janković, majke žrtava vršnjačkog nasilja. Fondaciju su podržali i univerzitetski profesori iz Sarajeva i Banjaluke.

Ciljevi fondacije su otkrivanje, prevencija i suzbijanje vršnjačkog i svakog drugog oblika nasilja djece i omladine, zaštita integriteta djece i omladine od navedenih pojava u školama, obrazovno-vaspitnim institucijama, sportu i porodici, te unapređenje pravnih propisa i standarda u oblasti vršnjačkog nasilja. Zatim, psihološka, psihijatrijska, materijalna i druga stručna pomoć djeci i omladini, žrtvama i vršiocima nasilja i njihovim porodicama.

Međunarodni dan prevencije vršnjačkog nasilja „Dan ružičastih majica“, obilježava se posljednje srijede u februaru, a ove godine je prvi put obilježen u BiH. Inicijativu je pokrenulo Udruženje za razvoj društva „Kap“, a pridružilo im se nekoliko bh. gradova.

„Odlučili smo se na sprovođenje ovog projekta s ciljem prevencije vršnjačkog nasilja kao izraženog problema u našem društvu. Nažalost, ovom problemu se ne pridaje dovoljna pažnja, a činjenica da nemamo nikakve statističke podatke o ovom problemu, najbolje govori o tome koliko je aktuelnim vlastima na svim nivoima stalo da ga preveniraju i suzbiju. Društvo u cjelini, posebno škole odlično su reagovali na prvo obilježavanje dana prevencije vršnjačkog nasilja. Tog dana smo informisali učenike kako da reaguju u slučaju nasilja bilo koje vrste, ali smo i informisali nastavnike i roditelje kako da primijete da je dijete žrtva nasilja“, rekla je portparolka Udruženja „Kap“ Merima Spahić.

Bosna i Hercegovina će 22. februara 2017. ponovo obilježiti Dan prevencije vršnjačkog nasilja u Sarajevu i još najmanje pet gradova u BiH. Tog dana će biti održana konferencija za medije na kojoj će biti objavljeni rezultati ankete o problemu vršnjačkog nasilja koja je provedena među učenicima osnovnih i srednjih škola u Federaciji.

Istog dana, biće aktivirana i web stranica putem koje će djeci i mladima biti pružana besplatna psihološka pomoć i podrška s ciljem preveniranja ovog problema.

„Svi mladi pozvani su da obuku majice ili bilo kakav detalj ili odjevni predmet ružičaste boje i tako podignu svoj glas protiv nasilja“, istakli su iz Udruženja.

Dan prevencije vršnjačkog nasilja, odnosno Dan ružičastih majica obilježava se od 2007. godine. Sve je počelo u Kanadi kada je dječak bio žrtva nasilja prvog dana škole, jer je u znak podrške svojoj majci koja je oboljela od raka dojke, došao u ružičastoj majici. Sljedeći dan, svi učenici su obukli ružičaste majice, koje su postale simbol borbe protiv vršnjačkog nasilja.

 

eTrafika.net

[post_ender]

Napiši komentar