U cijeloj BiH je, prema nepotpunim podacima, registrovano preko 3.000 djece bez roditelja, od kojih će veoma mali broj biti usvojen. Naime, mnogi parovi koji se odluče za usvajanje djeteta u BiH prolaze pravi pakao zbog dugotrajnih procedura koje iziskuju godine čekanja, pri čemu dosta njih u iščekivanju i odustane.
Koliko je teško usvojiti dijete u Srpskoj, pokazuje i primjer četrdesetdvogodišnjeg Milana i njegove supruge koji su već godinama na listi čekanja. Prema Milanovim riječima, sam proces dok se roditelj ne odluči na usvajanje je jako dug, ali tek nakon toga počinju muke o kojima on i njegova supruga nisu ni sanjali.
“Mi smo prije više od dvije godine podnijeli zahtjev za usvajanje i do sada nije bilo nikakvih vijesti, iako mi nismo imali nekih velikih zahtjeva. Iskreno, trebalo nam je dugo da se odlučimo na ovaj korak, ali smo na kraju u sve ušli sa puno volje i entuzijazma i mislili smo da ćemo napokon i mi postati roditelji. Ipak, sve se oteglo i već pomalo gubim nadu da ćemo ikad dobiti dijete. Kad god smo pitali zašto još uvek nema nikakvih rezultata u Centru za socijalni rad nam kažu da su liste za čekanje prevelike, a djece je malo, te da se strpimo”, navodi Milan i kaže da su u posljednje vrijeme predavali i papire u Federaciji BiH, ali je i tamo slična situacija.
“Iako znamo da je u cijeloj BiH sve isto kad je upitanju usvajanje djece, mi smo se odlučili da pokucamo na više vrata jer polako postajemo očajni, a i vrijeme nam prolazi. Nadam se da ćemo uskoro dobiti zeleno svijetlo i usvojiti dijete”, rekao je Milan.
Nažalost, ovo je samo jedan od bračnih parova koji ne mogu imati svoje potomke i koji djeci bez roditeljskog staranja žele pružiti besprijekornu ljubav.
Koliko se malo djece usvoji u toku godine najbolje pokazuju podaci Centra za socijalni rad Banjaluka prema kojima je broj aktuelnih zahtjeva potencijalnih usvojilaca u prosjeku oko sto dok je u prošloj godini usvojeno samo jedno dijete.
One koji se odluče za usvajanje djeteta, čeka mukotrpan i težak posao, izučavanje porodičnih zakona, ali i puno odricanja i upornosti kako bi jedno od mnogobrojne napuštene djece dobilo topli dom.
Inače, cijela procedura usvajanja djece, a kasnije i kontrole roditelja nakon usvajanja, ide preko opštinskih Centara za socijalni rad.
Jadranka Štrkić, pravnica u banjalučkom Centru za socijalni rad, navodi da u RS postoji veliki broj zahtjeva za usvajanje, ali je nedovoljan broj djece koja mogu biti data na usvajanje. Ona ističe da je porodično-pravni institut usvajanja takav da je koncipiran kao pravo djeteta, te da niti u jednom propisu, međunarodnom dokumentu i domaćem unutrašnjem propisu, kao ni u pravnoj teoriji i teoriji socijalnog rada, nije koncipirano kao pravo usvojioca, već pravo djeteta-usvojenika. Zbog toga je, prema njenim riječima, prije davanja djeteta na usvajanje potrebno proći dugotrajni proces kontrole da se utvrdi da su stvoreni adekvatni uslovi za rast, razvoj, vaspitanje i obrazovanje te djece.
“Lice koje želi usvojiti dijete podnosi zahtjev organu starateljstva, odnosno Centru za socijalni rad. Za vođenje postupka usvajanja nadležan je organ starateljstva prema prebivalištu maloljetnika, odnosno boravištu, ako se prebivalište ne može utvrditi. Tada je organ starateljstva dužan da u postupku obrade lica zainteresovanih za usvajanje ocijeni njihove opšte podobnosti, kao što su starost, fizičko i psihičko zdravlje, stabilnost bračne zajednice, motive za usvajanje, sposobnost za roditeljstvo, emocionalnu stabilnost i zrelost usvojilaca. Organ starateljstva takođe je dužan da potencijalnim usvojiocima predoči detaljna i pouzdana saznanja koja se odnose na psihofizički status djeteta, kao i da angažuje tim stručnjaka za procjenu cjelokupne situacije potencijalnih usvojilaca, kako bi sa svih relevantnih stanovišta od pravnog i psihološkog, do pedagoškog i zdravstvenog bilo moguće donijeti pravilnu odluku i ispuniti osnovnu svrhu usvajanja, a to je obezbjeđivanje odgovarajuće porodične sredine djetetu lišenom roditeljskog staranja”, navodi Štrkićeva.
Ona dodaje da je Centar za socijalni rad dužan da izvrši izbor usvojilačke porodice za konkretno dijete na osnovu uporedne analize svih relevantnih podataka dobijenih obradom djeteta koje treba da bude usvojeno i bračnih parova zainteresovanih za usvajanje.
“Ako organ starateljstva nađe da su ispunjeni uslovi propisani Porodičnim zakonom, donijeće rješenje o zasnivanju usvajanja, te se nakon toga može odrediti probni smještaj uz nadzor organa starateljstva od najduže tri mjeseca. U tom periodu organ starateljstva ima pravo nadzora sa aspekta međusobne adaptacije usvojioca i usvojenika i ukoliko se adaptacioni period pokaže uspješnim organ starateljstva potvrđuje rješenje o usvajanju. Pravosnažno rješenje o zasnivanju usvajanja organ starateljstva dužan je da u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja dostavi nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih”, objašnjava Štrkićeva i dodaje da kod potpunog usvajanja u matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika, dok se kod nepotpunog usvajanja u matičnu knjigu upisuju biološki roditelji usvojenika, ali se u rubrici “Napomena” upisuju podaci o usvojiocima.
Sociolog Biljana Milošević navodi da pored papriologije i dugotrajnih zakonskih procedura, parovi koji čekaju na uvajanje djeteta prolaze kroz jedan emotivno iscrpljujući period koji na njih može ostaviti ogromne posljedice, poput odustajanja od usvajanja ili čak razvoda braka.
“Samo iščekivanje i ta neizvjesnost kod parova veoma utiče na njihovu životnu rutinu i samo oni najbolje znaju koliko taj osjećaj može biti težak. Mi možemo samo da zamislimo koliko su ti parovi, da tako kažem, željni tog djeteta, a s druge strane im je zakonskim procedurama onemogućemo najmanje tri godine da ga dobiju. Mislim da je potrebno postojeći zakon, ne pojednostaviti, već ga konkretizovati, da bi djeca bez roditeljskog staranja mogla što prije da dobiju svoj novi dom i što ranije osjete roditeljsku pažnju. Ovoliko dug proces usvajanja ne utiče samo na parove već i na djecu koja bi trebalo da budu usvojena, a koja se, kako vrijeme odmiče, osećaju izdato što može da ostavi posljedice na njihovo dalje odrastanje”, kazala je Miloševićeva.
Potrebna dokumentacija za usvajanje:
– zahtjev
– rodni list za dijete koje se usvaja
– uvjerenje o državljanstvu za dijete koje se usvaja
– rodni list za usvojioce
– uvjerenje o državljanstvu za usvojioce
– vjenčani list za usvojioce
– ljekarsko uvjerenje za usvojioce
– dokaz o stambenoj situaciji za usvojioce
– potvrde o radnom odnosu i visini plate za usvojioce
– uvjerenje o nekažnjavanju za usvojioce (Centar službeno traži)
– uvjerenje da nije oduzeto roditeljsko pravo i poslovna sposobnost (Centar službeno traži)
– prijedlog i stručno mišljenje Tima za usvajanje
– po procjeni Tima za usvajanje i druga dokumentacija
Ko ne može usvojiti dijete:
– lice kome je oduzeto roditeljsko pravo
– lice kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost
– lice koje ne pruža dovoljno jemstva da će usvojenika podizati i vaspitavati tako da bude koristan član društvene zajednice
– lice koje je duševno bolesno ili slaboumno, odnosno koje boluje od druge bolesti koja može dovesti u opasnost zdravlje ili život usvojenika
U BiH zabranjeno surogat majčinstvo
U posljednje vrijeme u BiH se na raznim internet portalima mogu vidjeti oglasi u kojima parovi sve učestalije traže surogat majku koja će im roditi dijete uz određenu finansijsku naknadu.
Međutim, bh. zakonodavstvo zabranjuje surogat majčinstvo i nije zabilježen nijedan slučaj da je žena drugom paru rodila dijete.
S obzirom na takvu situaciju, domaći ginekolozi često svojim pacijentima preporučuju usluge stranih klinika u zemljama gdje je surogat majčinstvo dozvoljeno zakonom. Da sve više parova odlazi u druge zemlje u potrazi za surogat majkom pokazuje i primjer bračnog para iz Sarajeva koji je prošle godine u Ukrajini za 25.000 evra pronašao majku koja je bila spremna nositi njihovo dijete.
Osim u Ukrajini, surogat majčinstvo zakonom je odobreno na Kipru, u Rusiji, većini država SAD i Južnoafričkoj Republici. Samo na nekomercijalnoj osnovi, legalizovano je u Australiji, Velikoj Britaniji, Danskoj, Izraelu, Španiji, Kanadi i Holandiji. Zakonska zabrana na snazi je u Austriji, Nemačkoj, Norveškoj, Švedskoj, Francuskoj, a Belgija, Grčka, Irska i Finska nisu to pitanje regulisale zakonom.
(eTrafika.net – Milovan Matić)
[post_ender]
